Čini se beskrajno nerazmjernim kažnjavati cijelu jednu državu članicu EU-a zbog spornoga pravnog postupka protiv jednoga državljanina Mađarske – koliko god on važan bio. Mađarska vlada ipak upravo to čini s Hrvatskom. Iza slučaja INA-e i MOL-ova šefa Zsolta Hernádija nazire se i rusko-američko suprotstavljanje.
Zsolt Hernády i Viktor Orbán
MOL je 2003. godine za vrijeme mandata vlade ljevičara Ivice Račana pobijedivši austrijskoga OMV-a i ruskoga Rosnjefta postao vlasnikom 25 postotnoga udjela u hrvatskoj nacionalnoj energetskoj kompaniji INA-i. Do 2008. godine je na tragu raznih transakcija udjel hrvatske države pao na 45 posto. Dionice koje nisu u vlasništvu vlade, a niti MOL-a, kotiraju na zagrebačkoj burzi. Stoga je mađarska naftna kompanija, otvoreno i javno težeći k stjecanju većinskoga udjela dala ponudu za otkup slobodnih dionica u rukama malih dioničara te je postao vlasnikom 46 %-noga udjela. Mađarska naftna kompanija planirala je dati i daljnje javne ponude, no tada su domoljubni pokreti vlasnike slobodnih dionica INA-e pozvali na otpor, a to je bilo razlogom za odustajanje MOL-a od davanja ponude.
Međutim, kao novi najveći vlasnik, ipak je započeo pregovore s vladom Ive Sanadera koja je od odlaska Račanove vlade 2003. godine u bojama stranke desnice, Hrvatske demokratske zajednice, upravljala zemljom. 2009. godine Sanaderova ekipa prepustila je upravljanje INA-om MOL-u. Prema uvriježenim pravilima skoro sve odluke odgovornost su upravitelja, a mogućnost uplitanja ostalih ograničeno je na skupštinu, nekoliko čelnih mjesta, odnosno ovlasti koje su točno određene u statutu. Potpisivanje toga dokumenta navodno je požurivala i činjenica da se INA do tada već našla na rubu bankrota. Od preuzimanja upravljanja kompanijom MOL hrvatsku tvrtku smatra svojom podružnicom, te, iako je službeno vlasnik 49 %-noga udjela, govorka se da ustvari ima utjecaj nad udjelom većim od 50 posto.
Raspršena iluzija
Iluzija je, međutim, za svega nekoliko tjedana raspršena: Ivo Sanader je bez obrazloženja dao ostavku na dužnosti, a potom je nestao. Njegova nasljednica, Jadranka Kosor, također iz redova HDZ-a, u znaku unutarstranačkih obračuna proglasila je borbu protiv navodne korupcije koja se vezivala uz ime Ive Sanadera, pa tako – podrazumijeva se – i protiv ugovora s MOL-om. Iako unatoč brojnim smjenama vlada i unatoč krizi Hrvatska i dalje inzistira na konfrontaciji, njeni su dokazi stajali na prilično klimavim nogama u odnosu na težinu optužbe. Kako je postalo jasno, hrvatski poduzetnik Robert Ježić, koji se u to vrijeme nalazio u pritvoru zbog drugih slučajeva, u iskazu je priznao kako je Zsolt Hernádi uz uključivanje stranih offshore kompanija Sanaderu isplatio više milijuna eura mita. Ježić je potom pušten na slobodu. Objavljena je i snimka nadzorne kamere na kojoj Hernádi i Sanader razgovaraju u restoranu na način da se na snimci vidi kako su oni izvadili baterije iz svojih mobitela.
Dok Sanader, kao i Hernádi i MOL kategorično odbacuju optužbe, Zagreb je – osim slučaja MOL iznosivši i druge optužbe – Sanadera pravomoćno osudio na osam godina zatvora. Međutim, Ustavni sud RH je prije dvije godine utvrdio kako u postupcima Sanaderu nije bilo osigurano pravo na poštenu obranu. Ježić se npr. niti jednom nije pojavio na suđenju: u pojedinačnim slučajevima predstavnik njegovih offshore-tvrtki slao je lako osporive poruke. Ruski oligarh Mihail Gucerjev koji se svojim likom pojavio iza offshore-doznaka osobno je opovrgnuo tvrdnje hrvatskoga biznismena, odnosno branio je Hernádija. Brzo nakon toga MOL je prodao Gucerjevu udjel koji je imao u zajedničkoj kompaniji s njim.
