Hrvatski Fokus

Za Oluje je najbitnije to što su se Hrvati, Mađari, Slovaci i drugi vratili svojim kućama. Domu svome

 
 
Srpski vladajući političari i vjerska elita (intelektualna, medijska pa i „viđeni“ srpski „luđaci“, „proroci“, jurodivi četnici…), osim ostalih bolesti i nastranosti, izgleda ozbiljno boluju od demencije, a Hrvate drže pritom, najmanje – bedacima, ako se udostoje i pomisliti kako uopće i postoje. Inače ne postoje, ali ih se odnekud priziva za obilježavanja Oluje. Eto, da ne bi Oluje ne bi bilo ni Hrvata, što je u temelju točno. Ovaj oblik demencije mogao bi se definirati kao povijesno-politička demencija Alzheimerova podtipa i izgleda da je endemska. Zarazna je doduše i širi se od elite prema narodu – Srbima.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/08/oluja4a.jpg
Zasad je poznat jedan od njenih uzročnika, riječ je o virusu poznatom kao „Velika Srbija“. Nije objašnjivo kako su Srbi, politički i ti oko njih, nagazili na „Alzheimera“ – kad on nije Srbin – prekrižite se dok čitate, a Isus Krist recimo jest – nu to će pokazati daljnja istraživanja. A možda se ipak radi o običnim „lažovima“, lašcima koji ponajprije lažu svojima, cijelom sustavu laži, ideologiji laži. Al' im masno lažu, a oni od istih sve to „gutaju“ kao da se radi o masnoj prasetini. Ponekad mi dođe da se sažalim nad tim Srbima. Rijetko, doduše i sve rjeđe.
 
"Oblačno je, miriše na kišu"
 
Bolest, ili laž, a poslije ćemo vidjeti i novi mit u slučaju Oluje koji izgleda ovako: Bila jednom jedna „SAO krajina“ u kojoj su Srbi živjeli u miru i prema srpskom kalendaru, navodno najstarijem na svijetu, možda i oko 7.800 godina. I onda iznenada po ovom (i) našem gregorijanskom 4. kolovoza 1995. u vedro praskozorje iz vedra neba, oko pet sati i pet minuta digla se oluja, koja je već tada među Hrvatima koji su stigli niotkuda pisala velikim slovom. Otkud Hrvati uopće, a kamo li u Oluji? Ta počistili su ih i takve „nepostojeće“ još devedeset i prve, po gregorijanskom kalendaru, njih preko dvjesto tisuća, većinu bez traktora, auta… već s najlon vrećicom u rukama. Čitav život stao im u najlonsku vrećicu (kesu).
 
Duhovi? Nakon pojave tih „duhova“ sve je krenulo i svi se Srbi pokrenuli. Tko u „stojadinu“, tko u kamionu, FAP-u, „Zastavi“, tamiću…, a većina u traktorima, većinom IMT-ovim, pa to bješe najveća traktorska „bežanija“, „evakuacija“, ustvari „seoba“ u povijesti. Pred Hrvatima-duhovima, pače komšijama, kojih nije u „krajini“ ni bilo. I tako jedan „čiča“ iz Gline (nagovorili ga ustvari  Šešelj, zvani Vojka i Aleksandar Vučić, zvani „Alek“, da ne spominjem Patrijarha Pavla i ostale) stigne traktorom u Beograd, preko bulevara, pazi sad, Arsenija Čarnojevića, a tamo uokolo, po „mestu“ piše: Srbija! Zaboli ga glava, te se upita: Čekaj, pa mi smo u Kninu i na Petrovoj Gori (hrvatski Gvozd) vikali: „Ovo je Srbija“! Zar je Srbija ustvari ovdje? Nije čiča, objasni mu neki arkanovac, Šešeljev ljudožder koji jede ljude sa salatom, neki Miloševićev milicajac: „Kosovo je Srbija“! Pa sa čičom put Kosova. I tu se u tim silnim „Srbijama“, što velikim što malim potpuno izgubi. Vojka Šešelj ga je poslije uputio u Hrtkovce. Odlično je prošao, neki mlađi iz traktorske kolone završili su kod Arkana u Erdutu, a on ih je onda mlatio, vezivao lancima i učio lajati. Ti jadnici su mogli najbolje naučiti što je to „Velika Srbija“.  
„Oblačno je miriše na kišu
nema više ništa u Drnišu“,
reve Mali Baja Knindža. Nema jerbo nije ni bilo. Pjesnički rečeno – „ne ćete u Čavoglave niste ni prije“.
 
