Anglosaksonska oligarhija i njezina načela
Javnost, nažalost, ne zna tko su pravi akteri svjetske politike, oni koji svoj talenat iskazuju više iza kulisa nego na otvorenoj sceni. Da bi se bolje razumjele strašne prilike u kojima se nalaze branitelji nacionalne samobitnosti (nacionalne države) na početku XXI. stoljeća, treba podsjetiti na glavne značajke i važnost uloge koje su igrale i još uvijek igraju anglosaksonske novčarske i aristokratske elite. Oni su uvijek bili Država u Državi. Njihovo osvajanje vlasti datira nakon uvođenja dokumenta "Magna Carta" (15. lipnja 1215.). Nakon poraza engleskog kralja Johna I. (Ivan bez zemlje) u Bouvinu 27. srpnja 1214. protiv francuskog kralja Filipa II. Augusta, engleski baruni su iskoristili priliku i prisvojili su političke i novčarske povlastice. Od tada je britanska kruna bila prisiljena surađivati s klasom koja u svojim rukama ima političku i novčarsku moć te trgovačke ambicije. Od toga trenutka rođena je jedna pohlepna, osvetnička i ohola elita. Ona je odgovorna za postojanje skupina za “pritisak” (ili lobbyji) koje kroz različite kanale, kao što su financije, obavještajne agencije ili mediji, utječu na odluke političke vlasti. Ova posljednja u širokoj mjeri ovisi o podršci i gotovom novcu, da bi se mogla održati na vlasti, i obvezatna je na apsolutnu poslušnost, savjete i upute ove kaste. “Think tanks” (doslovno: “spremišta pameti”; “istraživački institiuti”) zaklade i elitne skupine su logičan nastavak jednog elitističkog i komercijalnog stanja duha. Ovi krugovi istomišljenika su postali nezaobilazna središta jedne aktivne manjine koja uvjetuje budućnost anglo-saksonskog svijeta a potom postupno i čitavog svijeta.
Cecil Rhodes
Suprotno od francuske političke koncepcije koja podvrgava bilo koju aktivnost interesu Države, ove političko-trgovačke oragnizacije ne ovise više o državnom autoritetu. Vrlo brzo su te organizacije pokazale svoju “darovitost”. Već od srednjeg vijeka društva poput London Staplers, London Mercers Company ili British East India Company postali su dijamantne igle britanskog imperijalizma. Tako je trgovačka aristokracija prenosila pobjedničku baklju i kontrolu bogatstva od jednog naraštaja na drugi. “I još uvećano bogatstvo” kako kaže François de Closets.
Francuski poraz u Sjevernoj Americi, koji je doveo do potpisa ugovora od 10. veljače 1763. godine, može se smatrati kao rađanje i rast britanske oligarhije. Doista, gubitak Nove Francuske omogućio je Britanskoj kruni preuzimanje čitavog jednog kontinenta beskrajnih bogatstava i gotovo nenaseljenog. Nesposobnost francuske monarhije da napuči te prostore i da ih uključi u krug utjecaja grčko-rimske civilizacije dovela je do toga da je taj čitav prostor došao pod britansku kontrolu. Opčinjena masijanskim duhom američka osvajačka elita, u suradnji sa svojim britanskim istomišljenicima, postala je spremna nametnuti vlastiti model čitavom svijetu. Nakon revolucionarnih ratova i poraza Napoleona I. 1815. anglosaksonska moć nije imala više suparnika na moru. Demografska sila, naseljavanje ogromnih prostora Sjeverne Amerike, Juga Afrike, Australije i Novog Zelanda, kontrola strateških točaka na cijelom svijetu (Gibraltar, Hong Kong….), otimačina zemlje na svim kontinentima, razvoj suvremene tehnologije i bankarskih dostignuća omogućili su ovim trgovačkim aristokratima Londona i New Yorka san da podčine čitav svijet pod okriljem Cityja i Wall Streeta. Jedan čovjek je bio istaknut lik ovog ideala: Cecile Rhodes.
