Na Soroševim jaslama

Jadna država kojoj Paul Stubbs pomaže

 

 

Poslali nam tako, i ne tako davno, naši prijatelji iz prijateljske nam otočne kraljevine, jedno vrijedno i moćno pojačanje. I opet nas, kao i uvijek dosad, neizmjerno obogatili… I duhovno i materijalno.

Ali, ovo nije bilo,vjerujte mi, bilo kakvo pojačanje. Niti u bilo koje vrijeme. Jer, dragi moji Hrvati i Hrvatice, bili su oni uvijek uz nas, čvrsto i stameno. I  kada nam je bilo najteže. Ali, i puno, puno prije. I pokazali cijelom svijetu, svoje pravo i prijateljsko lice. Upravo onda, kada nam je i bilo najteže i kada su nam najviše i trebali… U vrijeme srpske i agresije jugoarmije, tijekom našeg Domovinskog rata. I poslali su  nam oni tada, kao ispomoć, jednog vrlog i obrazovanog čovjeka.

Paul Stubbs

 

Čovjeka dobre duše. Dobrog i uvijek spremnog pomoći. I pravog i provjerenog humanitarca. Poslali su nam oni tako, svog vrsnog sociologa dr. Paula Stubbsa, rođenog Engleza, obrazovanog i odgojenog na nasadima pravih engleskih džentlemena. Koji je u Hrvatsku, kao volonter za rad u izbjegličkim kampovima, stigao iz Liverpoola 1993. godine. A koji je, ujedno, i jedan od osnivača Centra za mirovne studije, ovdje kod nas.

– Jel' to on, moja Monika, tada došao da nas primiri i socijalno prosvijetli? Ili je došao s nekom drugom, prikrivenom namjerom.

–Ma, što si se odmah digla na noge!? Zar ništa ne vidiš? Pa, on je, moja draga, zlato od čovjeka!

 

I dugo, dugo godina je i nama, taj gospodin Stubbs nesebično dijelio tu svoju dobrotu i taj svoj humanizam. Gdje je god stigao i gdje je god mogao.

Nekome je, istina je to živa, dijelio i šakom i kapom.

A nekome ni šakom ni kapom.

Pa je, onda, iz čista mira i naprečac, odlučio i ostati ovdje. Zauvijek… U Lijepoj nam našoj. Valjda da i Lijepa nam naša, jednoga dana  postane i… Lijepa im njihova.

A zašto i ne bi ostao? Em mu je ovdje bilo lijepo, em se udomaćio. Em se uklopio. U sve pore  društva. Pa je postao i pravi- pravcati antifa drug i borac za prava. Naravno, ona ljudska.

A, onda se, mic po mic, i osokolio. Kao što su se osokolili, i svi oni njemu slični, koji su ostali ovdje- svoji… na našem. Pa je, tako, počeo on i soliti nam pamet. Pa i kritizirati. A u zadnje vrijeme, bome i vrijeđati.

I to u našoj, a ne njegovoj zemlji. U Lijepoj Našoj. A ne Lijepoj njihovoj.

–Pa što se bunite, ljudi moji dragi!? Ta on je kulturan, uman i obrazovan čovjek! Pravi blagoslov za našu sivu, sumornu i učahurenu svakodnevnicu. Taj vam sve zna. Zna i kako se boriti i protiv siromaštva, i protiv nejednakosti, i protiv socijalne isključivosti.

Zna on i što je demokracija i što je sloboda govora.  

–Valjda, čovjek zna i kada treba nešto reći, a kada zašutjeti.

–Otvoren je to, draga moja, i iskren čovjek.

Govori što hoće, gdje hoće i kako hoće…  

 

Pa je, eto tako, u dobroj vjeri i namjeri, počeo i vrijeđati. Valjda da nas popravi, humanizira i Europeizira.

