Posvojila romsku djecu i nastradala

Češka književnica u praksi shvatila što znači multi-kulti politika zlokobne mutter Angele

 

 

ISPOVIJEST UGLEDNE KNJIŽEVNICE 'Posvojila sam dva romska dječaka i nisam uspjela u njihovu odgoju – obojica su završila s druge strane zakona'. Pijetao je jedan od dvanaest znakova kineskog horoskopa, ujedno i znak u godini rođenja češke autorice Tereze Boučkove, međutim, u godini pijetla 2005. Boučková proživljava najtežu godinu u životu: njezina dvojica posvojenih sinova romskoga porijekla u pubertetu postaju problematični, brak joj se polako urušava te zapada u stvaralačku krizu rastrgana željom da ispuni sve svoje uloge.

Tereza Boučková

 

Tereza Boučková rođena je 1957. u Pragu, a po zanimanju je spisateljica, scenaristica i novinarka, čiji su romani u Češkoj bestseleri. Kao mladoj ženi, liječnici su joj dijagnosticirali neplodnost, te su ona i njezin muž odlučili pružiti dom zanemarenoj djeci. U razmaku od godinu dana posvojili su dvojicu romskih dječaka tada starih godinu dana. No, kako to već često biva, kada je ispunila želju za roditeljstvom, ostala je trudna i rodila još jednog dječaka. Život s trojicom sinova na selu pored Praga bio je idiličan, sve dok dvojica starijih sinova nisu ušla u pubertet. Počeli su krasti, lagati i varati svoje roditelje, a na kraju više nisu htjeli ići u školu ili raditi. Najstarijeg sina, Patrika, već je izbacila iz kuće i on živi na ulici gdje zbog nedostatka higijene dobije svrab, zbog mlađeg, Lukašá (imena im je promijenila), ona i suprug noću zaključavaju sve vrijedne stvari i novac u svojoj spavaćoj sobi kako ih ne bi pokrao.

 

Brojni tabui

 

“Godina pijetla” briljantno je ispisana priča koja zadire u mnoge teme koje se smatraju političkim i društvenim tabuima. Iako je vjerojatno bilo vrlo teško pisati o vlastitoj intimi, čovjek zapravo ne zna bi li plakao ili se smijao jer Boučková je autorica koja nerijetko poseže za autoironijom. Knjiga je u Češkoj objavljena 2008. godine, a čitatelje vjerojatno najviše zanima što se u međuvremenu dogodilo s njezina dva posvojena sina i ima li kontakt s njima?

 

– Doista, nije bilo nimalo lako, ali roman sam napisala tek kada je već sve bilo iza mene i nekako sam ponovo isplivala na površinu. Mislim da je humor vrlo važan element ne samo u književnosti nego u životu općenito. U međuvremenu sam napisala još jedan roman iz svog života, zove se “Život je divan”. U njemu i dalje pišem o sudbini naše obitelji, iako je glavna tema posvećena mojoj mami. Naši posvojeni sinovi imaju svoju djecu, jedan od njih brine se za dvoje od svoje troje djece, iako ne živi na legalan način i ima hrpu dugova koji neprestano rastu. Drugi sin već više od godinu dana čami u zatvoru, ondje će provesti još nekoliko mjeseci. Prije toga živio je život teškog ovisnika o drogi i beskućnika. Priča o njegovoj obitelji – ima dijete – stvarno je tragična. Možda da samo spomenem kako smo s njim u vezi i upravo se spremamo da ga posjetimo u zatvoru. Zahvaljujući tome što se nalazi iza rešetaka ima šansu da se prestane drogirati i da se izliječi od žutice koja prati ovisnike. A ujedno mu se nudi prilika da sagleda i promijeni svoj život – iskreno i bez uvijanja progovara autorica, koja u jednom dijelu knjige piše: “Dok su Patrik i Lukáš bili koliko-toliko u redu, dok smo ih još mogli držati na uzdi, sve smo mogli prebroditi. Ali kasnije su do posljednje točke stali ispunjavati baš sve klišeje o Romima.” Dakako, smatra da tome nije krivo njihovo porijeklo, nego činjenica što su kao napuštena djeca prvu, važnu godinu života provela u ustanovi, bez osobe za koju bi se vezali.

 

Oštre reakcije

 

Još prije nego što je knjiga objavljena, Boučková je dala intervju jednom ženskom časopisu u kojemu je odgoj svoje posvojene romske djece opisala kao neuspjeh, što je izazvalo oštre reakcije u češkom društvu.

– Najviše su me napadali neki poznati intelektualci svojim nesmiljenim kritikama zbog toga što sam napisala svoju priču i što zapravo prema etničkoj grupi Roma nisam bila korektna. Ujedno su me zamrzile i majke koje su posvojile malenu romsku djecu. Navodno sam im svojim romanom unaprijed onemogućila izglede za dobar život. Osim toga, navodno se zbog mene i mojega romana više ne posvajaju romska djeca. Ali ja sam opisivala svoj osobni događaj, a ne njihov. Usput sam u nadležnom ministarstvu provjerila posvajaju li se takva djece i dalje u jednakom broju. Posvajaju se čak i malčice više nego prije – priča Boučková.

