Moramo se zapitati zašto nam sa svih strana dijele lekcije
Od najranije dobi djecu učimo osnovnim pravilima ponašanja, usađujemo im spoznaju za dobro i loše, stvaramo i razvijamo osjećaj odgovornosti prema sebi i drugima. Sukladno njihovu rastu i razvoju, starosnoj i emocionalnoj dobi ta područja proširujemo i produbljujemo, spiralnolinearnim sadržajima, uz primjere iz svakodnevnog života, kako bi ih pripremili za život u kojem će biti svjesni sebe i drugih oko sebe, te kako bi se u svijet odraslih uklopili sa što manje stresa, nesnalaženja, sa što više znanja, sposobnosti, slobode, pozitivnih karakternih osobina, naročito istinoljubivosti, poštenja, pravednosti, humanosti i odgovornosti.
Ako u tome ustrajemo i takve smo mlade ljude “stvorili”, oni su danas izgubljeni u našem društvu, koje je piramidu temeljnih ljudskih vrijednosti potpuno izokrenulo, što se svakodnevno potvrđuje u mnogim medijima, kroz razna i različita događanja, na svim razinama i u svim segmentima. Razni “homo novusi”, gospodarske, društvene i političke (trodiobne) “elite” stvorile su novi sustav vrijednosti, koji prilagođavaju svojim svakodnevnim potrebama, tako da ono što je vrijedilo jučer danas više ne vrijedi. To se čak pokušava ozakoniti donošenjem brzih lex specialisa, od kojih mnogi prođu, jer su zamagljeni minornim razvikanim i medijski eksponiranim slučajevima, poput raznih ploča, opskurnih svadbi, prekrajanja povijesti, rekonfiguracija, neznanja, podmetanja, prebacivanja krivnje, oportunizma, bildanja egomanije, kolopleta laži, plesa pajaca, Igre prijestolja, edukacije od neukih i beskrajnog podcjenjivanja zdrave pameti prosječnog građanina Republike Hrvatske.
Novonastalim okolnostima bi se trebalo prilagoditi. To ne može svatko, jer je drugačije odgojen. Taj odgoj ne korespondira s odgojem onih koji su svoj položaj i svoju moć stekli, na nezakonit, netransparentan, neodgovoran i neprimjeren način. Svakim danom takvih je sve više, jer su se ugledali u one na vrhu. Oni koji to nisu htjeli, nisu znali ili nisu mogli, iz raznih razloga napuštaju zemlju, u kojoj vlada društveni darvinizam u drugom desetljeću XXI. stoljeća. Dijete u vrtiću zna da ako želi nešto uraditi ili negdje (par koraka) otići mora pitati svoju tetu i od nje dobiti dozvolu. Isto je tako u školi, na fakultetu, u institutu, u poduzeću, bolnici ili bilo kojoj ustanovi, pogotovo u onima u vrhu upravljanja državom. Piramidalna struktura upravljanja ne postoji samo u vojsci, nego svuda, iako nije vidljiva ili napisana, ona se jednostavno podrazumijeva. To nam je usađeno od malih nogu. Nije to nikakav autokratski odgoj već skup načela i principa, koji proizlaze iz života za život.
Nekima se teško i gotovo nemoguće tih pravila pridržavati. Skloni smo reći kako s njima nešto nije u redu i pokušavamo ih primjerenom integracijom i inkluzijom uklopiti među “normalne”, poštujući njihove različitosti i nemogućnosti, baš kao i posebne izvanredne mogućnosti onih drugih. To su djeca s posebnim potrebama, iznad ili ispod takozvanog prosjeka, koji ustvari ne postoji, već se teorijski određuje. Takvu djecu bi trebalo što prije identificirati i poduzeti određene pedagoške i ostale nužno potrebne mjere da ih se prilagodi ostalima, bez ikakve prisile i nametanja, kako bi bili svjesni da se ne mogu ponašati kako, kada, gdje i s kim bi htjeli, jer postoje društvene norme, pravila i običaji. Ne napravi li se to dobro i na vrijeme, mogu nastati goleme štete kako za pojedinca, tako za društvo i državu.
Zamislimo situaciju da na čelo neke države ili u sam vrh bilo koje vlasti dođe pojedinac za kojeg ne postoje zakoni, pravila i običaji, već sve radi po svom nahođenju ili pak po diktatu nevidljive sile, koja ga je stvorila, postavila i njime upravlja. Posljedice su nesagledivo loše i štetne. Krivnju za to snose svi oni koji su u rastu i razvoju takvog pojedinca namjerno ili nenamjerno pustili da radi što hoće, pogotovo kad se to dogodilo u zreloj dobi i na odgovornoj funkciji.