Pa je počeo, najprije, od onih visoko obrazovanih i visoko rangiranih. I ni manje ni više, nego od našega časnoga kardinala Bozanića. Jer, njegovim naredbodavcima, ne trebaju ovakve umne glave. Ne uklapaju se u njihove planove. Njima trebaju ljudi- lutke koje će oni oblikovati. Po svojim modelima i načelima. A, nakon preoblikovanja i sveobuhvatne preobrazbe, lako im je, onda ( tako bar oni misle), uraditi i sve ostalo…

Uništavati sve redom. I Crkvu, i vjeru, i vjernike…

Zato se, odmah, uman kakav i jest, umno pridružio na društvenim mrežama, svekolikom primitivnom i huškačkom likovanju, još umnijih likova, nakon što je objavljena vijest da je kardinal Bozanić prošli tjedan, umjesto na služenju mise u Imotskom, na liječničku preporuku, ostao u Zagrebu.

–Je li s tim čovjekom, moja Lucija, baš sve u redu? Čudno mi je sve to, čudno!!!  Pa, kakva je to širina i demokratičnost!? Kakva tolerancija?

Kakva je to kultura, reci ti mi!?

–Prava engleska, draga moja! Prava engleska.

–Ali, odakle mu moralno pravo? Tko mu je dozvolio? Tko ga je ovlastio? U čije je ime  govorio?  

Dosta nam je više!!! Dosta nam je više, i tih i takvih, koji nam bez prestanka  tupe o našoj nekulturu, o našem primitivizmu… I o svemu onome što misle da mi nismo, a oni kao jesu.

Dosta nam je i tuđeg popovanja! Dosta nam je, dosta!!!

 Jer, mi  danas štošta znamo što prije nismo znali. I ne zato što nismo željeli znati, nego zato što to antifa drugovi nisu  htjeli da mi znamo.

I nitko nam više ništa ne može nametati.

–Istinu govoriš, moja Lucija! Tako danas znamo da je naš Marulić napisao Juditu, još puno, puno prije, nego što je  Shakespeare i bio rođen (a oni se njime diče, što je u redu); da smo imali i obrazovane i pismene ljude-pjesnike, naučnike i književnike; da nikada nismo nikoga napadali niti pljačkali.

 

A dok su njegovi „vrli“ kraljevi stvarali svoj imperij, porobljavanjem i oduzimanjem tuđeg, te ljude pretvarali u robove, a sve svoje neprijatelje (pa i svoje žene), skraćivali za glavu,  mi smo za to vrijeme,  kmetove oslobađali ropstva. I stvarali slobodne ljude.

I zato, ne prosipajte nam pamet i ne popujte nam, lijepo vas molimo! Mi ne želimo niti vaše savjete niti vaše  lekcije! Ne određujte nam što ćemo i kako ćemo misliti! Što ćemo i kako ćemo nešto raditi. Imate vi, u svome dvorištu, štošta urediti. To smo zorno i osjetili i vidjeli, tijekom ovoga ljeta. Naročito među vašim mladim ljudima. Trebate im malo više posvetiti pažnje! Trebate ih, malo više, i obrazovati i odgajati! I učiti kulturi i kulturnom ponašanju.

Da vas po svijetu ne sramote!!!

I,eto, baš zato, našu vjeru, našu katoličku crkvu, naše običaje, kulturu i tradiciju, pustite na miru.

I uspostavljajte tamo, u svojoj zemlji, red i mir.

Pometite gospodo (ako to stvarno i jeste), najprije ispred svojih vrata! Kao što ćemo i mi, isto tako pomesti sve smeće, ispred svojih,

–A reci ti meni, molim te, tko je taj i što je taj  Stubbs???

–Pa zar nisi čitala, moja Monika? To ti je onaj isti čovjek koji je javno kardinalu Bozaniću, na neprimjeren i prostački način, slao poruke.

Muka mi je bila, vjeruj ti meni, kao što je bila muka i svakom našem normalnom čovjeku, dok sam čitala taj njegov tekst. Dat ću ti pa ga i ti pročitaj!

 

I eto, takav kakav i jest, Paul Stubbs je znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Ekonomskom institutu u Zagrebu. I član našeg Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Zamisli, molim te!!!

–A po kojem je kriteriju, objasni ti meni, on postao član NACIONALNOG vijeća?

–Pa, draga moja, sigurno nije po nacionalnom.

Ali je, taj isti Stubbs, ostao trajno, i svojom voljom, u Hrvatskoj, i nastavio djelovati u civilnom društvu. A odnedavno postao član i platforme „Zagreb je naš“.

–Svašta! Član platforme „Zagreb je naš“! A po čemu je to Zagreb njegov, reci ti meni!?