Kako se kuhala Oluja
 
A što se zapravo zbivalo tih osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća? Bješe to ovako: SPC je pustila duha kosovskog mita „iz boce“, ustvari iz groba. Raznoseći uokolo „mošti Kneza Lazara“ po BiH među Srbima i po Srbiji, ona je zazivala, naviještala i palila rat te mobilizirala ratnike. Kreativno joj se pridružila skoro cijela srpska intelektualna elita na čelu sa SANU-om, većina medija, naročito poslije dolaska „vožda“ Miloševića na vlast. Zatim su krenuli, opet s Kosova, poznati mitingaški pohodi, poharane su tzv. „antibirokratskom revolucijom“ vlasti u Vojvodini, Crnoj Gori, a Kosovo je i ustavno pacificirano, izbrisano. Stigoše srpski „mitingaši“ do Knina, Srba, Petrove Gore. Tamo, osim što su se derali „Ovo je Srbija“, vikali i „ubit ćemo Tuđmana, j…t ćemo Savku“. Fini jedni. 
 
Ovdje je nevažan kronološki slijed, je li prvo Memorandum SANU, ili „mitinzi“ ili „antibirokratska revolucija“ ili putovanje „moštiju“ „Kneza Lazara“, presudno je kako je SPC čuvarica kosovskog mita. Među Srbima u BiH, a posebno u Hrvatskoj taj baš i nije bio „nešto“, pa mu je dodan jedan noviji – jasenovački mit, na njega su se više „palili“. Ode tako plašt Jugoslavije i pokaže se Velika Srbija u punom svojem sjaju, te pokrene osvajački rat u Hrvatskoj i BiH. Srpski osvajački rat, kao idealno tipski nacional-socijalistički projekt i izvedba, otpočeo je zapravo s „balvan revolucijom“ u ljeto 1990. Do konca 1991. dijelove Hrvatske, koje su „radno“ nazvali „SAO Krajina“, Srbi su uz presudnu ulogu JNA, raznih dragovoljaca srbijanskih političkih stranaka, bandi poput Arkanove koju je organizirala srpska Udba (DB) u potpunosti etnički očistili – od, je l' te „nepostojećih“ Hrvata. Samo je Šešelj, hvalio se u Glini 3. ožujka 1995. (Vučić nešto kasnije, 20. ožujka 1995., također održao poznati govor) kako je Milošević samo njegovih dragovoljaca, Srpske radikalne stranke, naoružao preko trideset tisuća, uostalom „stavio im na raspolaganje“ cijelu jednu vojarnu u Bubanj Potoku. Posebno je pritom naglasio „dotur“ oružja  preko Dunava četnicima u Borovo Selo.
 
Sve je to i više nego poznato, ali za obilježavanja Oluje Srbe obuzima totalna amnezija. Ne znam od kud bih krenuo, pa evo od malog ću sela Ćelije (dvjestotinjak stanovnika, pretežito Hrvata, uglavnom doseljenih Zagoraca), tada u općini Trpinja, spaljeno je početkom srpnja 1991., a stanovništvo protjerano. Bila je to priprema za opsadu Vukovara, te ostala „čišćenja“. Da se ništa sličnoga zločinačkoga kasnije od Srba i Srbije nije u kreiranju „SAO Krajine“ učinilo i Ćelije bi bile dostatne za Oluju. Ništa stoga ne ću dalje nabrajati, tek još jednom, po stoti puta ponoviti: etnički očišćeni prostor te tvorevine od Hrvata koji „ne postoje“, nije bilo moguće još jednom očistiti. Ono što se dogodilo za Oluje samo je povratak Hrvata, Mađara, Slovaka i drugih svojim kućama, domu svome.
 
Kako se to srpsko etničko čišćenje odvijalo mnoštvo je dokaza, podataka, nu evo predlažem, prije svega Srbima „ma gde bili“ da na internetu pogledaju snimke Srpske RTV Petrova Gora iz rujna i listopada 1991. pa će vidjeti što je to bilo prije i kako kuće po Banovini (Viduševac) i Kordunu (Lasinja, selo preko Kupe, preko mosta Jamnička Kiselica) lijepo gore. Naročito tradicionalne drvene, pa štagljevi… i kako je crkva u Viduševcu (selo na uzvisini pokraj Gline) „obezglavnjena“. U četiri nastavka te „televizije“ ako se pozorno pogledaju nema niti jednoga jedinoga vojnog objekta kojega su zapalili, razrušili, osvojili lokalni srpski „teritorijalci“, a ustvari  uglavnom JNA. Samo kuće i štagljevi. I danas preko interneta može se osjetiti miris paljevina i trijumfalizam palikuća. Sve na to „miriše“  kakvu kišu. Tu završavam priču o Oluji – na njezinu početku. U našem dvorištu, preko Kupe, još i danas umire trešnja izranjavana gelerima topništva nacional-socijalističke JNA. Odavno ne daje ploda, odavno smo ju zbog neplodnosti trebali posjeći, nu čuvamo ju kao simbolični spomenik srpske agresije.
 
