Baš smo mi sretan narod

Jedino u Hrvatskoj zločinac ima svoj trg

 

 

"Prošlost nas vezuje kao teret.

 Ali bez gledanja u nju. ne možemo naprijed.

Jer ne bismo znali,

odakle dolazimo i kamo idemo".

 

Nema sretnijeg naroda, pod cijelom nebeskom kapom, od nas Hrvata. Sretni smo kao ni jedan drugi narod. Na cijeloj kugli zemaljskoj.

Jer, uvijek, u svojoj domovini za političke vođe, imali smo, a imamo i dandanas,  samo ono najbolje. 

Tako smo, na našu „veliku sreću i radost“, za vođu dugo… du-u-u-u- go, imali najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti i osmog ili devetog na listi najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća, koji je po kratkom postupku, i ovdje kod nas, a i po bijelom svijetu, skraćivao za glavu, najmanje milijun svojih političkih protivnika. Čemu se može pridodati i tisuće i tisuće civila. Ljudi, žena, djece, staraca.  

I tako nam je on, u toj zemlji, u tom zemaljskom raju koji je stvorio, omogućio  sretan život. U blagostanju i miru.

U slobodi i ravnopravnosti… I u bratstvu i jedinstvu.

Zato smo mi i imali, sve do dana današnjeg, i njegov trg.

Zato i dandanas neki slave njegov rođendan.

Zato i dandanas, neki marširaju i ne daju njegov, a njima voljeni trg.

„Život damo, trg ne damo“, kliču  i viču.

Zato i kažu kako je to ukidanje, "barbarski obračun", s najvećim sinom naših naroda i narodnosti.

Jest, bila bi to i istina, da nije i one druge strane, jedne te iste medalje.  Jer, trg je imenovan  imenom i ratnog i mirnodopskog zločinca, ubojicom i diktatorom, kako su ga okarakterizirali mnogi znalci u  zapadnom demokratskom svijetu. A imenovan je njegovim imenom, još za života.  

 

–Ima li toga, u 21. stoljeću? Ima li toga igdje na ovom svijetu, moja Lucija?
Ima li trgova Ceausescu u Rumunjskoj?

Ima li trgova Honeckeru u Istočnoj Njemačkoj?
Ima li trgova Staljinu u Rusiji?

Ima li trgova Envera Hohxe u Albaniji?
Ima li trgova Mussolinija po Italiji?

–A nema, nema, moja Lucija!!! Nema!!!

 Nigdje nema.

–Istina je, moja Monika. Nema nigdje. Ali, ima u jednoj zemlji čudesa.

U zemlji čudnih ljudi, čudnih navika, čudnih nazora i čudnih uvjerenja.

U jednoj zemlji čuda i apsurda.

U zemlji u kojoj caruje monolog  gluhih. U zemlji u kojoj gluhi ostaju čvrsto, stameno i junački, iza svojih barikada. Ukopani zauvijek.

U 1945. godinu.

 

I eto, kako vidiš, ima toga…Ima!!! Ima toga u zemlji Hrvatskoj. U zemlji HRVATA.

„A zašto je tome tako, ako je već bjelodano da nije riječ o biološki starim osobama, čak nije riječ niti o neobrazovanim ili bezvrijednim probisvijetima?

Pa samo zato što su lijeni razmišljati, odnosno zato što razmišljaju kao strojevi i ponašaju se kao davno isprogramirani roboti: taj instalirani čip u mozgu, taj ugrađeni program tjera ih da to rade, pa ako u njihovu sustavu i postoji pogreška, ako djeluju u kontradikciji jedni prema drugima, unutar istoga svojega “antifaštičkoga” plemena ili šljakaju antagonizirani s većinskim okružjem, svejedno, oni će pogrešku mehanički ponavljati sve dotle dok se sustav ne ugasi, dok se ne izliže ili naprosto, dok ne istrune od hrđe“, Mate Bašić.

 

Josip Broz Tito…

Heroj, državnik, zločinac???

–Bleiburg, Macelj, Tezno, Barbarin rov, Jazovka, Goli otok, Lepoglava, Stara Gradiška… Jesu li oni za ovo, uopće, čuli???

–Ali, draga moja Monika, antifa drugovi ne žele to čuti. Prave se i gluhi,  i slijepi, i nijemi.  Ljepše im je, moja Monika, bez istine. Tako su, bar, mirni i zaštićeni. I uljuljkani u svoje jugosnove…

A nisu, jadnici jadni, ni svjesni ( ili možda jesu ali ne žele priznati) da su cijeli svoj život živjeli u obmanama i u laži.