Cecil Rhodes (1853.-1902.)26
Ovaj veliki zaštitnik i podupiratelj Britanskog carstva iselio se u Južnu Afriku gdje su mu njegova osobnost i ogromna umna nadarenost omogućile da se obogati u trgovini dijamantima. Uz podporu i pomoć Nathaniela Mayera Rothschilda (1840. – 1915.) bio je među prvim osnivačima industrije dijamanata De Beers. Njegovo ogromno bogatstvo otvorilo mu je vrata britanske kolonije, tako da će Cecil Rhodes postaviti temelje za Južno-afričku državu (prvo britanski dominion) koja će se uspostaviti kao država 1910. nekoliko godina iza njegove smrti. Njegov novčarski i politički utjecaj omogućio mu je da kontrolira prostrano ozemlje koje će poslije dobiti njegovo ime: Rodezija. Zemlja je podjeljena u Sjevernu i Južnu Rodeziju iz kojih će nastati Zimbabve i Zambija. Njegova će velika kolonijalna ideja biti izgradnja željezničke pruge od Rta Dobre nade do Kaira. U njegovoj obrani Britanskog carstva sredstva komunikacija su bila od izuzetne važnosti za razvoj bogatstava svake vrste. Razvoj komunikacionih kanala (u svim njegovim oblicima)27 obvezatan korak za dobro funkcioniranje bilo kojeg carstva. Ovo pravilo je vrlo važno za početak XXI. stoljeća.28 Linije komunikacija su arterije kojim se carstvo opskrbljuje komercijalno i politički.
Cecil Rhodes (1853.-1902.)
Povrh dobrog funkcioniranja Britanskog carstva, jedan je još viši ideal mučio Cecila Rhodesa. Doista, uvjeren u nadmoć anglo-saksonske “rase”, projektirao je jednu politiku usmjerenu ovom cilju: ujedinjenje svih anglo-saksonski zemalja, ili još točnije, stvaranje jednog bloka koji bi se sastojao od SAD-a i Britanskoga Carstva. Ovaj sklop morao je sadržavati temelj za rađanje jedne Svjestke države pokretane principima i filozofijom trgovačke anglo-saksonske aristokracije. Da bi se dosegao taj cilj, drži se da je nužno unovačiti najbolje umove sa sveučilišta koji će, potaknuti istim idealom, biti potaknuti da zauzmu ključna mjesta poput onih u ekonomiji, bankarstvu, vojsci, profesuri, obavještajnoj zajednici ili novinarstvu. Tako, poput vojske, ove različite osobe – istinski jezuiti mondijalizma – teže prema istom cilju sve dok ne stvore duh u vlastitim zemljama razvijajući istovremeno političko-ekonomske strukture koje vode prema stvaranju ove trgovačke svjetske države. U njihovom duhu, ova titanska ambicija kroz dugo vremena ostvarivala se stvaranjem sustava “stipandija Cecil Rhodes” (Rhodes Scholarship). Cecil Rhodes nije za svog života vidio realizaciju ovog ideala. Tek 1904. njegovi suradnici su podijelili prvu stipendiju u njegovo ime na sveučilištu Oxford University. Francuski je sociolog, Auguste Comte, rekao da “mrtvi upravljaju živima”. Ova formula može biti široko primjenjena na Cecila Rhodesa. Njegove ideje su oblikovale svijet XX. stoljeća i početak XXI. stoljeća. Da ne navodimo sve, možemo imenovati neke dobrotvore za stipendije Cecil Rhodes: premijer Australije Bob Hawke (1981./1993.), James Wolsey, ravnatelj CIA-e (1993./1995.), Wesley Clarke, zapovjednik NATO pakta devedesetih godina, predsjednik Bill Clinton e James William Fulbright (senatore iz Arkansas i jedna od najvažnijh političkih figura USA).29
Politika Cecila Rhodesa ne bi mogla imati uspjeha utolikoj mjeri bez rada njegovih suradnika. Još jedan put, ne možemo navoditi vrlo jasan popis Anglo-American Etablishment Carrolla Quigleyja. Ljudi oko Cecila Rhodesa imali su jedno važno svojstvo: zauzimali ključne sektore britanskog društva u drugoj polovini XIX stoljeća.30 Oni su na neumoljiv način odredili sudbinu svijeta. U ovom dugom popisu zadržat ćemo se na tri ličnosti.
Alfred Milner (1854.-1925.)
