Odlučio se vratiti u zemlju svoga oca

Igre predstavljaju sponu domovinske i iseljene Hrvatske

 

 

Možda se, kaže, nekome čini čudno da je preko noći odlučio ostati u zemlji o kojoj nije znao gotovo ništa, ali jednostavno je osjetio da ga ovdje čeka sreća – Na pitanje odakle dolaze, imaju najrazličitije odgovore. Martina Mrazovac rođena je u Kanadi, Mirko Luka Lissa Vodanović u Peruu, Mia Josipa Devčić je iz Njemačke, Marin Čipčić iz Angole, a Marina Kaleb živi u Tanzaniji. Pa iako su stigli doslovno iz cijelog svijeta, ipak svi složno govore: "Naša domovina je Hrvatska". 

Isto misle, a dodaju kako je još važnije da to u srcu i osjećaju i ostali sudionici Hrvatskih svjetskih igara. Njih više od tisuću ovog je tjedna u Zagreb došlo na amatersko sportsko natjecanje popularno zvano "Crolimpijada" na kojemu se natječu sportaši iz cijelog svijeta, ali i na kojemu su baš svi sudionici – Hrvati. Cilj mu je, naime, u domovini okupiti one koji su odselili iz zemlje te njihove potomke iz iseljeništva.

 

"Kada sam 2006. godine došao u Hrvatsku, odmah sam osjetio kao da sam kod kuće. Teško je to objasniti, ali to je osjećaj koji mi je nedostajao sve dok nisam došao ovamo, iako sam već treća generacija izvan domovine", govori 35-godišnji Peruanac Mirko Luka Lissa Vodanović čiji je djed rodom s Visa, a baka iz Konjica u Bosni i Hercegovini. U Peru su otišli nakon Drugog svjetskog rata zbog političke situacije, on se nikada više nije vratio u domovinu, a ona je još jednom došla u posjet 80-ih godina. Ipak, ljubav prema Hrvatskoj prenijeli su na svoju kćer, a potom i na unuka kojeg je zemlja osvojila na prvi pogled.

 

Znao samo pozdraviti

 

"Samo dobar dan, bok i doviđenja", kroz smijeh odgovara na pitanje je li znao govoriti hrvatski kada je prvi put došao ovamo. Ipak, upornost se isplatila tako da sada, kada je već peti put ovdje, razgovara bez ikakvog problema. Jezik je učio potpuno sam, riječ po riječ, jer u Peruu nema hrvatskih škola, iako hrvatska zajednica broji više od 12 tisuća članova. No u glavnom gradu Limi, napominje, ipak ima hrvatska crkva sv. Leopolda gdje se njeguju hrvatski običaji.

 

"Ali je potpuno drugačiji doživljaj kada se o Hrvatskoj uči iz Južne Amerike i kada se dođe ovamo. Kulture se jako razlikuju, od najbanalnijih stvari, poput toga da se ovdje ljubi dva puta kada se pozdravlja, a tamo jednom, do hrane, pa potom i cijelog načina života, mentaliteta ljudi", dodaje Mirko Luka Lissa Vodanović, koji je u Hrvatskoj pronašao i obitelj koja ga je srdačno prihvatila te ga puno naučila.

 

"Pa čak i kako izgleda hrvatska svadba! Vodili su me dva puta na pir i to je nešto fantastično. Ljudi misle da su Latinoamerikanci temperamentni i vatreni, ali to kako se ovdje slave svadbe, to nikad nigdje nisam vidio", napominje naš sugovornik koji se već navikao i na hrvatsku prehranu te naučio da se nedjeljom jedu meso i krumpiri, a nitko tko dođe u Lijepu Našu ne smije propustiti ćevape. Smatra kako je dobra hrana samo jedna od prednosti Hrvatske, a tu je svakako i opušten način života te srdačni i simpatični ljudi koji se ipak žale malo više nego što bi trebali.

 

"Ljudi ovdje ne cijene sigurnost koju imaju i puno prednosti nisu svjesni", nadovezuje se 16-godišnja Marina Kaleb koja već sedam godina živi u Africi. Majka joj radi za Ujedinjene narode, pa su se iz rodnog Metkovića preselile prvo u Keniju gdje su živjele tri godine, a sada su već četvrtu godinu u Tanzaniji. "Najviše mi nedostaje da mogu šetati ulicom. Možda zvuči smiješno, ali ondje je preopasno hodati sam gradom, i za žene i za muškarce. Puno je manja sloboda koja se ovdje uzima zdravo za gotovo", tvrdi srednjoškolka koja ondje pohađa američku školu, pa skoro cijelo vrijeme priča na engleskom iako govori i svahili. Logično je, kaže, da u Africi nema baš velike hrvatske zajednice, ali ona svoj kontakt s domovinom održava tako što svake godine dolazi na ljetovanje kod baka i djedova. Nije joj za to problem prijeći ni gotovo 15 tisuća kilometara svake godine.

