Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Koji je Vučić pravi? Onaj iz Gline?

Ljudsko i nacionalno je pravo braniti se od agresora

 
 
"Morali smo sačuvati našu biološku masu, moglo nam je izginuti naše stanovništvo, civili, žene… Zbog toga smo se odlučili na egzodus",
Savo Štrbac
 
Svaki rat, bilo gdje  u svijetu je veliko zlo, za sve strane koje u njemu sudjeluju. Postoje razni i različiti ratovi, s obzirom na povod, opseg, obujam, vjeru, naciju… Osvajačke ratove provociraju, motiviraju i vode vladari  i “vladari”. Za neke vladare rat je veliki biznis. Svrstavanjem na jednu stranu, ima za cilj ostvarenje njihovih skrivenih interesa za svoju buduću dominaciju. Narodi su sredstvo za postizavanje ciljeva moćnika. Obrambeni ratovi su nužni. U takvom ratu se narod ne provocira, ne motivira, ne kupuje, niti se s njim manipulira. Narod ustaje sam u obranu svoje domovine. To je njegovo ljudsko i nacionalno pravo. To se dogodilo u našem Domovinskom ratu.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/08/hqdefault.jpg
Znamo svi kako je to počelo i kako je završilo. Uz mudro vodstvo predsjednika Franje Tuđmana, sposobnosti ratnih vojnih zapovjednika,  od najviših do najnižih činova, hrabrosti, odanosti, domoljublju, odlučnost i žrtvovanju, dragovoljaca i branitelja, uz ogromne gubitke u ljudstvu, imovini, slobodi, pravdi, pravednosti, mnogostruko jači  tehnički borbeno spremniji okupator je poražen, pobijeđen, otjeran s naših prostora, posramljen – ako srama uopće ima – zauvijek zaustavljen u namjeri da otme veliki dio našeg teritorija i dočepa se našeg mora.
 
“Mi ovaj rat nismo htjeli”, kako između ostalog reče u Kninu predsjednica države. Mi smo branili svoje. Pri tom, se ginulo na obje strane. Pale su i stradale mnoge kolateralne žrtve, naročito žene, starci i djeca. U svakoj vojsci, u svakom ratu, ima i  nečasnih, pokvarenih i nedostojnih ljudi, koji koriste rat za svoje neljudske prljave, pokvarene, čovjeka nedostojne namjere  i ciljeve. Takvih je nažalost, bilo i u Domovinskom ratu. Mnogi od njih su procesuirani i kažnjeni. Neki nisu, kao i uvijek, u svemu, izmakli su pravdi i kazni. Toga je uvijek bilo i bude. Žalosno je i sramotno što su se neki od tih i takvih, dočepali vlasti, položaja, prikrili se, sakrili, kamuflirali i “prodali” pod ostrašćene domoljube i velike Hravate.
 
Opasno je i nedostojno svakoga tko takve štiti i brani. To su psi rata, jednako kao i oni koji su se u ratu, netransparentno, besramno i megalomanski obogatili. Branitelji su krvarili na crti obrane, diplomati se borili za priznanje i pravu istinu, logističari muku mučili u opskrbi i opremi, socijalni radnici, liječnici, psiholozi, pedagozi, svi građani brinuli o prognanicima, naročito o djeci koja su išla u druge škole… Takvi danas bez imalo srama misle i svrstavaju se u društvenu elitu. To im nije dovoljno, htjeli bi vladati Hrvatskom, što im ne baš rijetko i uspijeva. Potkupljivi, lakomi, poluobrazovani, kvazi političari, za sitnu paru, postaju sluge tajkuna i tajkunčića, koji pršte od domoljublja i hrvatstva, a porez plaćaju u stranim državama, a posluju preko of shore tvrtki, na kojekakvim otocima, Tajlandu i drugdje, gdje je višestruko isplativo, jer nad tim poslovanjem naša država nema nadzora.
 
Zbog takvih smo tu gdje jesno. Gospodarstvo je na koljenima, odljev mozgova i bijeg mladih ljudi je poput zbjega. Ispražnjena je bogata Slavonija. Neka manja mjesta su ostala s nekoliko staraca, gradovi su desetkovani…, a mi pričamo priče kako ćemo biti zemlja blagostanja poput Švicarske ili Provanse. Za to nisu dovoljne samo banke, lavanda, sunce i vinogradi.
 
