Zahvalna sam mojim roditeljima, što su mi usadili vjeru i ljubav prema Majci Božjoj Bistričkoj
U osmom desetljeću život, s podosta kroničnih boljki, s više fizičkih i psihičkih poteškoća, zadnjih desetak godina, ne propuštam niti jednu Veliku Gospu i hodočašće na Mariji Bistricu, kamo najradije idem sama, s atobusom. Moji se ljute na mene, prvo što idem s autobusom, drugo što idem sama i treće što ostajem tamo cijeli dan. Vjerojatno su zabrinuti za mene. To im je u neku ruku dužnost i odgovornost. Uspjela sam ih uvjeriti da mogu ići sama, da taj dan želim biti sama sobom, prisjećajući se svojih pokojnih roditelja i bake, koji su me nosili na proštenje u Mariju Bistricu od kada sam imala nekoliko mjeseci više, od godine dana. Gledam jučer bake i djedove s unučadi ili roditelje s djecom. Znam, kako je to najbolji mogući odgoj za njihovu djecu, zbog puno toga. Mnoga od te djece će to upamtiti, dolaziti sa svojom djecom i tako nastavljati povijest hodočašća Majci Božjoj Bistričkoj, kraljici Hrvata.
Najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u nas Hrvata je Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, smješteno među pitomim brežuljcima Hrvatskog zagorja. Svetište Majke Božje Bistričke ima značajno mjesto u “marijanskoj geografiji” hrvatskoga naroda. U Mariju Bistricu stoljećima dolaze stotine tisuća vjernika iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva. U hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog puka. Crkva u Hrvata doživjela je svoj najveći povijesni, crkveni i svenarodni događaj posjetom pape Ivana Pavla II. i proglašenjem blaženim zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca 3. listopada 1998. godine. Sveti Otac Ivan Pavao II. to potvrđuje ovim riječima: „Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca.”
U zadnje vrijeme većina medija su skloni veličati druga Gospina svetišta, a Bistrica se samo onako uz put spominje. Kad tamo ne bi bilo kardinala Bozanića koji predvodi procesiju, služi misu i propovijeda, možda bi Bistrica imala još manje pozornosti. Jučer sam u svetištu srela puno poznatih i nepoznatih ljudi. Sve njih, poput mene nešto čudnovato vuče na Bistricu, na Veliku Gospu. Oni žele biti sami sa sobom, u miru i tišini zahvaliti Majci Božjoj na datoj pomoći, milosti i ljubavi i zatražiti daljnu pomoć za sebe, obitelj i domovinu Hrvatsku. Dolaze tamno mnogi ljudi iz iseljeništva, susjednih zemlja i turisti. Na blagdan Velike Gospe, malo tko se ponaša kao turist, naročito ne civilizirani i kulturni svijet. Opći dojam, kao uvijek i svugdje pokvari nekolicina “hodočasnika” svojim neprimjerenim ponašanjem, po kafićima, za šankom ili bogatom trpezom. Takvih, nažalost ima uvijek svuda. Naš mentalitet je takav da se ne može odreći prežderavanja, prelokavanja i pokušaja nametanja svojeg svjetonazora.
Ne znam bili to trebalo ignorirati ili na neki način ublažiti, jer ih se spriječiti ne može. Taj se dan sve bolesti i nedaće potisnu. Krene se veselo s povećom torbom, hranom, vodom, kišobranom i šeširom s velikim obodom na put sa samo jednim ciljem biti sam sa sobom i s Majkom Božjom, zahvaliti joj za pomoć i zatražiti zaštitu za sebe, svoju obitelji domovinu. U svetištu Majke Božje Bistričke, niti sam gladna, niti žedna, niti imam koje druge fiziološke potrebe, molim se, upijam nešto čarobno i posebno iz okružja, vraćam se u djetinstvo i mladost, smijem se malim obijestima i izmotavanjima, kad smo se znali “izgubiti” u procesiji na Kalvariji, i po dogovoru se naći na ringišpilu, na sladoledu ili pod nekim šatorom gdje se sviralo i plesalo.
Tamo je ta dva dana bilo skoro cijelo moje selo, odnosno župa. Spavali smo po kućama u iznamljenim sobama, ponekad po podu, ponekad u štaglju, ponekad u crkvi u klecalima za ispovijed… Svake se godine, na štandovima uz crkvu, kupovalo nešto drugo, uz obvezne svijeće i raspelo, sa znakom svetišta, nešto sitno, tek toliko iz poštovanja, za one koji su ostali doma, čuvali kuću, brinuli o stoci i pripremali večeru za povratak hodočasnika (obično bi to platila velika kokoš ili pijevac, uz štrudlu).
Nekada je stvarno to bilo hodočašće, jer se hodalo pješke cijelim ili pola puta. Druga polovica se prešla s konjima, vozeći se na kolima. To je obično bio posao za djeda, koji je dan ranije pripremao konje za put. Za taj događaj se pripremalo cijele godine. Za to se živjelo, radilo, štedilo, kupovala odjeća i obuća, a pala bi i koja frizura (trajna). To se ne može i ne će nikada zaboraviti, bez obzira gdje si, što si i koliko imaš godina. Zahvalna sam mojim roditeljima, što su mi usadili vjeru, ljubav prema Majci Božjoj Bistričkoj i osjećaj obveznosti dolaska u svetište na Veliku Gospu. Svake godine imam osjećaj kako me Crna Majka zove k sebi.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više