 

Iselila se zbog posla

 

"Kako onda mi ne bismo često dolazili kad smo praktički u susjedstvu. Hrvatska mi je drugi dom, a od Kölna do Zagreba nema ni sat vremena avionom", naglašava pak 17-godišnja Mia Josipa Devčić iz Njemačke. Baš kao i ona, otac joj je Hrvat čiji su roditelji emigrirali i rođen je u Njemačkoj. Majka joj je pak rođena u Hrvatskoj, ali se s 19 godina iselila u potrazi za poslom. Ovdje su joj ostali tek baka i djed koji žive na Rabu pa im svake godine dolazi u posjet. Smatra kako je Hrvatska baš idealna zemlja za ljetovanje i za dobar odmor.

 

"Ali ipak su posao i novac u Njemačkoj", ističe srednjoškolka koja smatra da su tamo i puno bolje prilike za školovanje. Ima dojam kao da je u Njemačkoj sustav puno uređeniji, dok je u Hrvatskoj sve nekako "pomalo". "Ako u Njemačkoj dogovorite sastanak u dva sata, svi će doći pet minuta ranije.

 

U Hrvatskoj će se tek polako početi skupljati oko pola tri, pa porazgovarati, pa početi raditi sat vremena kasnije", prepričava svoj dojam Mia Josipa Devčić, a sličnog je razmišljanja i 16-godišnja Martina Mrazovac iz Kanade čiji su otac i majka otišli iz Slavonije, odnosno Petrinje, u potrazi za boljim životom. Iako je ona rođena u Kanadi, kaže da osjeća snažnu povezanost s Hrvatskom. Kod kuće s roditeljima uvijek govori hrvatski, a pohađa i hrvatsku školu. Svake subote hrvatska zajednica organizira nastavu, a u školi se uči hrvatski jezik, kultura, običaji…

 

Kanada puna Hrvata

 

"U Kanadi ima jako puno Hrvata, više od 250 tisuća. Ima zato i jako puno naših župa oko kojih je organiziran život, a imamo i nogometni klub, često organiziramo druženja… Imam puno hrvatskih prijatelja i svima nam je to jako važno, tako da učimo i plesati folklor i kod nas se često mogu čuti zvuci tamburice", kaže Martina Mrazovac koja o domovini uči i iz prve ruke kada dođe u posjet obitelji. Oduševljavaju je hrvatske prirodne ljepote, opušten stil života te način na koji Hrvati znaju uživati u životu bez previše stresa. U Kanadi su, tvrdi, svi puno više orijentirani na posao, a manje na zabavu, prijatelje i obiteljski život.

 

Da je Hrvatska prekrasna, smatra i 22-godišnji Marin Čipčić iz Angole, no on misli kako je ipak puno više od zemlje za odmor. Štoviše, on je odlučio vratiti se u rodnu zemlju svoga oca te studirati i živjeti ovdje. "Moja majka je kao mlada žena došla iz Angole na studij u Split. Tako je upoznala moga oca, no nakon nekog vremena ipak su odlučili da će zajedno živjeti u Africi, a ne u Hrvatskoj. Ja sam tamo rođen, ali kada sam prije tri godine došao na prošlo izdanje Hrvatskih svjetskih igara, zaljubio sam se u Zagreb doslovno na prvi pogled", naglašava Marin Čipčić koji je taman u to vrijeme završavao srednju školu te je odlučio upisati studij u Zagrebu.

 

Možda se, kaže, nekome čini čudno da je preko noći odlučio ostati u zemlji o kojoj nije znao gotovo ništa, ali jednostavno je osjetio da ga ovdje čeka sreća. Sada već tri godine uspješno studira na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta, a planira u glavnom hrvatskom gradu ostati živjeti i nakon što diplomira. "I nisam pogriješio. Možda mnogi Hrvati, a pogotovo mladi, žele otići iz domovine, ali ja sam ponosan i sretan što sam se vratio. Poznajem još nekoliko ljudi koji su došli ovamo istražiti svoje korijene i ostali. Jednostavno osjetiš da si došao kući", otkriva Angolac koji je pravi primjer onoga što Hrvatske svjetske igre predstavljaju.

 

Cilj je, naime, iseljenike upoznati s domovinom te možda barem nekoliko njih potaknuti na razmišljanje o povratku. "Igre predstavljaju sponu domovinske i iseljene Hrvatske te se nadam da će mnogi Hrvati i njihovi potomci širom svijeta koji će nastupiti u Zagrebu jednom doći i stalno živjeti u Hrvatsku", izjavio je Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, koji uz Hrvatski svjetski kongres organizira natjecanje. Za one koji ipak odluče ostati u državi u koju su i otišli, nadaju se da će tamo promovirati ljepotu koju su ovdje vidjeli. "Iseljenici su naši najbolji promotori jer to čine srcem, zato slogan Igara i jest 'Jedno je srce, jedna je Hrvatska'", zaključio je pak Vinko Sabljo, predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa i koordinator Igara.

 

Stela Lechpammer, https://mojahrvatska.vecernji.hr/price/marin-cipcic-angola-iseljenik-hrvatske-svjetske-igre-zagreb-1184232