Neki će sada reći kako to nije istina. Relevantni pokazatelji govore o rastu potrošnje, što se vidi u rastu BDP-a, većem izvozu, prizvodnji… Stručnjaci se uporno trude dokazati kako taj rast nije naša zasluga i uspjeh, već odraz svjetskog i europskog rasta i povoljnijeg poslovanja. Pitanje je koliko su to poboljšanje osjetili obični građani, što bi trebala biti mjera realna rasta i boljitka, a ne na povoljan način izračunati bitni i važni parametri i ekonomski pokazatelji rasta.
 
Za nadati se i vjerovati kako smo u višegodišnjem padu, djelomično uzrokovanom globalnom financijskom i gospodarskom krizom, dosegnuli dno, te po zakonima fizike, matermatike, prirode, društva i pokušajima uspostavljanja stabilnosti, u svakom pogledu, pomalo dižemo prema gore i pomalo rastemo. Za taj rast je osim realnog razvojnog plana potrebna dobra suradnja, najprije sa susjedima, a onda s Europom i ostalim svijetom. U tome se baš i nismo proslavili. Stječe se dojam, na temelju, jasnih i vidljivih pokazatelja, kako nema suradnje, jedinstva i zajedništva između onih u vrhu. Ego često nadvada razum i pamet, pa svaki vuče na svoju stranu, po svojem “voznom” redu. Najnovija slika toga je sasvim prizemna. Natječemo se sa Srbijom tko će koga više uvrijediti, pozvati na red, prijetiti mu i čijih će kamiona, zbog pooštrenih mjera uvoza, biti više na granici, s robom koja se brzo kvari, dok u jednoj i drugoj državi narod gladuje.
 
Četvrt stoljeća jedni drugima dokazujemo tko je bio u pravu za Domovinski rat i oko njega, tko je više kriv i kakve su posljedice toga. Zna se dobro tko je sve započeo, tko je ušao i okupirao tuđe. Cijeli svijet je toga postao svijestan i priznao naše pravo na obranu i zaštitu svojega. Aktualni predsjednik Srbije i aktualna premijerka, između ostalih, se zgražaju kako možemo slaviti Oluju i gledati je samo kao pobjedu. Tomu nije potreban nikakav komentar. Ja bih rekla “četnik ostaje četnik”, naročito kad je vojvoda. Čudim se mladoj obrazovanoj, modernoj, europski orijentiranoj premijerki. Ona nikako, ni po čemu ne pripada glasačkoj amorfnoj, neobrazovanoj ili poluobrazovanoj masi, kojoj se ispire mozak, krivotvorenjem povijesti i usmjeravanjem na davno doneseno “načrtanje”.
 
Gledala sam film “Mirotvorac” u kojem jedan od glavnih likova na kraju, pred samoubojstvo kaže: “Hteo bih da bude kao pre.” Svi bi to htjeli, što se tiče suradnje, dobrog susjedstva, drugarstva, pa i prijeteljstva. Pitanje je samo je li to moguće? Pružena ruka s jedne strane ništa ne će postići. Učinjeno zlo se ne može zaboraviti, niti na jednoj strani. Oprostiti se može i trebalo bi. Međutim, kad se stalno, naročito pred obilježavanje Oluje, uvijek i iznova novim neistinama, optužbama i prijetnjama, izaziva i omalovažava naša pravedna borba i veličanstvena pobjeda, teško je moći postići dobrosusjedske ravnopravne odnose.
 
Na kraju ostaje pitanje: što predsjednik Srbije od nas hoće? Podršku svojeg naroda navodno ima, inače ne bi bio izabran. Podršku Europe, na ovaj način, kako je to jučer eksplicitno pokazao zasigurno ne će imati, koliko god ga u zadnje vrijeme ta Europa i neki njeni čelnici, eksplicitno i implicitno podržavali. Onako uz put, mi se još uvijek sjećamo njegova nastupa i govora u Glini 20. ožujka 1995. (https://www.youtube.com/watch?v=vu5qvsloewU). Sjećamo se i ne ćemo nikad zaboraviti njihove zacrtane linije prodora, osvajanja granice Hrvatske: Virovitica – Karlovac – Karlobag.
 

Ankica Benček

Povezane objave

Ivan Mažuranić – utemeljitelj moderne hrvatske nacije

HF

Poglavnikove kćeri na Božić – umiru!

HF

Želim puno sreće Zlati Vasiljević

HF

Plamen

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više