Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Europski korijeni islamskog radikalizma

Koliko je jača veza s mjestom podrijetla, toliko je manje radikalna religija koja se prakticira

 
 
Suprotno onomu u što se vjeruje, da su mladi počinitelji islamskih atentata, koji su uznemirili Europu, okrenuti ekstremnoj interpretaciji Kur'ana koja je vrlo udaljena od tradicionalne religije njihovih otaca, nije ništa drugo doli patološki izraz pozapadnjenja i krize muslimanske kulture nakon njezinog dodira sa Starim kontinentom.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/09/83799bebad614b127bb620d9869a56fdda01df78-562x330.jpg
Franco Cardini
 
Britanci su se iznenadili kada su otkrili da su počinitelji londonskih atentata Britanci muslimanskog podrijetla i da su dosta dobro integrirani u britansko društvo. Reklo bi se, štoviše, da je to nova pojava. Međutim, tu nema ničega novog. Očevidno je već unazad nekoliko godina da su islamski teroristi, koji djeluju na međunarodnoj skali (to jest, ne oni koji se kreću u državnom kontekstu kao Saudijci, Iračani ili Marokanci, oni koji djeluju u vlastitim zemljama), proizvod globalizacije i pozapadnjenja islama. Nalazimo se više pred procesom unutarnje radikalizacije Europe, nego pred europskim uvozom sukoba s Bliskog Istoka.
 
Sažmimo značajke ovih terorista. Oni imaju sasvim pozapadnjenu putanju: ili su useljenici druge generacije ili su stigli na Zapad u mladosti, kao studenti, trgovci ili političke izbjeglice. Integrirani su u društvo, često imaju državljanstvo neke europske zemlje i ponekad su oženjeni s Europljankama. Vrlo dobro govore jezik zemlje u kojoj žive. Međutim, oni su nadasve radikalizirani vjerski i politički na tom prostoru koji ih je prihvatio. Oni su ponovno rođeni, prema američkom protestantskom uzoru born-again: malo ih je iz pobožnih obitelji i njihov je život normalan (s alkoholom i ženama), i tako sve dok se jednog dana ponovno ne približe vjeri, ali ne tradicionalnom islamu – vjeri njihovih otaca – nego oblicima krajnje fundametalističkim, nazvanom salafizam. Ova inačica islama danas privlači mnoge mlade iz drugog naraštaja, te preobraćenike. Nazočnost ovih posljednjih u redovima Al Qaide su vrlo raširena pojava koju podcjenjuju promatrači jer dokazuje da nije Bliski Istok ono što potiče ovaj preobražaj, nego privlačnost religioznog radikalizma. 
 
Približavanje vjeri i preobraćenje na islam obično se ostvaruje unutar skupine prijatelja, u gradskoj četvrti nastanjenoj useljenicima, u studentskom kampusu ili zatvoru. Suprotno od opće uvriježenog mišljenja, mladi ne postaju fanatici u džamijama u kojima propovijedaju imami ekstremisti, niti u medresama u Pakistanu. Prvo se radikaliziraju i poslije traže mjesta na kojima mogu pronaći svoje ideološke istomišljenike. Jednom riječju: vjerska radikalizacija povezana je s potragom za nasilnom akcijom, a prvi je korak politička radikalizacija.
 
Ova stvarnost je u proturječju s uobičajenim gledanjem u Europi i stvara različite probleme. Premda prijelaz na terorizam je beznačajan fenomen (stotinjak mogućih terorista i nekoliko tisuća dobrovoljaca koji sudjeluju u džihadu u čitavom svijetu), nu to je patološki simptom mutacijâ koje je iskusilo muslimansko pučanstvo u Europi. Sukladno tomu, potrebno je ispitati političke konotacije tih promjena. Problem je nedostatak pravodobnih analiza u Europi. I dalje se gleda na islamski ekstremizam kao na posljedicu izvoza kultura i konflikte na Bliskom Istoku do te mjere da ne postoje prikladni odgovori niti na društvenom i kulturnom planu, niti na siguronosnom planu. Razmišlja se o funkciji dijaspore i multikulturalnosti, međutim to je gledište sasvim zastarjelo. Na primjer, u pitanju sigurnosti autoriteti za sigurnost smatraju da postoji nacionalna mreža, to jest, militantne veze s njihovim zemljama podrijetla, koja djeluje u Europi u skladu s određenim političkim strategijama.
 