Jedna od čelnih ljudi Britanskog carstva, nasljednik i duhovni sin Cecila Rhodesa, bio je Alfred Milner (1854.-1925., još poznat kao Lord Milner). Između mnogih aktivnosti kao što je direktor London Joint Stock Bank, bio je pročelnik kabineta ministra rata premjera Lloyd Georga za vrijeme rata 1914. – 1918. Za vrijeme toga svjetskog rata, jedan odlučujući događaj za buduće naraštaje odigrao se u studenom 1917. godine. Doista, “Balfourova Deklaracija” (Arthur James Balfour, engleski političar) utvrđuje pod okriljem britanske vlade priznanje Židovima na domovinu u palestini. Ovo priznanje je bilo formalizirano s jednim pismom upućenom izravno Walter Rothschild, koji je bio predstavnik cionističkog pokretaa u Velikoj Britaniji, dok je pravi autor ove potvrde bio Alfred Milner. Kako objašnjava Carroll Quigley, “Balfourova Deklaracija” u stvarnosti bi se morala zvati “Milnerova Deklaracija”.31
Philip Kerr (1882. – 1940., kasnije Lord Lothian), bio je privatni tajnik Lloyd George. Suvišno je reći da je bio u središtu trgovačke politike britanskog premijera i da je bio vođa za čitavu "skupinu Milner".32 Poslije je bio britanski veleposlanik Britanskog carstva u Washingtonu. Napokon, možemo spomenuuti i Lionela Curtisa (1872. – 1955.). Osim njegovog sudjelovanja o nacrtu Versailleskog sporazuma, on je autor organizacije Commonwealth of nations, čija aktivnost počinje 1948. godine. Kako je obznanio Carroll Quigley, ovaj izraz je rezultat rada čiji je cilj bio da se pripravi Britansko carstvo na političku promjenu koja je dovela do jedne globalne organizacije. Taj rad nazvan Commonwealth seže u 1916.33 Na koncu, upravo je Lionel Curtis bio odlučan čovjek koji je 1919. sudjelovao u stvaranju britanskog “think tanka”, Royal Institute of International Affairs (RIIA, poznat kao Chatham House).
Shvaćanje mundijalističkog ustroja treba proučavati kao neki veliki “puzzle”. Nužno je uočiti svaki komad ovog puzzla i zatim ih kombiniratiu zajedničku sliku. Stoga, pređimo na jedan drugi dio sustava, podsjećajući čitatelja da mora voditi računa o ovim različitim elementima da bi rekonstruirali sve. Samo se tako može shvatiti “Zvijer”.
Bilješke:
26. Una gran parte di questo capitolo si basa sul lavoro di storico americano Carroll Quigley (1910.-1977.), tra gli altri, professore alla Georgetown University: The Anglo-American Etablishment, GSG Associates, 1981. E’ stato soprattutto professore di … Bill Clinton.
27. Il lancio, nel luglio 2009, di un progetto nel Nord Africa e del Medio Oriente per l’energia solare da distribuire in Europa, il DESERTEC. La filiale tedesca del Club di Roma, il centro aerospaziale tedesco e il principe Hassan bin Talal di Giordania hanno fortemente contribuito al progetto. Indirettamente, questa politica energetica contribuirà ad integrare ulteriormente questi paesi del sud del Mediterraneo con l’Unione europea, e quindi all’area euro-atlantica nel contesto dell’interdipendenza.
28. Questo è il caso del “Corridoio di Nasco” con l’emergere del blocco nordamericano.
29. I beneficiari delle borse di studio Cecil Rhodes negli Stati Uniti, Regno Unito, Australia, Sud Africa, ecc, sono presentati sui siti web di queste scuole diverse.
30. Dalla seconda metà del XIX secolo, il gruppo di Cecil Rhodes controllava il quotidiano Times of London riservato alle élite politiche ed economiche inglesi, per lo più membri di questa grande aristocrazia commerciale. Questo si chiama lavorare a porte chiuse.
31. The Anglo-american Establishment, op. cit, p. 169.
32. Il termine “gruppo Milner” viene utilizzato per riferirsi a figure politiche, economiche, militari e giornalistiche che si rifanno agli ideali di Alfred Milner e del suo mentore, Cecil Rhodes.
33. Ibidem, pp. 133.
(Prijevod: Josip Nikšić)