Jel' ti to govoriš stvarno istinu ili je to  neka šala?  

–Draga moja, ne čudi se! On ti je nešto kao „Katica za sve“. Pa je, pored toga što je član  Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, još i jedan od osnivača Centra za mirovne studije.  

–A-ha-ha! Sad mi je sve mnogo, mnogo jasnije. I odakle vjetar puše i čija je kuhinja u pitanju.

–Pa, što još hoćeš, moja Lucija? Stalno ti nešto ne valja. Došao nas je čovjek miriti. I što onda?

–Lijepo, bome, lijepo! Ali, koga će on to miriti? Pa Hrvati nisu posvađani. Niti se s drugima svađaju. Niti ikome šalju prijeteće poruke. Niti se spremaju za invaziju. Niti za marševe. Niti o drugima šire laži. Niti postavljaju drugima klipove. Niti im podmeću noge. A nije im u krvi, hvala dragom Bogu, ni postavljanje balvana.

Sve se meni čini kako je gospodin, hoću reći drug Stubbs, pogriješio adresu. Trebao bi se premjestiti, tamo daleko… na istok. Jer, od tamo uvijek zvecka oružje, pripremaju se i snuju urote i kroje osvajački planovi.

–A meni se sve čini, kako je “našla tikva čepinu“. Jer, to nije prvi put da nam Britanci, s našom „braćom“ s istoka, „prijateljski i svojevoljno“ pomažu.  Pomagali se oni nama i prije. Dugo, dugo. I tradicionalno. Pa su tako, želeći pridobiti Italiju na svoju stranu, tijekom I. svjetskog rata, Londonskim ugovorom, potpisanim 26. travnja 1915., obećali, zajedno sa saveznicima (Francuskom i Rusijom), nagraditi Italiju hrvatskim priobaljem i otocima. Istim tim ugovorom Srbiji su obećali dati Bosnu i Hercegovinu, preostali dio južne Hrvatske i istočnu Hrvatsku. Pa su,onda kasnije, slijedom tog ugovora, Kraljevina SHS (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) i kralj  Aleksandar osobno,  sve to lijepo i potpisali 1920. u Rapallu,  gradiću blizu Genove. Pa je tako Kraljevina Italija dobila Istru (osim općine Kastav), grad Zadar i otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža. Stvorena je i Slobodna Država Rijeka. I to je trajalo skoro cijelo međuratno razdoblje. A  Hrvatska je, koja je i tada bila u sastavu Kraljevine SHS, ostala bez svoga teritorija. Tako je bilo sve do pada Italije,  8. rujna 1943, kada je Italija izgubila rat i kapitulirala. A samo dan nakon toga, 9. rujna 1943, proglašena je ništetnost Rimskih ugovora i sav oteti teritorij, vraćen je Matici zemlji.

 

A tko je vratio, nađi i pročitaj!!! Sve se to, objašnjeno i argumentirano, može pronaći na stranicama Wikipedije.

–Ma, svi mi dobro znamo tko je vratio. Samo se neki, iz antifa jata, prave mutavi i tupavi. Jer su se drugovi naučili kititi tuđim perjem, pa su i zasluge za ovo, prisvojili i pripisali svom voljenom i velikom vođi, maršalu Titu.

–I što je bilo nakon toga?

–A nakon toga,  to se naše „iskreno prijateljstvo“ nastavilo i nakon II. svjetskog rata, kada su nas, onako prijateljski, na stotine i stotine tisuća, izručili u sigurne ruke i na milost i nemilost, svojim saveznicima, tj. Titovim partizanima a tzv. osloboditeljima. Koji su nas, onda sve, po kratkom postupku i oslobodili. Svega i svačega. A, neke, bome,  i života.  

A što tek reći o njihovoj prijateljskoj pomoći, tijekom našeg Domovinskom rata?

 E, tu vam se, dragi moji Hrvati i Hrvatice, naše tradicionalno prijateljstvo, dugo, dugo tesalo i istesalo. I kalilo. Pa postalo čvrsto kao čelik.