U Francuskoj se početkom 90-ih govorilo o “alžirskoj mreži”; u posljednje vrijeme u Španjolskoj se spominje “marokanska mreža”, u Velikoj Britaniji “pakistanska mreža”. Ipak, ako se pomnije istraže prilike, vidi se da militanti imaju iste značajke i ne djeluju u funkciji marokanskih, pakistanskih ilialžirskih ciljeva. Odgovoran za madridske atentate, Marokanac Yunis Mohamed Ibrahim Al-Hayari, umro je 3. srpnja 2005. u Rijadu dok se borio zajedno sa skupinom saudijskih radikala (štoviše, govorilo se da je bio vođa lokalne grane Al Qaide). Ako ima Marokanaca umiješanih u atentate u Španjolskoj i više Pakistanaca u Velikoj Britaniji, to je jednostavno zbog različitog podrijetla imigracije u svaku od ovih zemalja, a ne zbog neke posebne strategije. S druge strane, Al Qaida nije centralizirana, strukturirana i upravljana organizacija iz Pakistana: neke skupine, koje djeluju u svoje ime su, ustvari, slobodnjaci koji koriste koncept i ime, ali su se radikalizirali i organizirali na lokalni način u Europi ili drugim mjestima. Uloga interneta u mobilizaciji i organizaciji pokazuje nam da se već nalazimo pred eksteritorijalnim, a ne regionalnim fenomenom.
 
Kriza identiteta
 
Također se spominje teoretska uloga sukobâ u Iraku, Afganistanu ili Palestini, međutim nijedan od terorista nije podrijetlom ni Iračanin, ni Afganistanac, ni Palestinac. Što misliti, na primjer, o autorima neuspješnog atentata od 22. srpnja 2005. u Londonu, među kojima je bio jedan Etiopljanin koji se predstavljao kao Somalac? Diskurs protiv rata daje Al Qaidi mogućnost da legitimira svoje akcije. Mohamed Buyeri, ubojica Thea Van Gogha u Nizozemskoj, praktički nikada nije spomenuo Bliski Istok kao opravdanje za svoja djela, nego je samo ustrajao govoreći o bogohuljenju i općenito obrani islama u jednom zapadnom okruženju koje je smatrao neprijateljskim jer je religija izgubila svoje društveno korijenje i svoju kulturološku nazočnost i, zbog toga, izgleda lomna i ugrožena: nasilje – koje nije izraz izvornog identiteta – izvire upravo iz krize rečenog identiteta. Osim toga, u gotovo svim mrežama Al Qaide ima preobraćenika (kao Germaine Lindsay u Londonu) bez ikakove identitetske poveznice s Bliskim Istokom, koji prihvaćaju razloge nacionalnog oslobođenja (Irak, Palestina) na isti način kako je postupala europska ekstremna ljevica glede vijetnamskog rata 60. i 70. godina: borba za “obranu potlačenih naroda”, “protiv imperijalizma” i “za revoluciju”, ali bez ikakve konkretne strategije. Danas se čini džihad zbog džihada, kao što se u drugim vremenima činila revolucija zbog revolucije. 
 
Naposljetku, islam koji traže radikali – salafizam – suprotstavljen je na izričit način svim nacionalnim kulturama, uključujući i muslimanske, i brani jedno vjerovanje očišćeno od svakog kulturnog utjecaja i lokalne posebnosti. U tomu, možda, leži privlačnost za mlade kulturno iskorijenjene, kao što su to europski muslimani drugog naraštaja. Doista, salafizam predstavlja to iskorijenje i to ne kao gubitak, nego kao mogućnost ponovnog nalaska jednog čistog islama, sveopćeg i istinski internacionalnog. Naprotiv, dosta je spomenuti tursku populaciju u Europi, koja održava vrlo uske veze s Ankarom (uporaba jezika, televizija i udruženja), ali ne sudjeluje u terorizmu što dokazuje da koliko je jača veza s mjestom podrijetla, toliko je manje radikalna religija koja se prakticira.
 
