Hrvatski Fokus
Kultura

Gusari sa Neretve

Zadovoljan svojim brodom

 
 
Protegnuo sam se i zahvatio vodu iz bunara. Nagnut prema naprijed polio sam se po glavi i odmah mi  se razbistrilo.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/09/440px-Pagania9st.png
Jutro baš za pustolovinu. Moja Strila je vezana pramcem u struju. Dva jarbola. Onaj prednji nakošen prema naprijed, a stražnji nešto blaže prema nazad. Svaki ima jedno latinsko, trokutasto jedro. Bilo ih je moguće dizati i spuštati jednim jedinim konopom, a cijela snast broda je tako napravljena da se i jarbole moglo u trenutku oboriti. Tako je brod u trenu mogao postati nevidljiv i sakriven u nekom kanalu Neretve ili Cetine. Po bokovima broda smo imali ležišta za vesla, a cijelom dužinom broda klupe za veslače. Svaka klupa je imala i uporište za noge. Ukupno dvadeset ubojito brzih vesala. Brod je bio dug dvadeset a širok nepunih četiri koraka i izgledao je opasno brz i – nestabilan. Tako mala širina broda je omogućavala bijeg pred ratnim galijama u neki od uskih prolaza, gdje bi brod pod hitno zamaskirali obaranjem jarbola i pokrivanjem odrezanim, okolnim, granjem. U kamenitom okolišu pokrivali smo naš brod jedrima koja su zapravo imala istu sivu boju kamene obale.
 
Po cijeloj dužini broda je most koji dijeli brod na uzdužne polovice, a služi za brzo pretrčavanje u frontalnoj borbi a nakon udara u neprijateljski brod.
Razina broda dva pedlja široka i pruža dovoljno za naskok na drugi brod. U čestim borbama tukli smo neprijatelje i iz koševa na našim jarbolima. Kamenjem veličine šake ili kopljem. To bi izazvalo urnebesnu pometnju na onom drugom brodu. Na taj napad iz zraka još nisu našli odgovarajući odgovor, osim obrane strijelama, ali su se moji momci zaštitili oblogom od volovske kože i skoro nesmetano radili što su htjeli.
 
Od volovske kože je bio i lagani oklop mojih momaka pa i moj vlastit. Mokru kožu smo natezali preko drvenih formi u obliku ljudskog tijela i tako je sušili da zadrži formu. Prednji i stražnji dio smo vezivali da ih je bilo moguće brzo odvezati i osloboditi se oklopa prilikom pada u more. Nije baš bio najljepši oklop, ali je bio idealno lagan i otporan na njihove sablje.
Pažljivo sam pregledao oba bočna vesla-kormila i učvrstio ih da izdrže iduću plovidbu.
Isto tako pregledao sam i vreće sa balastom koje su bile pažljivo složene i učvršćene po sredini broda. Bez tog balasta bi nas i najmanji povjetarac prevrnuo. Ovako, sa iskusno odmjerenim balastom smo mogli dobro nategnuti jedra i biti brži od bilo koga. Nakon bitaka smo sva ta kamenja iz balastnih vreća bacali i punili plijenom. Tako smo se, opet stabilno, vraćali našim kolibama na Neretvi.
Ovo je sjajan brod, prelijepog pramca sa istaknutim polumjesecom, a krma mu je bila antički zaobljena i oblo natkriljivala samu sebe. Baš lijepo! Dugačak. Uzak, brz i opasan. Tako sam zadovoljan!
Do popodnevnog maestrala sva će posada biti na okupu i tada će vjetar biti najpogodniji za brzu plovidbu. Mojih četrdeset momaka donijeti će sve što im treba za plovidbu od nekoliko dana, a i ribu možemo uloviti ako ne bude hitnije akcije. Najvažnije su mješine sa vodom jer nje tamo nema. Vodu miješamo sa kvasinom i tako joj osiguravamo trajnost od kvarenja. Isti učinak ima i crno vino i nije nam jasno zašto tako ne djeluje i bijelo vino.
 