Hernádi u unakrsnoj vatri
Tijekom istrage hrvatski USKOK je preko mađarskoga državnog odvjetništva nastojao i Hernadija uključiti u istragu. Situacija je dovela do brojnih pravnih zavrzlama, s obzirom da je Hrvatska u međuvremenu postala članicom EU-a, što je dovelo do promjene njenih istražnih ovlasti. Međutim, ekipa glavnoga državnog odvjetnika Pétera Polta protumačio je kako su oni ti koji u slučaju Hernádija trebaju otkriti istinu. Tako su, zatraživši sve dokaze od hrvatskih kolega, prije pet godina zaključili kako je Hernádi nedužan. Na tragu te odluke mađarska su tijela odbila izručiti Hernádija. Potom je ranija pravna zastupnica MOL-a i Hernádijeva kolegica u Mađarskoj temeljem hrvatskih optužbi pokrenula parnicu protiv Hernádija, koja se čini izmišljotinom. Ona je, u skladu s očekivanjima, također završila oslobađajućom presudom.
Logika akcije mogla je biti da se u istom slučaju, u istom pitanju ne mogu donijeti dvije presude. Hrvati naravno osporavaju da Hernádi na taj način može izbjeći pozivanje na odgovornost. Tamo sada – upravo na zahtjev MOL-ova šefa – već godinama prevode dokumente istrage s hrvatskog na mađarski. Slučaj Hernádija sada je već objedinjen sa slučajem Sanadera i sada se očekuje nova, prvostupanjska rasprava. Iako su europski uhidbeni nalog i Interpolova tjeralica koju su izdali Hrvati automatski stupili na snagu, spomenuta međunarodna kriminalistička organizacija odnosno dotične države članice sada na neviđeni način, ustvari, sabotiraju izvršenje hrvatskoga zahtjeva. Tako Hernádiju danas jedino nije preporučljivo nogom kročiti u Hrvatsku. A on je sada tužio i hrvatsku državu zbog, po njegovu mišljenju, nedostojnoga tretmana i nepravednoga odnosa prema njemu.
U nedostatku pravnih i ekonomskih mogućnosti aktualna hrvatska vlada, neovisno o bojama, uglavnom političkim akcijama „gađa“ MOL-ovu upravu u INA-i. Zsolt Hernádi sada već rezignirano smatra kako ta situacija najviše šteti INA-i. U takvoj situaciji oni su spremni prodati svoj udjel, ali ne žele ništa izgubiti u tom poslu. Kupoprodajnu cijenu koja prema procjenama iznosi skoro tisuću milijardi forinti do sada na stol nisu stavili ni Hrvatska niti nitko drugi.
Međunarodne konotacije
Slučaj INA redovito postaje terenom rusko-američkoga suprotstavljanja kada se pojavi mogućnost prodaje paketa dionica. I pri stjecanju početnoga 25 %-nog udjela pojavili su se ruski interesenti oko INA-e, a MOL je navodno i tijekom zadnjih godina više puta zaprijetio da će INA-u prodati Rusima koji ponude najviše novca za dionice. U takvim slučajevima američki vladini dužnosnici kreću na putovanja u naše dvije zemlje na kojima se puno toga može čuti – npr. o hrvatskom LNG-terminalu preko kojeg bi se uvozilo američki ukapljeni plin, – međutim očigledno ni Sjedinjene Države ne žele trošiti novac za ostvarivanje ovdašnjih interesa. U tom natezanju već su svi optužili one druge da su ruski agenti (dodajmo kako bismo svugdje lako mogli naći i osnovi za to), ali upravljanje INA-om još uvijek je u rukama Mađara. Tijekom proteklih godina MOL je s više-manje uspjeha nastojao pronaći saveznike u redovima hrvatskih političara, no ti pokušaji ne samo da nisu rezultirali trajnim uspjehom nego su sporne tehnike kompanije dovele čak i do kriza vlade. MOL je tako prinuđen pripremiti se na duge staze da uslijed stalnih, ali ispraznih političkih napada INA-u nekako održi na životu.