Oluja, novi srpski mit
 
Svake godine pred obilježavanje Oluje proradi ta srpska demencija. „Radi“ ona i inače – ako netko misli kako srpska elita, „vascela“, da ne nabrajam i danas priznaje ma i samo postojanje Hrvata, gadno se vara, ali Oluja je nekako bolna. Najprije se udari na Marka Perkovića Thompsona, kud će što će, a onda se preko jasenovačkog zabrazdi sve do kosovskog mita. Ove godine Aleksandar Vučić (“Alek“) organizira tim povodom miting na nekom stadionu u Novom Sadu. Jednim udarcem barem nekoliko „muha“. Prva, odavno ne može iz Gline prijetiti Hrvatima, u društvu s Vojkom. Druga, velikim mitingom može zastrašiti još ono malo Hrvata u Vojvodini, a možda mu se pritom pričinjava kao da je u Glini. Treća, može se dodvoriti predizborno Srbima prečanima koji to više nisu i obećati im mitsku, protuoluju. Ako ikoju onda onu iz sjajne srpske izrijeke – „može da bidne, al' ne mora da se desi“.
 
Četvrta je najvažnija, ona kosovska. Raspravljat će se u Srbiji, pokrenuo Aleksandar Vučić, kako priznati nezavisnost Kosova. Tako „da uđe“ il' tako „da ne uđe“. Kako bilo jedan, onaj stožerni srpski, kosovski mit se gasi, jasenovački je poprilično „bolestan“, a treći, onaj „krajinski“, se sve više razgorijeva. Žar iz kosovskoga i jasenovačkoga prenosi se u „krajinski“.
 
Čitam, za proslave Oluje u Srbiji su tulile sirene, mislim u podne. Pa neka, super, u Županji „tuljenje sirena „opće opasnosti za srpske agresije nije prestajalo 1261 dan. Za to vrijeme ih Srbi u Srbiji nisu ni čuli, pa ako ih jednom godišnje čuju trebat će im 1261 godina da stignu Županjce. Ako im je tamo, ne znam po srpskom  kalendaru 7886. godina, bogme će to potrajati sve tamo do devet tisuća sto pedesete srpske godine. A tada, kako stvari stoje, tako se razvijaju, moglo bi biti da se desi da nema ni šljive ni Srba pod šljivom (Kremansko proročanstvo). A ni neprijatelja im Hrvata, koji su ionako oduvijek „nepostojeći“. Oni su doduše više pod trešnjom, a manje pod šljivom. Ne znam vide li taj „pravac“ bilo koji i bilo kakvi Srbi, bez obzira na „orijentaciju“?
 
LGBT Brnabićka ili LGBT četnikuša
 
Ne ću se osvrtati na riječi koje su izgovorili AleksandarVučić i Milorad Dodik na tom mitingu kontra Oluje u Novom Sadu, one su za posebnu „štoriju“, već samo na komentar aktualne srbijanske premijerke Ane Brnabić, koja po ocu vuče podrijetlo s Krka. "Ne možemo razumjeti da netko slavi što je tada praktički etnički očišćena jedna zemlja", rekla je Brnabić. O tome ne bih, jer svima je, valjda, jasno kako je ta „zemlja“, pa i zemljište u nekim njenim dijelovima već bilo „etnički čisto“.
 
U vezi Brnabićke srpski nacionalisti su zabrinuti što je ona (i) Hrvatica, ima i putovnicu, iako se izjašnjava kao Srpkinja, doduše LGBT usmjerenja. Mene pak zanima jedna sasvim treća neobično prozaično-politička stvar. Fundamentalno je kako je Aleksandar Vučić – Alek kako ga navodno zovu prijatelji, ispao iz Šešeljeva četničkog i nacističkog šinjela. Kasnije Alekove metamorfoze, manje-više, nu inicijalno je šovinistički četnik, a inicirao ga četnički vojvoda Vojka. U tom, dakle četničkom svijetlu, plašim se Brnabićke. Pustimo njenu tzv. seksualnu orijentaciju“ – na zapadnom i inom Balkanu bi se to reklo kako se i tko se kim i sa čim j… – mene zanima Brnabićkina politička orijentacija. Svi su četnici u Srbiji legalizirani i lustrirani od prastarih do najnovijih, a poznato je kako su u vrijeme Drugog svjetskog rata na Krku, ako netko nije znao, djelovali domaći četnici. Hoće li biti legalizirani i krčki četnici. Taj odsječak priče i orijentacije me zanima.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezane objave

Hulja pred licem smrti

HF

Ivo Goldstein ili o trivijalnoj historiografiji u Hrvata

HF

Pederi i lezbijke usred Zagreba veličali fašistički jugokomunizam

HF

Zločin i kazna

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više