Problem dolazi, dakle, iz pristupa islamu u Europi kao prema dijaspori. Radikalizam je patološka (i manjinska) posljedica pozapadnjenja i nije izraz uvoza u Europu kultura i sukoba s Bliskog istoka. Nije dijalog s vlastima iz zemalja odakle su podrijetlom imigranti ono što će dopustiti, osim u konkretnim slučajevima, pokušaj pronalaska rješenja. Isto tako pojam “dijalog civilizacija” ne uzima u obzir da se u ovom slučaju ne susrećemo s dvije različite civilizacije, nego se nalazimo pred krizom civilizacije, krizom odnosa s kulturom. Kada se neka religija, bez obzira koja bila, rekonstruira na rubu kulture, tada se snažno iskazuje u radikalnom obliku.
 
Multikulturalizam nema smisla postojanja
 
Jedna od posljedica ove analize je da multikulturalizam nema smisla postojanja. Pitanje nije u tomu da je propao: u svakom slučaju ima smisla samo ako postoje kulture jasno različite koje dopuštaju stvaranje temelja jedne zajedničke povezanosti, i upravo je ta povezanost ono što se iskrivljuje. Radikali nisu nasilna avangarda islamske zajednice u Europi: oni su marginalizirani. Nikada se nisu politički integrirali niti su se ozbiljno borili u političkim pokretima, bilo muslimanskim ili drugim; konkretno, nitko nije sudjelovao u radu skupina vezanim za Muslimansko bratstvo i, naprotiv, mnogi su kratko pripadali jednoj apolitičkoj fundamentalističkoj organizaciji, Džamat ut-Tablig, koja brani – suprotno od onih – neku vrstu kulturnog separatizma kako bi muslimani živjeli odvojeno od ostatka zapadnog društva. Rješenje, koje se sastoji u pozivu čelnicima zajednice da se suprotstave terorizmu, nije poslužilo ničemu, jer je vlastiti koncept društvene i kulturne zajednice u krizi.
 
Ustvari, jedini koji žive istinsku dijsporu, to jest, oni koji žive u funkciji svoje zemlje podrijetla su autentični politički izbjeglice (kao što su Muslimanska braća na Bliskom istoku ili članovi alžirskog FIS-a ili tuniska Nahda), koji se drže strategije koja traži promjenu režima u državama iz kojih potječu, prihvaćaju demokratizaciju i traže podršku Zapada. Problem ne izazivaju oni, nego iskorijenjeni. Tako, dakle, mora se napustiti kamen temeljac multikulturizma ne zato što proizvodi negativne posljedice (radikalizam neovisno nastaje kakva god bila službena politika: multikulturalist u Velikoj Britaniji, asimilacionist u Francuskoj), nego jednostavno zato što ga je vlastita evolucija zapadnih društava nadvladala.
 
Druga, posljedica je da temeljno pitanje nije više imigracija (koja je ovdje), nego rekonstrukcija islama (ili bolje rečeno različiti islami) u kontekstu pozapadnjenja i kulturnog iskorijenjenja. U praksi, dva modela upravljanja, koji su dominirali u Europi u odnosu na pitanje imigracije zadnjih 30 godina, su u krizi, a to su: multikulturalni model zemalja Sjevera, jer je temeljen na ideji vječnosti kultura – kada je sigurno da su u kritičnim prilikama -, i francuski model jer je do nedavno uporno ignorirao stalnost i, uključujući, jačanje religioznog identiteta. I jasno je da je nova generacija karakteristična po potrazi za tim identitetom.
 