–Nije im, valjda, moja Lucija,sve ono prije stvarno bila laž? Zar nije istina ni kako je Tito rekao Staljinu „njet“?

–E, moja Monika! I to ti je još jedna njihova  velika laž. U nizu mnogih. Njega je, ustvari, Staljin otpisao. I rekao mu“NJET!“

–A, kažu i kako je njihov voljeni, bio pokretač „nesvrstanih“. Kažu, kažu, ali i to lažu.

    Kažu, jer žele vjerovati. Jer su ih tako učili njihovi očevi. Ali, malo morgen, dragi naši antifa drugovi! Jer, prava je istina kako je pokretač Pokreta nesvrstanih bio indijski premijer Džavaharlal Nehru. A ne Tito!

–Zamisli, samo, molim te! I unatoč svemu, oni mu se još uvijek  dive!   

–Da je samo bio, bar malo, i  čovjek, moglo bi ih se onda i  razumjeti, ali…

–Ali, oni ga i dalje veličaju. I nakon svega. Da normalan čovjek ne povjeruje.

–Ali, kažu… kako je svirao klavir, kao kakav vrhunski izvođač i koncertni majstor. Kako je nosio   mondenska odijela. Najčešće Diorova. Kako je na rukama uvijek imao bijele rukavice.

A tek kako je plesao valcer!?   

Kitio se, kažu, i zlatnim satovima i briljantnim prestenjem. I uvijek pušio, uvezene iz Kube, kubanske cigare.

  –Čudo jedno! I jako čudno, zar ne, za jednog bravarskog pomoćnika!?

Još kažu kako je poznavao i sedam svjetskih jezika.

–Je l' tako kažu? Pa, svaka mu čast! Ali, zato, naš hrvatski jezik, jezik zemlje u kojoj se, kako neki tvrde i rodio, nikada nije, kako treba, niti znao niti naučio govoriti.

–Pa, tko je, onda, zaista bio Tito?

 

Tko je on, odakle je došao, tko su mu otac i majka, kako mu je pravo ime, gdje se i kada se rodio (svojim je potomcima, to se zna, ostavio 15 različitih datuma svoga rođenja), to samo dragi Bog zna.

Sam  Bog zna i u kojoj se KGB-ovoj, ili tko zna kojoj i tko zna čijoj  tvornici laži proizveo. Sam Bog zna i kako su mu se, odjedanput stvorila, ona davnih dana, dva izgubljena prsta. Izgubljena još dok je, tko zna koji ili jedan od mnogih, bio bravarski šegrt.

O tome se šaputalo i govorilo, ispotiha, samo u četiri svoja zida. Iako ni tu nisi bio siguran. Jer su tada i zidovi imali uši.

Tako je, to isto, pričao (a o tome  se i govorkalo)  u naša četiri zida, i moj stari otac.

„Nije ti to, moj sinko, onaj pravi Tito. Pričaju kako onaj nije imao dva prsta. A ovaj ima svih deset“.

     O tome je pričao i jedan engleski diplomat  koji je Broza vidio prije i nakon njegove, tko zna koje po redu, drastične fizičke promjene: „Tito, kojega sam ja upoznao, nekada davno, i ovaj koga sam sreo sada, nije jedan te isti čovjek. Kako se, recite vi meni, od visokog, mršavog i koštunjavog čovjeka,  od 178 cm visine, mogao pretvoriti, kao nekom magijom, u  „punašnog čovjeka, od nekih 160 cm? “, kaže on. 

     Ali,nije čovjeku, ma tko bio i ma odakle dolazio, bilo baš lako. Mora se priznati.

Morao je on sređivati, uređivati, prerađivati i dorađivati… sve spise, propise i popise… 

I sve raditi ispočetka. 

I radio je on, tako, radio… I dan i noć.

Na području Slovenije morao se sam pobrinuti za preko 600 masovnih prikrivenih grobišta, s preko 100 tisuća ubijenih ljudi.

A u Hrvatskoj preko 900 grobišta, s mogućih 90.000 žrtava.

Ali i za više od 50.000 pripadnika njemačke manjine. Pa, onda, i za talijansku manjinu. Koju je trebalo otpremiti u… Bog zna koju jamu.

