Stjepan Šimić slikar klasičnog pristupa

Pepijevi ciklusi nose snažan pečat autorske osobnosti, izvornosti

Stjepan Šimić Pepi suvremeni je hrvatski likovni umjetnik, slikar klasičnog pristupa, ostvario je višeslojni opus naglašene simbolike, u nekim je aspektima gotovo enigmatičan, temeljitog i svestranog pristupa motivu, temi koju istražuje. Njegovi ciklusi nose snažan pečat autorske osobnosti, izvornosti. Metaforičnost njegovih slika otvara mnogobrojna slojevita pitanja od tretiranja svakodnevnih motiva iz najbliže okolice, često nježnih i suptilnih pejzaža, pomalo arkadijslih i možda nepovratno izgubljenih u protoku vremena, s ponekim tragom neizbrisive prošlosti do zapisivanje dojmova koji se nameću i nekako ih možda danas vidimo drugačije i iznenadnih, slučajnih ili namjernih susreta s poznatim ili posve neznanim tajanstvenim ženama koje suvereno vladaju u prostoru platna, njihove geste dominiraju, one određuju što je mjera, što je skriveno i što će se otkriti pa do nadrealističkih volumena s tragovima obitavanja.

Slikarski ciklusi, cjeloviti opusi doista nisu ništa drugo već svakodnevno dnevničko bilježenje, promišljanje uz bezbrojne dvojbe, uz nedvojbenu mogućnost supremacije podsvijesti i svjesno prepuštanje umjetnika uranjanju u skroviti svijet intime ne bi li se dosegnulo nedosezljivo. Uz promišljeni pristup motivu Šimić vrlo odmjereno, pozorno s posebnom mjerom koristi kolor koji je itetako prisutan na slikama, no, nema eksplozivnih, uznemirujućih nanosa boje koja je nanešena brzim i teško kontrolirajućim gestama. Istodobno posebno je zanimljiva raznolikost niza portreta tajanstvenih žena, svakodnevnih sitnica koje nas okružuju do slika koje imaju složeno simboličko značenje, dodatno uvećane neobičnim naslovom, koji jest vjerojatan ključ za dešifriranje ili dodatni trag koji nas još više zbunjuje i udaljuje.

Šimićevi slikarski zapisi i vremena i prostora obilježeni su opuštenim ritmom, pa i kada promatramo krajobraz ili naslućujemo ljepotu skrivene nagosti i kada gledamo kuću koja je i nama od nekuda poznata, ritmom jazz improvizacije, glazbe koja jest neprijeporna umjetnost, pravi artizam ali isključivo po mjeri artista koji je izvodi ili je možda u pitanju ipak, surovi sirovi okorjeli zvuk bluesa, omekšan povremeno slobodnijim ritom i ne tako tvrdim tonovima. Svakako bi bilo znatno jednostavnije prepoznati slikarske dosege kada Šimić bio u prigodi na jednom mjestu prikazati raspon svoga opusa s reprezentativnim odabirom djela i naravno izložbu popratiti s ozbiljnim katalogom, monografijom možda. To dvoje, izložbu i knjigu, Stjepan Šimić Pepi neprijeporno zaslužuje.

Miroslav Pelikan