Prilog HAZU-a kurikulnoj reformi (16)

Reforma se u suštini kreće u krivome smjeru

Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi – kritike i vizije (HAZU, 2017., urednik Vladimir Paar)

Prof. dr. sc. Zvonimir Šipuš, Fakultet elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu

Proučio sam dokumente predložene reforme i mislim da reforma u suštini kreće u krivome smjeru. Sljedeći su razlozi za to. Predložena kurikulna reforma ogroman je dokument bez jasno izraženih ciljeva. Kako očekujemo da ćemo ići prema cilju kada (gotovo) nitko ne zna što su ciljevi?! Osnovne smjernice moraju biti zapisane u nekoliko rečenica koje će moći napamet naučiti svaki profesor/nastavnik u Hrvatskoj. Inače sumnjam da ćemo ikamo stići. (Sjetimo se poslovice – ako slijepac vodi slijepca, oba će pasti u jamu.)

Na Fakultet elektrotehnike i računarstva kao i na ostale sastavnice Sveučilišta u Zagrebu dolaze studenti koji su „ubijeni“ u sadašnjemu srednjoškolskom obrazovanju – u te četiri godine morali su memorirati golemu količinu podataka i imali su ogroman broj predmeta. Naglasio bih da je broj predmeta izuzetno važan – kao posljedica toga polaznici gimnazija svaki dan moraju odgovarati neki od tih predmeta, odnosno pisati test iz nekoga od predmeta. Drugim riječima, gimnazijalci se ne stignu posvetiti predmetima od posebnoga interesa (predmetima važnima za daljnje obrazovanje) jer ih u tome ometa ogroman broj drugih predmeta. Zaključak: nije dovoljno smanjivati gradivo po pojedinim predmetima i implementirati nove načine ocjenjivanja jer to neće ništa promijeniti. I dalje će đaci morati svaki dan učiti neki drugi predmet i neće imati vremena posvetiti se predmetima od vlastitoga interesa. Predložena reforma ne ide prema smanjenju broja predmeta, što smatram izuzetno krivim! Drugim riječima, samo smanjenje satnice pojedinih predmeta i zadržavanje istoga broja predmeta neće polučiti nikakav učinak!

Zvonimir Šipuš

Postavlja se pitanje za koga se radi reforma – za profesore/nastavnike ili za učenike. Glavni dio stručnjaka koji je napravio predloženu kurikulnu reformu dolazi iz srednjih škola odnosno gimnazija. Oni ne mogu tražiti smanjenje broja predmeta jednostavno zato „jer se neće smjeti pojaviti u zbornici“. Prema tome, krupne smjernice i odluke treba donijeti „netko odozgo“, a potpuno je pogrješno o tome raspravljati po načelu 'samoupravljanja' srednjoškolskih profesora. Vrijeme je da kažemo kako neke stvari stvarno stoje. Na primjer, apsurdno je učiti Zemljopis osam godina, a Fiziku šest. Kada će konačno netko reći da takve predmete (poput Zemljopisa) treba smanjiti na npr. dvije (maksimalno četiri) godine. Uostalom, većina podataka koja se uči u Zemljopisu brzo zastarijeva (Industrijske grane po pojedinim gradovima koje sam ja učio između 1976. i 1982. godine u potpunosti su promijenjene.) i mogu se pronaći na internetu. Zemljopis ne spada u STEM područje (iako se takvim prikazuje)! Također, predmeti Politika i gospodarstvo i Sociologija ne trebaju biti dva predmeta. Nadalje, predmet Logika apsolutno ničemu ne služi. (Iako se nalazim u STEM-u, nisam još sreo srednjoškolca koji je išta korisno naučio u tome predmetu.) A ni nastavnici koji predaju taj predmet ne snalaze se sa sadržajem (što smatram posebice žalosnim).

Cilj nam je društvo inovativnih pojedinaca (u tome se vjerojatno slažemo). Kako bismo dobili pojedince sklone inovacijama, nužno im je omogućiti okolinu koja će poticati inovacije. To nikako nije sadašnje srednjoškolsko obrazovanje prepuno faktografskoga učenja i reprodukcije u ogromnome broju predmeta. Dajmo srednjoškolcima vrijeme u kojemu neće morati grčevito učiti svakoga dana neki drugi predmet za sutrašnji test odnosno ispitivanje, nego će se moći posvetiti onome što ih zanima. Jedna od najtužnijih činjenica koju primjećujemo kod svojih studenata upravo je činjenica da oni zapravo ne znaju riješiti niti jedan stvarni (životni) problem.

Izbornost predmeta – na prvi pogled to izgleda sjajno. Međutim, praksa (na FER-u) pokazala je da đaci često idu po načelu „minimuma energije“ i biraju predmete koje će lagano položiti (odnosno kod kojih neće morati ništa raditi). To sigurno neće doprinijeti boljitku Hrvatske odnosno države Hrvatske kao zemlje prepune inovativnih pojedinaca. Naime, nedostatke znanja iz temeljnih predmeta u praksi nije moguće nadoknaditi na fakultetu (iskustva velikoga broj sveučilišnih profesora u STEM području). Nadalje, u malim sredinama sigurno neće biti pretjerane izbornosti i pitanje je hoće li učenici u manjim gradovima biti zakinuti za kvalitetno obrazovanje (upravo zbog te izbornosti). Drugim riječima, bit će narušeno načelo jednakih uvjeta obrazovanja za sve hrvatske građane.

Sve to ukazuje da ne treba žuriti s reformom i da je potrebno dobro razmisliti što reforma stvarno donosi. Stoga je potrebno dobro osmisliti pilot-projekte koji će dati mjerodavne podatke što reforma stvarno donosi. Prošao sam uvođenje bolonjskoga načina studiranja na Sveučilištu u Zagrebu – stvarne posljedice uvođenja novoga načina studiranja nitko nije predvidio. (Negativne posljedice sve su nas zatekle.) Stoga bih napisao još jednu narodnu mudrost: „Put u pakao popločen je dobrim namjerama.“ U novinama se često može naći podatak da je naše srednjoškolsko obrazovanje (u usporedbi s državama u okruženju) vrlo skupo. Kada će netko reći da je to posljedica ogromnoga broja predmeta i sukladno tome zaposlenih nastavnika?!? Ili, drugačije rečeno, vrlo velikoga broja nastavnih sati koje srednjoškolac ima (a koji nisu učinkoviti)!

Na kraju bih napomenuo da ne pripadam niti jednoj političkoj opciji te da je ovaj osvrt prvenstveno namijenjen želji da mladi imaju budućnost u Hrvatskoj i da sukladno tome ne moraju napuštati svoju domovinu.

(Nastavak slijedi)

Vladimir Paar, urednik, Zagreb, 7. svibnja 2017.