Više štete nego koristi

Postojeća uređivačka politika subotičke Hrvatske riječi nimalo ne pomaže Hrvatima. Naprotiv, dijeli ih i šteti

Otvoreno pismo Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakcija Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom članaka HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada i sadržaja u tjedniku „Hrvatska riječ“ br. 752 od 15 rujna 2017. godine.

O informativno-političkom tjedniku Hrvata u Republici Srbiji, „Hrvatskoj riječi“, pisao sam više puta jer tom časopisu nikako ne pripadaju ti atributi, a košta hrvatsku zajednicu ovdje preko 5.000 € po broju (vidjeti budžet NIU Hrvatska riječ). Uz to je ove godine ovaj NIU dobio 22.000 kuna od poreskih obveznika iz Republike Hrvatske za besplatnu podjelu lista! Već ovo dovoljno govori o tom tjedniku, ali ako pogledamo sadržaj bilo kojeg broja vidjet ćemo da bar desetak stranica od pedeset i dvije nema nikakve veze sa „informativno-političkim časopisom svih Hrvata u Republici Srbiji“. Po karakteru je on lokalno subotički, uz desetak izgubljenih stranica u nategnutim i neadekvatnim člancima koje Hrvate ovdje (i nigdje) ne interesiraju. A ako ponekog nešto od toga interesira potražiće u drugim izvorima, stručnijim i kompetentnijim za pojedine oblasti.

U broju 752. „Hrvatske riječi“ od 15. rujna 2017. godine to su: članak o restituciji na cijele dvije stranice, članak „Kad su cvjetale trešnje“ na jednoj cijeloj stranici, članak o pčelarstvu na cijele dvije stranice, oglasna stranica tipa „prodajem psa niskog rasta i kratke dlake u tri boje“ i dvije stranice reklama subotičke pijace, subotičkog pogrebnog poduzeća i subotičkog hotela. To je bacanje novca hrvatskih i srpskih poreskih obveznika na sedam stranica jednog od najskupljih časopisa, ali netko, očigledno, ima koristi od toga – Hrvati u Novom Sadu, Srijemu, Banatu, Beogradu i Nišu zasigurno ne! Ali to nije sve.

Vrhunac onoga o čemu govorim je i članak preko jedne cijele stranice pod nazivom „Manifest melankolije“, koji potpisuje pomoćnik i zamjenik glavne i odgovorne urednice „Hrvatske riječi“ Zvonko Sarić, poznat po tome što je u uvodnoj kolumni ovog lista veličao fašističku ideologiju po kojoj je jedna od najvećih ljudskih vrlina slijepo slijediti vođu (“Hrvatska riječ“ br. 708. od 11. 11. 2016.)! Nagovorio (platio) ga Žigmanov, koji ima još fašističkije ideje i u svom časopisu „Nova riječ“ (dvobroj 1-2, 2016. godine pod „Salauka“, str. 319.) osobno vrijeđa autora (i njegovu suprugu) zbirke pjesama o Srijemu, Hrtkovcima i dr. i kliče kako je treba spaliti!

Jad i bijeda Tomislava Žigmanova i njegovih pule(i)na je još veća ako se zna da je zbirku plagiranih pjesama Mile Markov Španović „Nosim sebe sa sobom u sebi“ u izdanju NIU “Hrvatska riječ“ dizao sa svojim pule(i)nima u nebesa („Nova riječ“, br. 1., 2013. godine, poglavlje „Novo žensko pismo Hrvata u Vojvodini, stranica 53.; „Hrvatska riječ“ br. 613. od 9. 1. 2015., članak Željke Zelić „Univerzalna poruka i pouka poezije“ u potpisu D.B.P.), da bi 6. 3. 2015. zbirka bila reciklirana i nikom ništa! A Mila Markov Španović je čak uvrštena među kandidate za nagradu „A. G. Matoš“, koju za najbolju knjigu poezije Hrvata u Republici Srbiji u trogodišnjem periodu dodjeljuje Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj Žigmanov)!