Pa za 19 koncentracijskih logora.

I sve to u vremenu – od rujna 1944. do svibnja 1945. godine. 

Pa za Bleiburg… nakon 1945.

A nakon prekida svih veza  s tovariš Staljinom (1948.),   trebao je popuniti i sve kapacitete u  logorima za odmor i rekreaciju na Golom otoku, koji je funkcionirao od 1949. godine do 1988. godine! Gdje se, na suptilan i sveobuhvatan način, prilazilo, i odgoju i preodgoju, svih korisnika.

Bilo je tu-kod nas-pored Golog otoka, i još nekoliko ustanova sličnog tipa.

 Ali, između svih mjesta takvoga tipa, na izuzetno „dobrom glasu“, bili   su Gradiška i Lepoglava. U kojima se provodilo… eksperimentalno, i fizičko i psihičko liječenje. I to samo nad hrvatskim domoljubima i intelektualcima.

Da, Tito je bio baš pravi državnik. Demokratski i prozapadno orijentiran. Predavao se potpuno svom poslu. Do iznemoglosti. Teško radeći i brižno skrbeći o narodu i narodnom probitku. Toliko je neumorno radio da je, unatoč svemu, jedva smogao snage, sam sebi sagraditi 50 rezidencija! Iako se od napornoga posla, što je i normalno, odmarao diljem bivše Juge. Pa je, tako, svaki grad, imao svoj, tj. njegov…Titov grad.

Te Titograd, te Titova Korenica, te Titovo Velenje, te Titov Drvar, te Titovo Užice, te Titov Vrbas, te Titova Mitrovica, te Titov Veles… A samo u Hrvatskoj, trgova i ulica, bio je mali milijun. I sada ih ima preko osamnaest.

 

Kažu i hvale se drugovi antife, ističući time usput i njegov veliki svjetski ugled (a to nije neka  šala), kako ima i u Indiji dva trga, na Cipru dvije ulice, a u Rusiji jedan trg.

„Ne, to nije šala! To je živa istina. I sve što je imao, i sve u čemu je cijeli život uživao, to je naš voljeni drug Tito i zaslužio. I sam stekao svojim proletersko- pregalačkim trudom i radom.

Časna partijska reč“, kažu drugovi antife.

A uživao je taj, uživao. Kažu da je bio i veliki hedonist. Uživao je on i u jako, jako mladim djevojkama (skoro djevojčicama), pa u onim malo starijim, pa u poznatim i manje poznatim… Ispijao je on tako s njima šampanjac, pušio specijalno uvezene  kubanske cigare. Vozikao se… I vozikao ih Galebom. I ugošćavao na Brijunima…  Te u ovoj te u onoj vili.

A na Brijunima, primao i gostio, i  mnogobrojne filmske dive i poznate svjetske face.

     Skoknulo bi on tako, ponekad, i u New York. U kupljenu vlastitu vilu. Išao je on odmoriti tamo svoje umorno i preteško tijelo. Od preteškog posla i rada.

Pa, za to vile i služe, kaj ne!?  Jer, nije šala, ljudi moji dragi, biti veliki vođa. Pa junački otploviti pola svijeta, morskim stazama nesvrstanih. Opet na svom osobnom i luksuznom brodu  Galebu.    

Pa je tako on, pored svega ostalog, kao vrsni radnik- trudbenik, kako se to tada zvalo, uspio priskrbiti sebi i nekoliko brodova, pa vlastiti plavi vlak, pa cijeli vozni park mercedesa i cadillaca, pa mnoštvo umjetnina, pa kočiju s rasnim konjima… Pa, u zlu ne trebalo, i rezervu zlatnine i rezervne zlatne poluge…

A naročito je, kao iskonski trudbenik i bravar u duši (što mu je i ostalo u krvi), obožavao statusne simbole vlasti, safari izlete i lovišta, preparirane tigrove, lavove i rijetke životinjske primjerke…

Jadnik  jadni, baš se naradio. Kao pravi izdanak naše nam radničke klase i komunističke nam partije.

Naradio se on i kao zidar. I zidao je on, zidao… I sagradio je on… sa svojih deset prstiju, unatoč ona dva bravarski izgubljena, bezbroj  podzemnih bunkera tj. gradova diljem njegovoga carstva. Opet, u zlu ne trebalo.

 

Pa tko ga normalan ne bi volio?

