Hrvatski Fokus
Društvo

Tko nam je ukrao nadu?

Prepustili smo se neobrazovanim i nesposobnim karijeristima

 
 
Što je nada? Puno je definicija tog pojma, ovisno o aspektima gledanja, vremena prostora, ljudskih dimenzija, očekivanja, trenutnog stanja, dubine razočaranja, vrste očaja, interesa, prioriteta, spoznaje sadašnjice, vizije realne budućnosti, vjere i ljubavi prema čovjeku, životu i domovini.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/08/hope-in-the-prison-of-despair-evelyn-de-morgan.jpg
Za svakog pojedinca nada je nešto drugo, ovisno o njegovu obrazovanju, odgoju, vjeri, potrebama, svjetonazoru, filozofiji i ostalim osobnim preferencijama. Nada je ljudski osjećaj, duhovni (duševni) čin, antroploška i psihološka činjenica. Nada može biti čin uma ili čin srca, često je čin uma i srca podjednako. Nada nastaje, ustrojava se, usložnjava se, egzistira i jača kad se očekuje nešto dobro. Nada je pozitivan ljudski doživljaj, koji generira nadanje,kompleksan i složen proces, kao dio ljudske prirode, svojevrsno poticanje, svjesno iščekivanje dobrote i vrjednote, produkt slutnje i želje, popraćen bojazni i strahom.
 
Sveti Toma Akvinski za objekt nade misli “bonum arduum, sed possible”. Nada nastaje u sadašnjosti, očekuje se u budućnosti a može biti subjektivna i objektivana. Nada je ponekad iluzija, svjesna i nesvjesna obmana koja gotovo uvijek ide paralelno s teškoćama ili čak očajem. Nada i očaj često hodaju usporedno, osluškujući tko će napraviti prvi i veći korak, odnosno iskorak. Izvori ljudske nade mogu biti prirodni i iznadprirodni (vjerovanje u čuda) što je u skladu s očekivanjem za ostvarenjem fizičke ili duhovne potrebe, čiji su porivi psihološki i biološki, kao “elan vital” – prirodna težnja svakog živog bića.
 
Nada bivstvuje u svakom pojedincu, skupini, društvu, narodu i državi, bilo kao zajednička potreba ili skup pojedinačnih, grupnih, stranačkih, egzistencijalnih, političkih težnji, želja i očekivanja. “Nada je radosno očekivanje nekog dobra u budućnosti.” Može li bilo koje društvo, društvena zajednica, narod i država očekivati, bilo kakvo dobro i biti radosna nada, u budućnosti, ako se najviše bavi prošlošću, daljnjom i bližom?
 
Prošlost se ne smije zaboraviti, potisnuti, niti izbrisati, ali nije dobro da je prošlost u sadašnjosti, da je prekrajamo, marginaliziramo, uzvisujemo, po bilo kojoj osnovi i vremenskim razdobljima ili segmentima, te da prošlošću skrivamo sadašnjost i ne vidimo realnu viziju budućnosti. Ne smijemo dopustiti da postanemo taoci prošlosti, zbog nekih usijanih glava, ljudi koji žive za osvetu, ostrašćeno dijele narod, siju mržnju, svoju opterećenost poviješću prenose na druge, naročito na djecu i mlade, koji su totalno zbunjeni, jer o istome slušaju različito, pri čemu se  isključuje jedna ili druga istina, te se bavi alternativnim činjenicama. U takvoj se situaciji, poput Kanta moramo zapitati: Što mogu znati? Čemu se smijem nadati? Što trebam činiti? Što mogu znati o nadi, u zemlji gdje većina misli kako je “bolje imati, nego biti.”
 
Čemu se mogu nadati kad nemam povjerenja u one koji bi me morali štititi, dati mi sigurnost i pružiti priliku za bolje sutra? Čemu se nadati kad živim u zemlji gdje je odljev mozgova svakim danom sve veći, a to se prikazuje kao mogućnost daljeg obrazovanja i osobnog usavršavanja, dok ljudi bježe tamo gdje im se pruža sve ono što ovdje nemaju. Što trebam činiti kad me obmanjuju i varaju, od malih jednostavnih stvari do  bitnih i strateških činjenica. Što činiti kad se od prosječnog čovjeka i cijelog naroda prave neznalice, odnosno budale, jer se prodaje magla, izvrću činjenice i radi isključivo za osobno dobro  nekog pojedinca na vlasti, pri čemu nadležni i odgovorni niti što čuju, niti što vide, niti što znaju. Lokalni šerifi kroje pravdu, dijele nama naš novac, određuju našu sudbinu i govore kako je to za naše dobro.
 