Koliko god je kritika više stanje kulture, to se više ponovno potvrđuje religija. Nužno je, stoga, potrebno udaljiti se od Huntingtonovog koncepta „sraza“ kultura, jer polazi do izjednačenja religije i kulture, a to je ono što više ne djeluje. Treba pristupiti ovom razdvajanju kulture i religioznog i podupirati pojavu jednog europskog islama. Dobro, ovdje se susrećemo s velikim nesporazumom: prema europskom javnom mišljenju, europski islam bi trebao biti liberalan, feministički i otvoreni islam. Naravno da postoji, i to je onaj kojega promiču neki mislitelji reformisti, međutim to nije točno ono što traže nanovo uskrsli niti preobraćenici. Razvoj islama u Europi slijedi iste crte kao i kršćanstvo, a to, u ovom trenutku, ne želi govoriti o teološkom modernizmu, neko reformulaciju vjerskih propisa u funkciji konzervativnih vrijednosti (život, obitelj, moral…). U ovom smislu, muslimani se često poklapaju s Katoličkom Crkvom koja, ipak, odbacuje njihovu nazočnost u ime europskog kršćanskog identiteta. Među njima postoje svi oblici mogućeg islama – liberalnost, konzervativnost, reformiranost -, no dominantna težnja je umjereni konzervativizam.  
 
Ideja da europski islam bude liberalan ima isto tako malo smisla kao da se kaže da je europsko kršćanstvo, po definiciji, liberalno. Krutost Katoličke Crkve o oblicima dogme i moralnih vrijednosti, isto tako kao nazadno obilježje karizmatičkih protestantskih pokreta u sferi politike i društva pkazuje da liberalizam nije neotuđiva značajka europeizacije. Ustvari, politički auktoriteti se ne smiju miješati u teološki prostor (to bi pretpostavilo kraj razdvajanja između Crkve i Države), nego poticati religioznu autonomiju europskog islama u odnosu na kulture zemalja podrijetla. Njihovi dodiri se moraju ostvarivati s opstalim religijama nazočnim u Europi, više nego sa zemljama Bliskog Istoka.
 
Umjesto da pregovaraju s egipatskim ili pakistanskim vlastima o ulozi medresa ili obrazovanja imama, treba poticati stvaranje adekvatnih središta u Europi. Raditi na tomu da islam postane europska religija ne sastoji se u raspravi o dogmama, nego u promicanju njihove autonomije i njihove integracije kao obične religije (ne kao kulture) u jednoj Europi koja ne će biti multikulturalna, nego jednostavno raznolika – mente diversificada.
 
Imigracija je proizvela iskorijenjenje i buntovnike u potrazi za razlogom djelovanja. No, također je proizvela srednje klase, intelektualce i profesionalce koji samo zahtijevaju da žive kao muslimani i Europljani: oni su ti kojima se treba obraćati više nego u strateška i siguronosna razglabanja, jer oni utjelovljuju budućnost. I što još?
 
Olivier Roy, jedan od velikih francuskih arabista, analizira ulogu muslimanske religije u trenutnim društvima u djelu Islam, terorizam i svjetski poredak u djelu Poslije 11. rujna: islam, antiterorizam i međunarodni poredak. Fitna: Rat u srcu islama, pored drugog velikog francuskog specijaliste, Gilles Kepela, daje izvješće o iračkom konfliktu koji je izazvao rat u srcu islama. Unutar redova islamizma ističe se polemički lik Tarika Ramadana, koji brani jednu liberalnu verziju islama u djelu Manjinski islam: kako biti musliman u laičkoj Europi i Muslimanski reformizam, od svojih početaka do Muslimanske braće. Polemičari, premda sa suprotnih stajališta, su također talijanski politolozi Giovanni Sartori, oštar protivnik bezgraničnih imigracija i europskog melting pota u Multietničko društvo. Pluralizam, multikulturalizam i stranci kao i njegova zemljakinja, novinarka Oriana Fallaci, koja u svojoj posebnoj križarskoj vojni tvrdi da „muslimanska kolonizacija Europe“ ima namjeru uništiti zapadnjačku kulturu (Sila razuma).
 