Znao je on i mačevati, i plesati, i svirati na klaviru (o, kako je samo božanski svirao Bacha i Beethovena), i lijepo se oblačiti u skupa  odijela. Znao je on svašta… Toliko je toga svašta znao da je zadivio i samu englesku kraljicu.

Govorio je i nekoliko, točnije sedam, stranih jezika. Ali, nažalost, nije stigao, od prevelikog posla, dobro naučiti i hrvatski. Navodno svoj materinski jezik.  

I, eto, tako nam je on, krateći Hrvate  za glavu, bacajući u jame i likvidirajući sve što domoljubno diše, čak i civile, djecu, ljude, starce na Križnom putu, zatvarajući sve protivnike-prave i potencijalne, otvarajući  u tom zemaljskom raju Goli otok, koristeći sve do 52. logor Jasenovac, i još mnoga stratišta hrvatskog naroda, likvidirajući stotine i stotine naših emigranata, masakrirajući 600 katoličkih fratara u zapadnoj Hercegovini, omogućio miran život.

U slobodi, ravnopravnosti, blagostanju.

I bratstvu i jedinstvu.

     Pa, stvarno,  zar nakon svega što je za nas Hrvate, taj čovjek učinio, ima još itko živ na ovome svijetu, tko ga ne poštuje i ne obožava?

    Neki kažu kako je Tito, ipak, dio naše povijesti i kako je učinio i mnoge pozitivne stvari. Pa da zato ne smije, pasti u zaborav.

–Naravno! Naravno da ne smije! Naravno da ga svi moramo dugo, dugo pamtiti! Naravno!!!

Da nam se, opet, ne daj Ti Bože, povijest ne bi ponovila!

    Jer, „državu za koju se borio – Jugoslavija – je propala i krvavo smo morali platiti svoj izlazak iz nje.

Ideologija koja ga je nadahnula – komunizam – je propala i ostavila iza sebe brdo leševa… 

Simbol pod kojem se borio – petokraka – je isti simbol pod kojim je nedavno napadnuta Hrvatska.

Dakle, sve što je Tito ostvario, završilo je na povijesnom smetlištu…“

– Slažem se i ja!!! Slažem. Njega, i sve njegove grijehe, ne smijemo nikad zaboraviti. Ali ga, zato, trebamo smjestiti…tamo gdje i pripada.

U ropotarnicu povijesti.  

Da ovaj narod, konačno, može prodisati…

Bez opterećenja.

Bez pritisaka.

Bez prisile.

Bez laži.

    

Jer, tko se to  normalan, na početku trećeg tisućljeća, još uvijek može diviti, jednom ovakvom notornom, mega zločincu?

I kakvi su to ljudi koji, unatoč  gomilama i gomilama dokumenata o njegovim zločinima i njegovom teroru, unatoč otkriću mnoštva masovnih grobnica i posmrtnih ostataka mučki ubijenih  ljudi, žena, djece(čak i trudnica), negiraju njegove zločine, negiraju materijalne  dokaze, negiraju istinita svjedočanstva?

„Smrt fašizmu – sloboda narodu“, urliču drugovi antife i u 2017. godini. 

U demokratskoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj.

 

Ali, oni su antifašisti!!!

 

A tko su ti tzv. antifašisti? I koje bi to, i sada, nepostojeće fašiste, željeli smaknuti?

„Oj, Hitleru, ti si prvi,

mi smo žedni tvoje krvi.

Musolini neka, neka,

Tebe ista sudba čeka.

Paveliću, ti si treći,

Tebe ćemo živa peći.

Izdajnici i dželati,

Narod će vas redom klati“.

Pjevali su nekada davno njihovi očevi, partizanski borci, antifašisti.

 

„Za komunistu je možda i najteži čas u životu  kada dođe do toga da nu se poruši sve ono u što je vjerovao i na čemu je sam sebe gradio!“, rekao je davno, davno prije njihovog, tj. prije rođenja današnjih antifa drugova, njihov ljubljeni Tito.

Ali što to za vas znači, vi skrabanti, mješine naslijeđene, što vi znate kako se ćuti ponos, kako se strasno ljubi Domovina, kako se daje za nju. Vi bolujete od domoljubnog autizma i lišeni ste svake emocije. Ne samo prema onima kojih nema, nego prema svima nama, koji vas, nažalost, plaćamo da nas sramotite.

Članice udruge Žene u Domovinskom ratu, Zadar

 

Vera Primorac