Nažalost, mi smo ih izabrali i birali godinama, iako smo sve vidjeli i znali. Mi smo, onda i za sve ovo što imamo krivi. Spavali smo sve ove godine, uljuljani u sreću i radost, što imamo svoju državu. “Nada je san budnih”, rekao je Aristotel. Kako se probuditi iz dubokog sna, depresije, apatije i totalnog beznađa? Čini mi se da smo nadu ukrali sami sebi. Prepustili smo se neobrazovanim i nesposobnim karijeristima, koji su bili na određenom mjestu, u određeno vrijeme i zaigrali kolo pretvorbe i privatizacije, uz podržavanje podobnih u politici. Svaka čast onima koji ne spadaju u ovu navedenu grupu. Malo ih je, ali ih ima. Nisu na površini zbivanja, nisu do kraja prepoznati, nisu dovoljno vidljivi i nemaju dovoljno vlasti u rukama. Takvi se nisu okoristili politikom. Nemaju svoje otoke, skupocjene vile, ogromne kuće, stanove, skupe automobile, dugačke luksuzne jahte, apartmane na Sejšelima, dva tri braka iza sebe, hrpu ljubavnica, debele račune u stranim bankama, of shore tvrtke na Tajlandu, privatne klinike, apoteke, koncesije duž Jadrana…
 
Prikazuje nam se i prezentira lažno i praktično domoljublje, velika verbalna spremnost na pomoć socijalno ugroženim, snažna neutemeljena i lažna medijska podrška braniteljima, raj na zemlji za nerazvijene krajeve, tekuća voda u XXI. stoljeću u domovima ljudi uz izvore nekoliko  čistih rijeka… Sve sami apsurdi i “šarene laže”.
 
Mi ne želimo biti Švicarska, Provansa, niti bilo što slično, što nije naše. U našoj zemlji postoje mnogobrojni razni i različiti potencijali, na malom prostoru, koji su neiskorišteni. Želi ih se prodati ili privatizirati. Korumpirani moćni pojedinci posežu bez srama, ikakve bojazni i straha za prirodnim bogatstvima i nude ih domaćim tajkunima i strancima u bescijenje. To traje dvadesetak i više godinama. Ništarije i uhljebi su postali bogataši, društvena elita, koji imaju “svoje” zastupnike i “svoje” ministre, koji ih godinama štite. Za to vrijeme mnogi branitelji, zajedno s ostalim žiteljima Lijepe naše gladuju, osiromašuju, umiru ili se ubijajaju.
 
Vjerujem da su ti i takvi cirkusi i performansi iza nas. Vjerujem i nadam se kako će konačno na vlast doći pravi, mladi (relativno) obrazovani i sposobni ljudi, ničim iz prošlosti opterećeni, nepotkupljivi, istinoljubivi, domoljubni, hrabri, europski nastrojeni, časni, uljudni, moderni, širokih pogleda, otvorena srca, empatični, skromni, pravedni, za izazove spremni, prema svima jednaki, s obje noge na zemlji, svoji, naši, samosvjesni, cjelovite ličnosti, ljudi čija je filozofija “biti, a ne imati.” Ne, nije to nikakva utopija. Bilo bi dobro “probuditi” se, osvrnuti se oko sebe dok još nije kasno. Bilo bi nužno potrebno masovno izaći na izbore i na izbornoj listi, zaokružiti upravo takvog čovjeka kojeg sam opisala, bez gledanja na kojoj i na čijoj je izbornoj listi. Učinimo li to, nada će se vratiti i uliti “spe gaudentes” na ove prostore, u naša srca i u naš um.
 

Ankica Benček

Povezani članci

MALI OGLASI – Postojim i mislim

HF

Treba li nam euro?

HF

Čiope u Dubrovniku od početka XX. stoljeća do danas

hrvatski-fokus

Trula demokracija

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...