U Hrvatskoj svi smo – politički Hrvati!

U hrvatskoj državi hrvatstvo nije samo stvar podrijetla, već prvenstveno stvar prihvaćanja te države

Nakon što Marku Perkoviću Thompsonu osporavaju da smije pjevati domoljubne pjesme, i da pritom izgovara „Za dom spremni!“, nakon što napadaju sa svih strana redatelja Jakova Sedlara što sa svojim dokumentarcima pokušava razotkriti pravu istinu o događajima koji su prije Domovinskog rata za neovisnu Hrvatsku bile tabu teme, nakon što se emisije „Bujica“ Velimira Bujanca proglašavaju krajnjim desničarenjem koji 'koketira' sa ustaštvom, nakon što ova hrvatska država čak financira djelatnosti onih koji su smislili i potpisali sramotnu „Deklaraciju o nesnošljivoti“, i nakon što se medijski prešućuje hvalevrijedan rad Romana Leljaka iz Slovenije na otkrivanju mnogobrojnih stratišta Hrvata u Sloveniji, čini mi se da valja nešto reći o tome da hrvatstvo nije samo stvar podrijetla, već prvenstveno stvar prihvaćanja te hrvatske države, bez ikakvih primisli da joj se našteti ili u gorem slučaju čak da joj se aktivno nanosi šteta. Pri tome je posjedovanje dokumenta zvanog „Domovnica“ irelevantno u 'rapraavi' o ovom pitanju.

O čemu se ovdje radi? Prije što pokušam odgovoriti na to pitanje, kao polaznu točku navest ću definiciju iz Ustava RH, koja kaže da je Hrvatska država hrvatskog naroda i svih drugih nehrvata koji žive u njoj. Nakon takve definicije je jasno da nakon što imamo hrvatsku državu, međunarodno priznatu i prihvaćenu u svim relevantnim međunarodnim organizacijama svjetskih država, suštinski, politički gledano ne bi trebalo biti razlike između one osobe iz SAD-a koju kada upitate što je, ona odgovori Amerikanac, i osobe iz Hrvatske koju kada pitaju što je da kaže da je Hrvat! I to ne treba reći zato što je po podrijetlu Hrvat, već zato što je državljanin Hrvatske. Osoba kojoj je Hrvatska dom! Ako bi u razgovoru došlo do detaljnijeg ekspliciranja što je tko, pokazalo bi se da je onaj Amerikanac Talijan, Kinez ili Židov, a za Hrvata bi se pokazalo da je Mađar, Talijan ili Židov. I po meni to bi bilo normalno svaki put kada državljanin Hrvatske komunicira s nekim tko to nije, no na žalost danas u nas se takvo što još ne smatra normalnim, pogotovu sa jednim dijelom hrvatskih građana, koj bi prije 'progutali' jezik nego da kažu da su Hrvati. Ne u etničkom, već u političkom smislu.

U čemu je ovdje veliki, čak bih se usudio reći povijesni nesporazum?  Tradicionalno se smatra da je Hrvat svatko komu su roditelji etnički Hrvati, tko se izjašnjava Hrvatom, tko govori hrvatskim jezikom, tko poznaje hrvatsku povijest i hrvatsku kulturu i kulturnu tradiciju. No to je po meni nedostatno da bi netko bio i istinski Hrvat u političkom smislu, u smislu istinske pripadnosti hrvatskoj državi. Zašto? Pa jednostavno zato što roditelje nitko ne bira sam, to vam se dogodi; naučiti hrvatski može svatko, izjašnjavati se Hrvatom također može svatko, a poznavati hrvatsku povijest, kulturu i tradiciju može svatko tko se potrudi da to nauči.

No prihvatiti hrvatsku državu sa svim svojim dobrim i lošim stranama, truditi se da se otklone loše stvari i umnože dobre stvari, braniti hrvatsku državu pred svima koji joj žele nanositi zla u bilo kojem obliku, na bilo koje načine, i u bilo kojem intenzitetu je istinsko prihvaćanje političkog hrvatstva, koje nekoga kvalificira da s ponosom nekome u Italiji, Austriji, Francuskoj ili bilo gdje, na pitanje što je, može reći: Ja sam Hrvat! Truditi se sa svim svojim intelektualnim i drugim kapacitetima biti na korist hrvatske države, promicati one vrijednosti koje mogu biti od koristi hrvatskoj državi, ne nanositi štete hrvatskoj državi ni riječju, ni djelom, pogotovu ne izvan Hrvatske, je dokaz pravoga hrvatstva.

U tom kontekstu razmislimo o ovih nekoliko stvari:

– Tko je bolji Hrvat, etnički Hrvat član „münchenske bojne“, ili nehrvat koji je branio Vukovar?

– Tko je bolji Hrvat, etnički Hrvat koji u inozemstvu tvrdi da u Hrvatskoj ustaška zmija diže glavu, ili nehrvat koji svojim djelovanjem negira takvu laž?

– Tko je bolji Hrvat, etnički Hrvat, koji koristi svaki trenutak da se osobno okoristi s nekim dobrom koji mu ne pripada, ili nehrvat koji posao obavlja predano, stručno i pošteno?

Mogao bih navoditi i imena za ilustraciju istinskog i kvazihrvatstva, no nije mi namjera bila nikoga napadati već samo ukazivati na svu bijedu karaktera onih koji napadaju Thompsona, Sedlara, Bujanca, Hasanbegovića i sve one koji tvrde da se povijesne istine moraju konačno rasvijetliti i utvrditi, da se nijedan državljanin Hrvatske ne bi ustručavao izvan Hrvatske reći da je Hrvat, bez obzira što je po etničkoj pripadnosti. Svi, i etnički Hrvati i nehrvati, trebaju se INTEGRIRATI (a ne asimilirati) u okvirima hrvatske države u zajednicu, kojoj će prvenstveni cilj biti boljitak i prosperitetni razvitak hrvatske države, u korist većine njegovih državljana, stvaranjem ugodnog okružja i za sve one koji iz bilo kojih razloga posjećuju Hrvatsku. Naravno da politika i političari u tom smislu nose golemu odgovornost i ne bi smjeli zaboraviti nikada riječi iz pjesme „Hrvatska je iznad svega, mi smo samo prolaznici, a narod će suditi o nama!“. U velikoj sam kušnji da spomenem neka imena, kojima je neshvatljivo ovo što govorim, i koja su općepoznata, ali ne ću to učiniti, sami će se prepoznati.

Laslo Torma