Djecu u školi učimo da iznad sebe imaju nastavnika, razrednika, pedagoga i ravnatelja, a događa nam se da neki veleposlanik samoinicijativno napusti svoje radno mjesto i dužnost, odlazeći na za sebe bolju i isplativiju službu i nikom ništa. Dapače! Ta i takva osoba biva s vremenom nagrađena višim položajem u zemlji, jer smo navodno od dva zla birali manje zlo, pri čemu smo zaboravilo da je zlo uvijek zlo, bilo manje ili veće. Što očekivati od takve osobe? Ništa. Zapravo, upravo ono što imamo.
Ustav i zakoni nam služe kao pravni ukrasi, za EU i ostali svijet. Oni se primjenjuju samo na sirotinju, radnike, seljake, nestali srednji sloj, poštenu inteligenciju i neposlušne trenutnom režimu. Za to postoje mnogobrojna povjerenstva, koja odlučuju tko se ogriješio o koje zakone, tko je zbog čega u sukobu interesa, je li to bilo namjerno ili nenamjerno, treba li ga novčano kazniti ili ne. Ne znam jesam li dobro razumijela, ispada da ako dobiješ protuzakonito oko 120.000 kuna, globi te se za tek 5.000. To se poništi zbog nekih olakotnih okolnosti, ukoliko si manje ni više nego predsjednik Ustavnog suda, a ukoliko si bakica ispred dućana u mojem kvartu, koja je donijela par krastavaca, paradajza, buću, kilu mahuna, stručak peršuna, nekoliko mrkvi iz svoje okućnice, kako bi prodala da si kupi kruh i mlijeko, nju marni policijski službenik ili nekakav inspektor privede i novčano kazni, kao primjer kako se ne smije raditi protiv zakona. Što reći, nego da nadležni treniraju strogoću, nad nemoćnima i sirotinjom.
Za to vrijeme moćni kroje svakodnevnu politiku, nadmudrujući se, praveći se jedni drugima lojalni suradnici, uz držanje fige u džepu, podmetanje nogu, izmišljanjem prepreka, okrivljavanjem, minoriziranjem svakoga pametnijeg od sebe i veličanjem svoje osobe, razbacujući se floskulama i verbalnom ekvilibristikom, koja je često na razini kumica na placu. Doduše ni kumice više nisu što su bile. To su gospođe koje imaju svoj OPG i na njemu svojim radom proizvode zdravu hranu, što je nude na prodaju, paralelno s trećerazrednom uvoznom robom, kojoj ne mogu biti konkurencija, gleda li se samo kroz novac, jer je ta roba puno jeftinija, a možda izgleda ljepše, što se postiže “liposukcijom”, raznim preparatima i šminkom. Ovaj slučaj može biti prilagodba svemu onome u čemu živimo i što nam se događa.
Žalosno je, neprihvatljivo i normalnom običnom poštenom čovjeku krajne nesvatljivo, kako loše prolazi ili uopće ne prolazi onaj tko je svojim radom, zalaganjem, znanjem sposobnostima, odgojem i voljom postao čovjek u pravom smislu te riječi, dok “galofak” hibridi rapidno napreduju i zauzimaju mjesto, koje im ni po čemu ne pripada. Oni kroje našu sudbinu i budućnost naše djece i unučadi. Nikakve reforme to ne mogu promijeniti. Mora se dogoditi klik u našim glavama. Ne smijemo više šutjeti i praviti se kako ništa ne vidimo, ne čujemo, ne osjećamo i ne znamo.
Moramo se zapitati zašto nam svi, sa svih strana dijele lekcije, pomalo nagrizaju naš teritorij, pišu nam nacrte zakona, obezvrjeđuju Domovinski rat, proglašavaju nas ustašama, rugaju se našoj necivilizirnosti, neukosti, nesposobnosti, nefunkcionalnost, kiču, kriminalu, korupciji, diskriminiraju naše lidere, smiju se našim ingenioznim inovacijama, koje su prepisane iz XVII. stoljeća, guraju nas na Balkan, smještaju na rub EU-a, gdje ćeno voziti u zadnjoj brzini, odnosno stajati na mjestu ili kliziti u ponor, svrstavaju nas u nekakvu asocijaciju jednakih, zaostalih, primitivnih, nepoštenih, neprofitnih i nedostojnih društva “velikih”.
Ne treba implicitno tražiti krivca za sve to. Umjesto da se tome već jednom stalo na kraj, svakodnevno se doprinosi eskalaciji napregnutog egoizma, faraonskog narcizma, neracionalnog egzibicionizma i amaterskog upravljanja, a zemlja se prazni, mozgovi se odlijevaju, zakoni se ne poštoju, branitelji se ubijaju, narod gladuje, tajkuni se bogate ili zakonom spašavaju od propasti, zbog osobne pohlepe, državne pridržajnosti ojačanog, razgranatog i općeprihvaćenog od državnog aparata.
Ankica Benček