No, vratimo se Sariću. On u ovom broju „Hrvatske riječi“ piše o kanadskom bendu iz 1988. godine „Cowboy Junkies“, „koji je u svom imenu spojio dva kontradiktorna pojma: kauboje, kao simbol pionirskog optimizma i narkomane“, a glazba im je „utočište neprilagođenih i onih koji misle svojom glavom“, kaže Sarić (!!!). Za novac može sve, od krajnje desnih ideja do oduševljenja neprilagođenim narkomanima, pa sve to može, nigdje drugdje nego u „informativno-političkom časopisu svih Hrvata u Republici Srbiji“.

No, ima još gorih stvari, a one interesiraju Hrvate ovdje. Cijela jedna stranica je posvećena osnutku Hrvatske kulturne udruge „Antun Sorgg“ u Vajskoj (vidjeti wikipediju tko je Antun Sorgg), i na prvi pogled se čini da je to jedna divna vjest. Međutim, čitamo da je to treća hrvatska udruga u tom selu, a predsjednik nove udruge kaže da su one dvije stare praktično mrtve, dok on želi da „Antun Sorgg“ „probudi novi entuzijazam Hrvata u Vajskoj“. Onda čitamo da udruga nema prostorije i sredstva za rad i da ne će imati niti jednu sekciju, ali ima ljude koji znaju praviti projekte za natječaje za dobivanje sredstava, pa će se baviti samo organizaciom događaja! Očigleno je to još jedna „podobna udruga“, a niču u zadnje vrijeme kao pečurke posle kiše, koju će HNV (čitaj Bačić) i DSHV (čitaj Žigmanov) izdašno financirati, jer su one stare očigledno bile „nepoćudne“. A „Hrvatska riječ“ je već u ovom broju ustupila cijelu stranicu „entuzijastima za organizaciju događaja u Vajskoj“ u članku s potpisom D.B.P.

S druge strane HKUPD „Stanislav Preprek“ u Novom Sadu postoji dvanaest godina. Udruga je deset godina bila u zapećku, a zadnje dvije je svojim radom vidljiva na prostoru Vojvodine, Hrvatske i šire. No, nije vidljiva u Hrvatskom nacionalnom vijeću (čitaj Bačiću), Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj Žigmanovu) i „Hrvatskoj riječi“ (opet Žigmanovljevi pule(i)ni), a ne bavi se politikom pa nije „podobna“ ni DSHV-u (čitaj Žigmanovu). Zato ove godine ta udruga nije dobila niti jedan dinar od tih institucija iako je sudjelovala na natječajima sa brojnim projektima, a nitko iz Subotice ne kontaktira s njom! Već duže vrijeme u pisanoj formi ova udruga traži radni sastanak sa HNV-om i ZKVH-om, jer se bliži konac godine. No, očigledno je da se čeka formiranje novih „podobnih“ udruga, čiji će predstavnici preglasati „nepoćudne“, da bi sve išlo po starom.

A po starom „Hrvatska riječ“ ne objavljuje sve članke o radu HKUPD „Stanislav Preprek“ koje im ova udruga šalje. Tako nije objavljen članak o velikoj zainteresiranosti autora iz Vojvodine i Hrvatske za natječaj Književnog kluba ove udruge za kratku priču. A članke koje objavljuje „Hrvatska riječ“ skraćuje do gole informacije, pa su tako članci o promociji zbirke pjesama Branke Dačević i o rezultatima natječaja za kratku priču „Preprekova jesen 2017.“ stali na jednu stranicu ovog broja „Hrvatske riječi“. Članak o rezultatima natječaja je čak ispod nivoa informacije jer su izostavljeni dobitnik druge i dobitnik treće nagrade, te kratki prikazi priča iz užeg izbora žirija.

Vidimo, dakle, da desetak stranica u svakom broju „Hrvatske riječi“ služi samo njihovim djelatnicima da bi potrošili novac, a književnu djelatnost Hrvata u Novom Sadu minimiziraju i skrivaju.  Simptomatično je i to da ovako skraćene i preinačene članke o radu HKUPD „Stanislav Preprek“ potpisuje D.B.P. inicijalima, iako su oni potpisani punim imenom i prezimenom autora. Nadamo se da će se ovo bacanje novca u vrijeme besparice i gašenja hrvatskih udruga ovdje iz materijalnih razloga biti uskoro zaustavljeno.

Branimir Miroslav Cakić