Hrvatski Fokus
Društvo

Konji i volovi na Čabolji

Ceste i automobili su zamijenili konjske puteve i tovare

 
 
Ovaj tekst je iz najnovije knjige Žarka Marića Selo Vrdi kod Mostara (Tkanica, Zagreb, srpanj 2017.)
Internetski naslov: „Konji na Bilima“ je bio povod za ovaj tekst. BILE, bile brdo ili planina su legendarno misište za desetak i više okolnih sela mostarske i širokobriješke općine, gdje se u znak sjećanja na teška turska vremena, svakoga ljeta, prve nedilje po Petrovdanu, održava misa za tisuće misara, poslije čega slijedi veliko narodno veselje (dernek), na kome vam se, nekada, duša mogla i okupati u moru gangi. BILE je slikovito najbolje prikazala, 60–ih godina naša cura koja je, idući u bolničku posjetu, zraknuvši krcate tribine stadiona pod Bijelim brijegom, izjavila. „Niko svita sam vidila jedino na BILIMA “.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/08/hqdefault.jpg
Konji na Bilima su nešto drugo. Krdo od nekoliko desetaka konja, koji bez pastira u planini pasu, ždrijebe se i žive svoj život, za slučajne i neupućene prolaznike predstavlja čudan fenomen jer neki neznaju gdje ih svrstati. Jesu li domaće ili divlje životinje? Nama koji nešto više znamo o planinskim ispašama, ili smo još živi svjedoci toga vremena i načina života, su stvari puno jasnije. Ceste i automobili su zamijenili konjske puteve i tovare, pa su ostatci konja iz našega podneblja završili na BILIMA. Dakako i nedavna ratna događanja imaju svoj udio u tome. Neznamo kako će proces teći dalje, i kakva će biti budućnost tih konja, ali najmanje što bi željeli je dolazak talijana po njih, koje preporuča naš gangaš. Stare cure i stariji konji, talijani neka dođu po nji . Željeli bismo da turistička razmišljanja isplivaju na površinu, i da njihov opstanak bude u funkciji turizma.
 
Ovakve skupine konja i volova, u ljetnim mjesecima, je nekada imala i naša planina Čabolja. I na njenim kamenim, sivo zelenim vrhovima je bujao život. Mahanje konjskih repova, oštri volovski rogovi, široki trbusi, bijela stada, čobanske bijele kobane, pisma i podukivanje… Sve lokacije su bile pokrivene ; I Krkovača, i Podi, i Barni dolac, i Gromova gruda, i Medvid, i Avionska rupa… Barni dolac i Jančija lokva, na kojima se otapao snig, su do duboko u ljeto služili kao pojilišta. Vađenje sniga iz jama i nekoliko čatrnja su ih u tome dopunjavali. Osim nekoliko stalnih planinskih staništa sa sidnom kućom, pojatom i torom, većina pastira bi se predvečer, sa cijelodnevnog izleta na planinske vrhove, sa svojim stadima vraćala u naselja Nugli, Vratinci itd. u podnožju planine.
 
Volovi i konji, nalik na konjsko krdo na BILIMA, su ostajali tamo po čitavo lito. Koristeći neke svoje zakone, znali su se odupirati noćnoj zviradi, a i družiti sa planinskim vilama, koje druženje bi ostavljalo svoje tragove u sitno ispletenim konjskim grivama. Tovarni konji bi na kratko i prekidali svoj boravak na planini, zbog mlinice, prazne drvarice itd. Vlasnik bi svoga konja sa Čabolje stiro i za dan dva ponovo otiro na Čabolju. U drugoj polovici lita, zbog prićeravanja sijena, slame i žita, ta stiravanja i otiravanja konja bi bila učestalija. Poslije presušivanja Barnog doca i Jančije lokve, konji i volovi bi se prorijedili a pojenje obavljalo na nekoliko planinskih čatrnja i bunaru DOBRILJU. Svaki dan ili svaki drugi, po jedna ili dvije osobe, kada bi na njih došao red, su pojili volove i konje. Mali pastir, sa podmetnutom bilom kobanom je sjedio na kamenu i sa Male zaside posmatrao i slušao pismu jednoga takvog pojioca. Toma Marić, tada 20-godišnjak se virujem, danas neće ljutiti što, evo, ulazi u povijest književnosti. Svoga konja Dorata, zajedno sa drugim Vrancima, Cvitaljima, Putaljima i Zekanima je tribalo napojiti. Zadovoljan obavljenim poslom, vesela srca, pivao je iz sveg glasa. Bijela košulja, žuti slamnati šešir, te stihovi pjesme koji su se mogli naučiti samo preko tranzistora, koga su u to vrime imali samo rijetki, su detalji koji su se urezali u pamćenje maloga pastira. Po – bjegla je Še-msa ma-te–ri–na… Odlijegalo je uz Paljike.
 
Za dobre stare gradske pjesme smo uvik bili. Ali, da ga je tu u Čabolji srila dr. Đenana Buturović, povijesničarka Zemaljskog muzeja iz Sarajeva, koja skuplja stare običaje i stare pisme, rekla bi mu: E Toma, sada hoću od tebe čuti i jednu gangu. Dakako, da bi je od izvornog gangaša i čula. Za oranje i tovarenje je bilo dovoljno imati dva vola i jednoga konja. Svaki višak je prava dobit, koja je išla, ili za pastrvu, ili za školovanje djeteta, ili za kupnju komada zemlje u ravnici, što su poduzetniji i činili.
 

Žarko Marić, Zagreb

Povezani članci

Odgađanje rasprave

HF

Nekad sam imala mnogo snova

HF

Urbanizam Dubrovnika od XIX. stoljeća do 2020.

HF

Kroatischer Schriftsteller und Deutschland

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...