Svaka žrtva ima pravo na grob (10)

Baza s DNK-a podacima žrtava treba rodbini omogućiti identifikaciju

Govor na Sedmom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Muzeju Mimara, Zagreb, 30. rujna 2016.

Naravno kad se napravi „baza podataka“ potrebno je formirati Ured u kojem će zainteresirana rodbina moći na temelju svojeg DNK-a zatražiti usporedbu i identifikaciju. Svakako da takav ured mora imati i svoj portal „web“ stranicu, telefon i uredovno vrijeme. Kako su „posao“ na masovnim likvidacijama žrtava partizansko-komunističke jedinice i vlasti „odrađivale“ sve dokle su doprle, pa i na području susjednih država, tj. na području cijele Jugoslavije i šire, treba težiti da formiranje ureda za žrtve Drugog svjetskog rata s bazama podataka s DNK-a uzorcima žrtava budu i na susjednim područjima, BiH, Slovenija, Srbija…

Budući je „svim“ postkomunističkim državama na području bivše Jugoslavije cilj utvrditi žrtve i izvršiti identifikaciju tijela poubijanih te ih dostojno pokopati ili barem saznati gdje počivaju kako bi se na mjestima ukopa mogla upisati imena žrtava, ili barem da rodbina zna gdje su pokopane, potrebno je te Urede iz pojedinih država umrežiti i potomcima žrtava omogućiti lakši pristup, a potrebno je i omogućiti uz pomoć stručnjaka i vlastitog DNK-a zapisa utvrditi na kojem od groblja je njegov rođak pokopan. Tako će se na primjer za žrtve iz rudnika Hude Jame pokopane na groblju u Mariboru, ako je napravljena baza s DNK-a s podacima nalazi na određenoj „web adresi – internetu“ , usporedba moći napraviti i iz svih dijelova Svijeta.

Znam da taj moj prijedlog mnogima zvuči kao „znanstvena fantastika“, a da bi se isti i ostvario potrebna su i znatna financijska sredstva, ali ako tome budemo težili i sredstva ćemo pronaći. Na primjer, ako se u sklopu Slovenske komisije za rješavanja pitanja prikritih grobišta i poratnih likvidacija postoji Ured u koji u svako uredovno vrijeme može doći "stranka" i dati podatke (svoj DNK-a za usporedbu), identifikacija se može utvrditi usporedbom s podacima iz Baze, i tako saznati u kojem grobištu (morišču…) je ta žrtva bila pokopana, kada je ekshumirana i gdje je pokopana. Naravno kad se, utvrdi, npr. da je ta osoba pokopana u Zagrebu (Varaždinu, Ljubljani, Teharju…), mora se taj podatak i na neki način i na zajedničkom grobu i zabilježiti. Dakle i na tom području potrebna je suradnja sa svim ostalim državama, ali odnekud se mora početi. Ta prošlo je 25 godina od pada komunizma.

Mišljenja sam da su sve žrtve ratova i totalitarnih ideologija poginule i poubijane u XX. stoljeću zajedničko nasljeđe Europe i da je dužnost Europske unije kao cjeline, a i svake države članice, da se prema svima njima osigura pravo na grob i u zajedničkoj memoriji mjesto za sjećanje. Za sve poginule i stradale, a pogotovo za one za koje se to u doba vladanja komunističke ideologije nije moglo i smjelo napraviti. Kako sam mišljenja da se taj projekt bez financijske pomoći iz Europske unije neće ostvariti potrebno je na nivou Europe osmisliti projekt koji će ta nastojanja financijski poduprijeti.

(Svršetak u sljedećem broju)

Franjo Talan