I eto, tako su nas, u zadnjih stotinjak godina, naši veliki i tradicionalni prijatelji, „trampili“ više puta. A „trampili“ su nas, isto tako, i naši veliki pobornici pravde i institucija koje rade svoj posao. Pa su, tako, i oni „trampili“, tone i tone državnih dokumenata.

 

Naravno, iz čistog entuzijazma i dobrote.

–Zar nisu  zbog svojih osobnih interesa!?     

–Ma, o čemu ti to, pobogu, govoriš? To su sve ljudi od riječi, pravi đentlmeni. Isti kao i ona engleska gospoda iz engleskih bajkovitih filmova.

–Reci mi, moja Lucija, a  što je ovo danas? Što nam  to danas žele nametnuti? 

– E, vidiš, draga moja! Danas bi, opet, zbog svojih interesa ( a kako kažu za opće dobro i dobrobit Hrvatica i Hrvata, i cijele Hrvatske), trgovali  našim odgojem, kulturom i prosvjetom. A trgovci, i s naše i s njihove strane, nama  su već otprije poznati i znani. Dobro su i pripremljeni i istrenirani.  Tu je i poštovani, a sada svima znani, gospodin Stubbs, svi tzv. borci za ljudska prava, svi antifa drugovi i drugarice, svi kulturnjaci i kulturnjakinje i sve nove lijeve perjanice… A tu je i vječni nam Savez antifašista.

Eto, tako to rade naši drugovi antife i naši „vekovni“ prijatelji, gospoda Englezi!

No, nama oni nisu važni. Niti nam trebaju. Ni Stubbs ni  njihove mirovne studije. Niti antifa drugovi i drugarice.


–Kome oni mažu oči? Dosta ih je više! Kakvi antifašisti? Kakvi kulturnjaci? Kakva nova ljevica?  Koja sad udruga antifašista? Koji Savez? Danas u 21. stoljeću, ljeta gospodnjeg 2017. godine.  

Pa, jesu li oni normalni ? 

–A znaš li ti, Lucija, koliko ima živih sudionika ll. svjetskog rata? Znaš li koliko članova ima taj njihov Savez antifašističkih boraca?

–Ma koji Savez, Bog bio s tobom? Kojih  antifašističkih boraca?   Lezihljebovići su to, draga moja, i pijavice!!! 
Znaš li da je predsjednik te fantomske udruge rođen 1953.? Reci mi, što to on ima s ratom i s udrugom tzv. antifašističkih boraca? Stvarno, dosta, dosta je bilo!

– A jesi li znala da oni imaju i nasljedne mirovine? Da im najmlađi korisnik takve nasljedne mirovine, ima negdje oko 16 godina!

Stvarno su bijeda i mizerija!!!

– Dosta nam ih je više! Sve, sve to treba ukinuti!!! Pa bi se ukidanjem ovakvih mirovina, omogućilo i uvećavanje mirovina svih onih koji su mirovinu, svojim trudom i radom, zasluženo i pošteno stekli. 

–Ali, ima još nešto, isto tako, šokantno! Upravo sam o tome nešto pročitala. Čovjek koji kaže „Zagreb je naš“ i koji se doselio iz Engleske, a koji ovdje kod nas „vedri i oblači“, i koji bi trebao uskoro krojiti našu nacionalnu obrazovnu i znanstvenu politiku, pokazao se kao običan prostak.   

–A što se čudiš? Taman se dobro uklopio među naše antifa drugove. Po svemu im paše. I on se uvalio, kao i mnoge antifa drugarice i drugovi, i kao svi naši tzv. socijaldemokrati, u obrazovanje, znanost i kulturu. 

–Ma kakvi su te, sada, spopali socijaldemokrati? Baš si našla prave!!! Kod njih ti od socijaldemokracije nema ni “S“. Boli njih briga i za radnike, i za radnička prava, i za socijalna prava radnika, i za mirovine, i za umirovljenike…

–Istina moja Monika, istina je! Njima je najvažnije uvući se u kulturu, prosvjetu…u obrazovanje i odgoj. Tamo se vrte novci. Tamo se odgajaju i novi agresivci. I buduće antifa perjanice.

Pazi zato dobro, moja Monika, gdje šalješ svoju kćer i na koji ćeš ju fakultet upisati! Jer, i kada pošalješ normalno dijete, oni ti vrate… zadrtog i agresivnog antifu.