 

Kad je shvatila da ne može održati svoju obitelj na okupu, potpuno je izgubila tlo pod nogama i upala u duboku krizu; uzima naizmjence tablete za spavanje i antidepresive, a obiteljske (ne)prilike odrazile su se i na njezin rad: doživjela je spisateljsku blokadu, njezine scenarije nitko nije htio, svađala se s redateljima i producentima. Noću ne može spavati, često plače, a za muževu se naklonost mora boriti – biciklom. “Ne samo s jednim, nego s dva, a i treći mu dolazi poštom, u dijelovima”, piše duhovito.

 

Težak ispit

 

Je li ikada požalila što je usvojila romske dječake?

– U vrijeme dok sam proživljavala “Godinu pijetla”, ponekad bismo muž i ja jako zažalili što smo u svoj život uveli stranu djecu jer sam se tada i ja sama nalazila u vrlo dubokoj krizi i uopće nitko od ukućana nije znao kako nastaviti dalje. Doista je nevjerojatno teško i bolno živjeti s kradljivcem koji će vas svakodnevno pokrasti, usput vas lišavajući svakog dostojanstva. A vi ste stari i vrlo, vrlo umorni, a kod kuće imate još jednog sina koji ništa ne shvaća, ali istodobno je zbog takvog ozračja nesretan. No sada, kada je na neki način već sve iza nas, ili to više nije akutan, svakodnevni problem, više ne žalim. Ionako od toga nema pomoći. Osim toga mislim da smo muž i ja uspješno položili taj teški ispit – smatra autorica.

 

Kad već spominje najmlađeg, biološkog sina, nameće se pitanje kako se on nosio s cijelom situacijom? U knjizi na jednom mjestu spominje ‘’kako ga je rijetko kad hvalila jer je imala vrlo malo prilika pohvaliti Lukáša i Patrika”?

– Najmlađi sin koji nam se rodio svoju je braću jako volio. Do danas je ranjen što su završili tako kako jesu i u odnosu prema njima ima i dalje problema. I on je naime bio često pokraden, a još češće prevaren. I on je susretao svoju braću dok su bili u jezivu stanju: prljavi i napušeni prosjačili su na ulazu u metro. Ni roditelj ni brat ne žele u takvu stanju susretati svoje najbliže. Ovaj put će s nama prvi put otići u posjet u zatvor, očekujem da to neće biti baš jednostavno. Ali dobar je to dečko, naći će načina da izdrži. Ionako nema drugog izbora. Ta povezanost je zauvijek – ističe.

 

Hrabri ljudi

 

Tereza Boučková kći je češkoga pisca i disidenta Pavela Kohouta, jednog od najistaknutijih protivnika režima. Ujedno je bila i potpisnica Povelje 77, dokumenta čehoslovačkih intelektualaca iz siječnja 1977. u kojem se kritizira komunistička vlast, a koja je s godinama prerasla u građanski pokret i označila početak tzv. baršunaste revolucije 1989. godine. Tereza Boučková bila je najmlađa potpisnica te Povelje i skupo je to platila – željela je postati glumica, no nije joj bilo dozvoljeno da upiše akademiju, pa tako saznajemo da je bila primorana zaposliti se kao čistačica.

– Moje potpisivanje Povelje 77 došlo je samo po sebi jer sam već i prije bila diskriminirana zbog stavova svoga oca, književnika Pavela Kohouta, koji je bio jedan od idejnih začetnika Povelje. Ja nakon gimnazije nisam mogla studirati i smjela sam uzeti samo najgora zaposlenja. Međutim, s druge strane sam zahvaljujući Povelji upoznala sjajne ljude, Václava Havela i ostale hrabre ljude koji se nisu bojali izreći svoja stajališta i snositi zbog toga posljedice; to je za mene bilo najvažnije. Osim toga, tada sam se upoznala i sa svojim mužem – prisjeća se Boučková, koju smo pitali i koja je najveća razlika između Čehoslovačke 1989. i Češke 2017.?

 

– Sada smo posve slobodna zemlja gdje svatko može izraziti svoje mišljenje, svatko može studirati i raditi u skladu sa svojim darom i mârom te ujedno slobodno putovati svijetom. To je divno. Nažalost, ima sve više ljudi koji to ne cijene i počinju s nostalgijom dozivati u sjećanje vrijeme realnog socijalizma. Iako smo tada živjeli u kavezu. Sretna sam što u njemu već gotovo pola svojeg života ne živim.

 

Lana Bunjevac, http://www.jutarnji.hr/globus/Globus-kultura/ispovijest-ugledne-knjizevnice-posvojila-sam-dva-romska-djecaka-i-nisam-uspjela-u-njihovu-odgoju-obojica-su-zavrsila-s-druge-strane-zakona/6455431/