Kubizam je izvor kiparstva

Moji korijeni su bokeljski, gusarski

 

 

Suvremeni umjetnik, akademski kipar Janez Pirnat – Nejašmić rođen je u Ljubljani 1932. godine gdje je i diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama. Autor je niza spomenika.

• Gospodine Pirnat – Nejašmiću, što je trenutno u središtu Vaše preokupacije?

– Trenutno je u središtu moje preokupacije rad na preuređenju imanja moje žene Sandre koji se zove „Moj mir“ u Postirama na otoku Braču.

 

• Koji su ključni elementi Vašeg pristupa likovnom djelu?

– Ključni element mog pristupa likovnom djelu je kamen.

 

• Kako bi, kao autor, riječima opisali suštinu Vašeg kiparskog opusa?

– Riječima ne mogu bolje opisati suštinu svog kiparskog opusa kao što je to opisao gospodin Igor Brešan, hrvatski novinar, karikaturist i glazbenik. Zbog toga dopustite, da ga citiram: „Nije Pirnatu bilo lako naći vlastiti put u umjetnosti , radi se o velikom sinu velikog oca, moćnog kipara Meštrovićeva đaka, čiju je veličinu trebalo zaobići, ali poštivati. I sam će subjekt reći – Što sam ga bolje poznavao, više sam ga poštovao. U tom se zapravo i ogleda čestitost i posvećenost umjetnosti koja nije tražila povode i društvenu lagodu, koliko osobene vrijednosti. Zato se kipar, u njemu, nakon početnog oslanjanja  na kubističko građenje brzo okrenuo prirodi, ispomažući se njenim slučajnostima, krhotinama, ulomcima, tražeći u malim čudima dodanu vrijednost svojim umjetninama. Jasno, učinilo vam se da su skulpture oštećene, nedovršene, okrnjene… Korak dalje gledano svaki je odbačeni komad, običan i bezličan za nas smrtnike po Pirnatovim preporukama doživio renesansu. Materija se reinkarnirala, umjetnikova je ruka zaračunala PDV! Netom odbačeno i ništavno postaje odjednom važno i bitno, uzdignuto na pijedestal  umjetnosti! I umjetnik je oprezan, dlijetom traži razumnu mjeru s intervencijom, da izvorniku ne promijeni  osnovni oblik, karakter, formu, smisao…“

 

• Izveli ste niz javnih spomenika. Koji bi posebice istaknuli? Je li bi možda danas, drugačije izveli pojedino djelo?

– Od spomenika bi istaknuo spomenik narodnom heroju Francu Rozmanu – Stani na kojemu sam surađivao s arhitektom Vladimirom Mušićem – Bracom i koji je postavljen u samom centru Ljubljane 1975. godine. Vladimir Mušić je bio idejni tvorac projekta Split 3 na Žnjanu,  u to vrijeme veoma poznata ličnost u Hrvatskoj. Naše surađivanje na spomeniku u Ljubljani bilo je vrlo intenzivno i volim se sjećati tih plodonosnih dana. Ništa ne bi mijenjao na tom djelu, a naravno danas mogu drugačije raditi.

 

• Davno vas je privukao kubizam?

– Naravno, da sam  kao kipar „izlazio“ iz kubizma. Mogu čak primijetiti, da kubizam nije samo neka stilski oblik kiparstva nego je izvor kiparstva, koji nije i ne će biti potrošen.

 

• Izlagali ste na mnogim izložbama. Kolika je važnost izlaganja?

– Za nas takozvane „samostalne likovne umjetnike“ izložbe su jedini mogući kontakt sa publikom, jedini način zarade jer smo mi u Republici Sloveniji uplaćivali redovne doprinose za zdravstveno osiguranje i za mirovinu.

 

• Kako danas gledate na suvremena gibanja i raznolike utjecaje u umjetnosti?

– Na suvremena gibanja i na raznolike utjecaje u umjetnosti danas još uvijek gledam sa radoznalošću i sa jednom dozom skepse. Baš svemu se ne mogu diviti ali ima i novosti koji se ne smiju zaobići.

• Kritika iznimno cijeni vaše crteže i grafiku.

– Na ovo pitanje bih se ja opet „ sakrio“ iza riječi koje je o mom crtačkom opusu napisao Igor Brešan; „Pirnatovi crteži su lepršavi i nepredvidivi u nastajanju, nešto poput akvarela, nastaju slobodno ali uz jednu dozu kontrole. Onolike koliko to zahtjeva faktografija  lica i unutarnje raspoloženja između dijaloga izmaštana „modela“ i autora. Pred vama su slike koje vape za sugovornikom, jer ovdje je linija provokator interakcije. Ma, koliko god te decentne dame i umilne gospođice, ponegdje senzualne, ponegdje pohotne, navodno prepoznavali na ulici (igrom slučaja), uvjeravam vas da su refleksija stanja stvaratelja, slika iznutra o njemu samom, barometri raspoloženja. I crtač želi biti virtuoz, okreće se štapić računajući upravo na njegovu šašavost i rasipanje, raznolikost bridova i neuračunljivost habanja po papiru. Portreti žena rasterećeni su neuroze, jala, društvenih nesklada, sve su to lica koje posredno svjedoče o ambijentu koji ih je formirao, o gospodskom okružju, naprosto lica koja kao da žive izvan svoga vremena. Nisu sve linije jednako zadojene ugljenom prašinom, a rasipanja oko poteza sugeriraju volumen i nasušnost pretakanja u skulpturu.“

 

Ja se osobno divim crtačkom opusu svoga oca Nikolaja Pirnata koji je bio  izvanredno nadaren umjetnik prve polovice prošloga stoljeća – slikar, kipar, grafičar, ilustrator i profesor na Akademiji za likovnu Umjetnost u Ljubljani. Zbog teške bolesti napustio nas je s nepunih 45 godina. Ja sam baš u to vrijeme počeo vježbati klesarski zanat.

 

• Živite u Ljubljani, u Istri, na Braču.

– Da, Ljubljana, Istra i Brač su bitne točke mog radnog iskustva. Kako sam u tom uskom prostoru tražio podrijetlo   svoga prezimena Pirnat,  jedan veliki autoritet mi je obrazložio, da smo mi u stvari pirati Bokeljci, koji su napustili svoje obale u vrijeme kada je u XIV. stoljeću Venecija potpuno savladala istočnu obalu Jadrana zajedno sa otocima. Povukli smo se na sjever sve do Ljubljane i tamo počeli brodaritii po rijeci Ljubljanici sve do izvora kod Vrhnike, pa do izljeva Ljubljanice u Savu. Bez obzira na to, da nismo stanovali iza zidina srednjevjekovne Ljubljane, bio nam je dodijeljen status građana, pa se zato i naše prezime promijenilo. Više nije završavalo na RAT nego sa zvučnijem NAT. Sve do danas.

 

• Planovi?

– Već sam u prvom pitanju odgovorio, da zajedno sa svojom ženom akademskom kiparicom Sandrom Nejašmić  preuređujemo njeno imanje „Moj mir“ u nešto što bi jednostavno mogli opisati kao kiparski atelijer u slobodnom prostoru. Budući je sada taj projekt u nastajanju, još nedovršen o njemu nema smisla govoriti o pojedinostima, o tome što postoji, o tome što nema i što nedostaje. Moji su planovi u  tom smislu potpuno podređeni tim projektom koji u cijelosti zaokuplja naše zajedničko stvaralaštvo.

 

Miroslav Pelikan