Sándor Csányi miješa karte
Slučaj MOL je u širem kontekstu jedna od kockica u mozaiku hrvatskih akvizicija šefa OTP-a i potpredsjednika MOL-a Sándora Csányija koji gaji tijesne odnose s mađarskim premijerom Viktorom Orbánom. Iako se Csányi najviše koncentrira na ekspanziju svoje banke u Hrvatskoj, po dobrom starom običaju teži i k širemu gospodarskom utjecaju. Prije sedam godina su se hrvatski političari i menadžeri našli u lisicama zbog kredita OTP-banke danog Podravci, što je dovedeno u vezu i sa slučajem MOL. Sada ga se, pak, spominje kao potencijalnoga kupca jedne od najvećih grupacija koja je u teškoj financijskoj krizi, Agrokora, točnije jedne od Agrokorovih podružnica, društva Belje d.d. No, neovisno od utemeljenosti optužbi, Csányi i Hernádi su u Mađarskoj, prema svemu sudeći, „zaštićeni“.
Suzdržavaju se od kritiziranja Orbána
Za Zagreb je bio hladan tuš što Mađarska ne podupire članstvo Hrvatske u OECD-u, to više jer je u Hrvatskoj na vlasti također stranka desnice. No, unatoč tome mađarskom koraku, političari konzervativne vladajuće stranke Hrvatske demokratske zajednice izvanredno su suzdržano ocijenili korak Budimpešte. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je danas u posjetu Budimpešti priopćila je kako je neugodno iznenađena odlukom. Rekla je i kako je „Mađarska oduvijek bila prijatelj Hrvatske te se nada da će se pronaći rješenje za sva sporna pitanja“.
Hrvatski oporbeni mediji također su uočili koliko se nadležni predstavnici HDZ-a suzdržavaju od kritiziranja mađarske vlade, dok, s druge strane, kada je riječ o određenim koracima Srbije ili Slovenije, a koje se korake smatra neprijateljskima, zagrebačka diplomacija nastupa puno odlučnije. Riječki Novi list podsjeća kako se HDZ nije okrenuo protiv Viktora Orbána čak ni kada je on najavio da će narediti izgradnju ograde na mađarsko-hrvatskoj granici. Godine 2015., za vrijeme tadašnje predizborne kampanje, tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko računao je i na potporu Orbána, a predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović više puta je spomenula kako mađarska i hrvatska vlada zastupaju slični vrijednosni sustav i da odbacuju „protuliberalni pristup“.
Nakon što je početkom 2016. godine HDZ dobio priliku formirati vladu, a Miro Kovač imenovan je ministrom vanjskih poslova, mađarski ministar vanjskih poslova i gospodarstva Péter Szíjjártó u veljači prošle godine izrazio je nadu u korjenite promjene u odnosima dviju država. „Mađarsko-hrvatski odnosi nikada nisu bili toliko loši kao sada, stoga sada dvije vlade trebaju provesti zadaću da bilateralne odnose maknu s te najdublje točke“ – rekao je, te je dodao kako interes Mađarske i Hrvatske nije neprijateljstvo nego „prijateljstvo i strateška suradnja“. Tri mjeseca kasnije Szíjjártó je izjavio kako su odnosi s novom hrvatskom vladom puno bolji.
Na sastanku održanom u svibnju prošle godine Szíjjártó je rekao kako će se „pronaći rješenje i za slučaj INA-MOL“. Hrvatski mediji su u kolovozu prošle godine prenijeli izjavu mađarskoga ministra vanjskih poslova kako „drži palce za uspjeh HDZ-a“ na prijevremenim hrvatskim parlamentarnim izborima. Na izborima je pobjedu ponovno odnio HDZ, vladu je formirao Andrej Plenković, a Szíjjártó je u studenome prošle godine primio novoga hrvatskog ministra vanjskih poslova Davora Stiera. Temeljni interes Mađarske i Hrvatske je vratiti se savezničkoj suradnji – rekao je tada šef mađarske diplomacije. Hrvatska vlada mađarsku vladu smatra važnim saveznikom, upravo stoga ju je zaprepastio veto Budimpešte. Istodobno, provladini mediji pronašli su krivca u liku Zorana Milanovića. Desni mediji smatraju kako su se za vrijeme bivšega premijera odnosi dviju država pogoršali u tolikoj mjeri da je Budimpešta zbog toga uložila veto. Ipak, pomalo je čudno da se za to okrivljuje bivšega socijaldemokratskog političara jer on je predsjednikom vlade svoje zemlje bio do siječnja 2016. godine, a otada nema nikakvu ulogu u hrvatskoj unutarnjoj politici.
István Marnitz i Tamás Rónay, Népszava, Budimpešta, Mađarska
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više