Zato uporno, čak i silom, žele postići dominaciju u kulturi, obrazovanju i znanosti. Uvesti u kurikulnu reformu rodnu ideologiju, nametnuti   seksualni odgoj u škole, promicati promiskuitet  i LGTB ideologiju.

 

Napadali su i na kršćanstvo i na Crkvu. Nametali ekstremističke stavove u tumačenju povijesti i pokušali zabraniti znanstveni pristup povijesti… A sve pod krinkom revizionizma.

Zbog toga je i Krešimir Mihajlović dobio otkaz, jer je u školi, kao ravnatelj, postavio sliku naših generala, Gotovine i Markača.  

Ali, zbog takvih i njemu sličnih, bila je i ona, dosad neviđena hajka, na našeg bivšeg ministra kulture Hasanbegovića. Zbog takvih se i demoniziraju, nastoje neutralizirati i marginalizirati, vrhunski znanstvenici, akademici,  književnici i kulturni djelatnici.

Zbog takvih se diže i optužnica protiv Marka Perkovića  i legalnog HOS-a pozdrava „Za dom, spremni“.

Zbog toga napadaju i akademika Pečarića.

Zbog toga i žele, na određene položaje, postaviti sve  moguće uhljebe i plaćenike. I sve im odane jugozatupance. Jer, pritjecat će tada, ljudi moji dragi, i nagrade i škude. Za sve prodane Jude. Iz svih krajeva naprednoga  svijeta. Od Soroša do naših fakulteta.

A, kada se sve  osvoji, milom ili silom, pa zaposjednu fotelje, vlast je osigurana. Onda će teći „lova do krova“. Bezprestanka.

Jer, prije  ih je plaćala samo Partija. I bilo je manje i samo za probrane partijce. Sada je puno, puno lagodnije. I ležernije se živi. A slobodnije krade i troši… Sada se pase i na državnim jaslama. A, u isto vrijeme, i kljuca s bogatog pladnja platne liste Soroša i kompanije. I tko  zna koga sve još.

I ne viču više: Ili mi ili oni!!! Niti, dajte nam vlast!

Jer, vlast im je već u rukama.

Imaju, medije, imaju sveučilišta, imaju film, imaju i kazališta.

Imaju vlast.

–I što sada?

–Što sada!??? Pa, pamet u glavu, draga moja Monika. Pamet u glavu…

–Ali, stani malo, stani! Slušaj što piše u  novome tekstu o dr. Stubbsu! Konačno nešto ljudski i normalno, Bogu dragom hvala! Vidi, vidi, molim te! Ima i neka fotografija!!! Pa, dobro ju  pogledaj!

Zadrži se malo na gospodinu  s fotografije, označenoj kao  „Ivo i ja“!  To ti je taj gospodin Stubbs. Vidiš li ga kako blista od sreće i ushita?

Ljudi moji dragi, nije to mala stvar, ovjekovječiti se s našim bivšim, milim i dragim „Ivom“. Pa smo, tako i svi mi Hrvati, za trajno i dugo sjećanje, dobili jednu „milenijsku“ fotografiju „Ivo i ja“, tj. Ivo i Stubbs.

 

A toliko topline, toliko srdačnosti i prijateljske vibracije, koja je strujala između njih, čovjek još nije uspio zabilježiti fotografskim aparatom. Jer, to treba doživjeti!!!

 Pogledaj dobro!!! Vidi se i „iz aviona“ da će se tu, ubrzo izroditi, jedno pravo, iskreno, toplo i dugotrajno prijateljstvo. Zar, ne!?

 

„Paul Stubbs javno se ispričao i dao ostavku na članstvo u Nacionalnom vijeću za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj.

…Iako je Stubbsova reakcija i isprika, koja je pozitivna, došla relativno brzo, i jedino je što je mogao napraviti, pitate se je li moguće da je to izrekla obrazovana osoba, a ne netko tko se napio i valjao gluposti”, kaže komunikologinja gospođa Smiljana Leinert-Novosel. 

A gdje li će, i u kojem li će mračnom kutku, završiti ona  zajednička fotografija “Ivo i ja“, i hoće li više ikada, takva kakva jest, ugledati svijetlo dana, pokazat će nam vrijeme.

 

Vera Primorac