O autoru
 
Franco Cardini (Firenca, 5. kolovoza 1940.) talijanski je povjesničar, esejist i bloger koji se specijalizirao za proučavanje srednjega vijeka. Godine 1966. diplomirao je književnost na Sveučilištu u Firenci. Godine 1967. postao je volonterski pomoćnik Ernesta Sestana. Redoviti asistent na katedri srednjovjekovne i moderne povijesti postaje na Sveučilištu u Firenci, zatim profesor za srednjovjekovnu povijest na istom sveučilištu i 1985. izvanredni profesor na Sveučilištu u Bariju. Godine 1989. stekao je katedru srednjovjekovne povijesti u Firenci. Trenutno je profesor na talijanskom Institutu za humanu znanosti član je Znanstvenog vijeća Gimnazije povijesnih studija San Marino. Također je ravnatelj istraživanja na École des Hautes Études en Sciences Sociales u Parizu i na Sveučilištu Harvard.
 
Cardinijevo glavno polje studija nalazi se u povijesti križarskih ratova, koja se bavi proučavanjem kršćanskih i arapskoislamskih spisa. Cardini smatra da križarski rat nije bio sukob civilizacija ili ratovanja, nego "naoružano hodočašće" koje je imalo za cilj staviti Svetu Zemlju pod političku kontrolu pojedinih kršćanskih potentata. Sve to bez percepcije s obje strane postojanja dvije jasno različite podjele u funkciji religijskih odjela: kršćani i muslimani su se borili, ali su i saveznici s kontingentnim pogodnostima.
 
Zauzeo je stajalište protiv ratova u Afganistanu (2001.) i protiv rata u Iraku (2003.) i pridružio se jedinstvenoj demonstraciji u korist "iračkog otpora" od 13. prosinca 2003. koju je promicao antiimperijalistički pokret, demonstracija koja je privukla interes medija uglavnom zbog prisutnosti prikupljanja sredstava u korist "iračke otpora". Cardini nikada nije ni skrivao divljenje prema revolucionaru Ernestu Che Guevari.
 
Godine 2004. izabran je za gradonačelnika općinskih izbora u Firenci, poduprti ljevičarskim popisima za Firenzu, Popularnu inicijativu za Cardinija, Umirovljenu i Invalidnu ligu za Firenzu, Popularnu suverenost, Demokraciju na Zemlji.Prikupila je 4,56 posto i 10.155 glasova. Od srpnja 1994. godine do istog mjeseca 1996. bio je član Upravnog odbora RAI-ja. Član je brojnih talijanskih i inozemnih znanstvenih organizacija te je dobio brojne nagrade za akademske studije, uključujući i izbor za redovnog akademika Akademije likovnih umjetnosti u Firenci. Od 1997. godine član je Savjetodavnog odbora Myfesta Cattolice. Bio je urednički direktor mjesečnog izdanja Zaklade Federico II. u Palermu, L'Euro-mediterraneo. Utemeljitelj je časopisa "Percorsi" i često surađuje s dnevnikom Avvenirom. Od siječnja 2012. pridružio se znanstvenom odboru časopisa Eurasia. Od svibnja 2012. član je Kolegija Regentova Udruge Fiorentini u svijetu. U srpnju 2015. osniva Civitas Dei, kulturnu ustanovu posvećenu istraživanju i dokumentaciji gerozolimske povijesti i arheologije i posvećenom unaprjeđenju povijesne, arheološke, vjerske i kulturne baštine u Jeruzalemu, s Andrea Claudio Galluzzo, Oleg Sisi, Marco Bago, Simone Tani, Tommaso Conforti i Franco Lucchesi, predsjednik opere Santa Maria del Fiore na kojem je domaćin Civitas Dei. Cardini je preuzeo dužnost počasnog predsjednika.
 

Franco Cardini

Povezani članci

U Bugojnu prije rata živjelo 17 tisuća Hrvata, danas ih je 2500

hrvatski-fokus

Nastavak rata bez oružja

HF

Bošnjaci protiv Hrvata!

HF

Osvajač Silni Erdoğan

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...