Vino smo pili tek nakon akcije jer nas iskustvo uči da su pijani borci – pijani borci. Mi smo trebali trijeznu odlučnost i svjesnu hrabrost, a ne pijano razmetanje. Čista snaga, odlučnost i brzina uz napadačke krike lomile su svaki otpor.
Omiljeno oružje mojih momaka – koplje. Puno jeftinije od mača, a većeg dometa u bliskoj borbi. Momci su jednostavno nedohvatljivi onim glupanima sa mačevima. Skoro da su se poigravali i kad bi se dočepali nečijeg mača jako su se radovali jer su ga mogli vrlo dobro prodati nekoj bogatoj budali. Taj bi glupi mač opasali samo da se svide nekoj djevojci ili od čiste obijesti. Njima je više vrijedio dobro naciljani kamen od svog mačevanja ovog svijeta. Ne mogu i ne smijem tvrditi da su naši pohodi bili samo obični izleti kroz prirodne ljepote našeg mora. Uvijek je bilo krvavo i mi smo duboko svjesni moguće vlastite smrti. Udovice su dobivale koliko i mi.
Uvijek je čekalo u pripravi dovoljni broj ljudi da zamjeni ranjene ili poginule. Svi smo bili kao braća. Ako bi se naša neko koji nije dovoljno brat, našli bi mu zamjenu.
 
Čak je i brod bio zajednička svojina i da bi ostao upotrebljiv svi su ga mazili i mazali. Vanjsku otplatu broda smo mazali debelom masti, a to je bila topljena paklina sa Paklinskih otoka kraj Korčule ili iz Albanije. Unutrašnju stranu broda smo mazali raznim uljima i ostalim dostupnim topljenim masnoćama  i to smo zvali tankom masti. Mene su ocijenili kao najsposobnijeg organizatora i zato sam dobio taj brod na brigu. Poštovali su me i slušali bez pregovora i taj ugled mi je jedina plaća jer smo sav plijen dijelili na jednake dijelove. Nakon što bi brod dobio sve što mu treba.
Nisam imao nikakvu titulu već su me zvali nadimkom koji sam dobio u borbi. Zbog brzine u odlučivanju u svakakvim situacijama dobio sam nadimak Brzi. Na brodu Strila zapovjednik Brzi!  
I momci su imali nadimke: Studeni, Medo, Ludonja, Prase, Kamen, Mačak, Žvelti, Kokot, Pivac, Revalo, Klin, Oko, Čaća, Galijot, Sidro, Janjac, Osinjanin….
Budite sigurni da je svaki od tih nadimaka imao i zanimljivu, zasluženu povijest, pa je čak i lik osobe vjerno ocrtavao.
 
U našoj družini je puno prešutnih pravila. Strogo je zabranjeno svako provociranje, izrugivanje i omalovažavanje bilo koga. I neprijatelja također. Ovo drugo bi moglo biti posebno opasno jer svako neozbiljno i omalovažavajuće stajalište o nama i onim drugima obavezno urodilo gubitkom i mogućom smrti. 
Dok sam razmišljao družina se skupljala. Šutljivi pozdravi klimanjem i pogledom. Nisu od puno riči. Možda je ovo nekome od nas zadnji dan života. A ići se mora. Iz puno razloga.
Od ove močvare se ne može dobro živjeti, a oni tamo i zaslužuju da ih mi napadnemo jer nema obitelji da im netko nije u ropstvu na galijama pa se i osvetit treba. Dosta nam je njihove latinske bahatosti. Treba njima utjerati strah u kosti. Nametnuti im strepnju od napada kada se približe našim obalama, a usput im i naplatiti naše strepnje da opet ne provale u naša sela i odvedu roblje. Koliko smo puta na njihovim brodovima našli okovane rođake. Usrane, umorne, gladne i ponižene veslače – galijote. Neizrecive su njihove patnje i poniženja i treba trajno mrziti zvijeri koje to rade ljudima. Mogli smo i mi zarobljene pokvarenjake okovati i natjerati da nam fino, elegantno, veslaju. Nikada nismo imali galijote i nikada ih nećemo imati.
Mi smo gusari. Ponosno gusari. Gusari sa Neretve.
 

Nikola Šimić Tonin

Povezani članci

Šareni slikar koji drijema

HF

More je vječna tema

HF

Raspisan natječaj na temu Kaštela

HF

Kolekcija Marinko Sudac

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...