Bandić gradonačelnik Hrvatske. Za kaj ne

Mnogo je onih koje je nadmudrio i preveslao

Manje više svi znaju kako je kvadratura kruga, uz dane uvjete u matematici nerješiv problem, jer se ne može geometrijskom konstrukcijom  konstruirati dužina duljine π. U prenesom smislu kvadratura kruga znači nerješiv problem dostupnim alatima, u bilo kojem području, pa i u politici. Međutim, kad imate gradonačelnika  gospodina Bandića, to nije nerješiv problem. Pokazao je to već mnogo puta. Doduše ovaj put je to delikatan povijesni problem, koji je dosad uvijek vrlo uspješno gradonačelnik uklanjao ili mu se izmicao. Sad je bilo stani-pani, pa se zaigrao, protiv samoga sebe, s disertacijskim uvodom i povijesnim elaboratom, pomno odabravši mjesto i vrijeme, priopćio je građanstvu, kako je došlo vrijeme da se preimenuje Trg Maršala Tita u Trg Republike Hrvatske, imajući na umu kako nitko ne će biti protiv novog imena trga. Nije to njemu bilo lako, niti jednostavno, imajući u vidu njegov dosadašnji životni put, svjetonazor, filozofiju i opredjeljenje. Neki su već zapjevali: Ode Mile preko Romanije. Međutim, netko snuje, a Bandić odlučuje.

Ovih se dana svašta priča, a ponešto od toga i obistinjuje. Sve onako pomalo, šutke, bez euforije, spontano, racionalno i po planu. Naime, prošli je tjedan jedan SDP-ovac prešao u SMB 365 dana, navodno kako mu ne bi smanjili plaću, tamo negdje u Holdingu. Tamo je navodno još puno takvih. Njihove ruke puno vrijede u gradskoj skupštini. Matematika kaže da su dovoljne još samo četiri takve ruke, za svaki slučaj pet, da se netko uz put ne predomisli, kad Bero “poludi”, ako je on to uopće u stanju učiniti. Malo je čudno da šuti, ali razumljivo je, svatko je osjetljiv na svoju plaću, pa ne zamjera svojem članu koji je prešao u gradonačelnikovu stranku. Ili je možda u pitanju nešto drugo. Čudno je da šute svi oni koji su inače glasni u ovakvim slučajevima i da mladom lideru stranke ne predbacuju kako mu odlaze članovi. Vidjet će se i čuti uskoro u čemu je stvar, odnosno poanta cijele te priče i “spontanih” događanja.

Možemo mi svašta našem gradonačelniku zamjerati i spočitavati, ali jedno je sigurno, točno i apsolutno nema veze s nikakvim alternativnim činjenicama, kojima nas inače “hrani” gradonačelnik – on je vjeran sebi kako to god kome izgledalo. Znao naš gradonačelnik vrlo dobro od kuda, kako, kada, zašto i po što je došao u Zagreb. Zna i tko mu je to omogućio. Zna što mu je sve Zagreb dao, osjeća da Zagrebu sve to mora  vratiti, u više oblika. On je katolik, odgovoran i pošten čovjek, štogod neki mislili i kako god se to nekome činilo. Isto tako dobro zna naš gradonačelnik koja je njegova prava boja, unatoč mnogobrojnom prefarbavanju, uvijek izađe na vrh i crveni se, ponekad doduše od srama, ali na kraju će sve druge farbe zasjeniti i opstati. Sve znanstvenike, zanesenjake, povjesničare i pseudo domoljube, kvazi inteligenciju je nadmudrio i preveslao. Od kruga je napravio kvadrat, jednake površine.

Nešto se priča onako iz daleka, kako zagrebački gradonačelnik, usput, dok krug pretvara u kvadrat, gradi nekakav Most, sa svojim “partnerima”, osjećajući bilo naroda, procijenivši stanje sadašnje pozicije i opozicije, četvrtstoljetno grupiranje na polovima, s velikom prazninom između polova, uvjeren kako postoje velike šanse da njegov most, sa svim potencijalnim bivšim liderima i sadašnjim pretendentima za vlast, premosti dva dijametralno suprotna pola (?), preuzme glavnu ulogu u konfiguraciji upravnog tijela i postane gradonačelnik Hrvatske. Nije to nikakva bajka. Sve je to moguće. To pokazuje i “govori” moja staklena kugla. Moram je brzo sakriti da se kojim čudom, preko noći, ne bi pretvorila u kocku, ne Rubikovu, nego Bandićevu.

Nera Krupić