Bernardićev obračun s – njima!

Socijaldemokracija je stvorila neke velike ljude, ali i Svilenoga

Čelni čovjek SDP-a nije pripadnik crvene buržoazije, ili bolje rečeno aristokracije – sin branitelja koji je tragično preminuo imao je teško djetinjstvo. Uspeo se svojim radom, briljantan u egzaktnim područjima fizike i matematike, izvrstan student i realan čovjek gledao je svijet iz žablje perspektive; jasno da kao takav ne će imati razumijevanja i lažne milosti za ljude koji koče modernu socijaldemokraciju, za kojom Hrvatska vapi. Rad i rezultati u znanosti su važni kao i u športu; rigidni jugoslavenski nacionalisti, ideološki skojevci, prepotentni intelektualni luftbaloni, nekritički titoisti kojima je svijet stao 1980. godine, šampioni pravolinijskoga klizanja, karijeristi bez svojstava i savjesti, ljudi koji se stide svojega imena i prezimena i mijenjaju nacionalnost i uvjerenja po dnevno političkom barometru ne bi smjeli imati svoje mjesto u SDP-u.

Socijaldemokracija znači danas građanima pretpotopni marksizam (nauk), liberalizam i podržavanje gay populacije i manjina, eventualno oslanjanje na umirovljenike kojima u poratnoj nedaći mladost izgleda ljepša nego što je bila. Zašto socijalist ne bi bio vjernik, zašto ne bi modernizam dokazivao poznavanjem moderne znanosti i društvenih mehanizama namjesto nekadašnje "naprednosti" koja je pljuvala po Crkvi i sanjala o klasnoj borbi i diktaturi proletarijata, pa palamudila o odumiranju države dok je čelična pesnica Partije, Vojske, Milicije i Velikog Vođe sve držala.

Socijalistička ideja je stvorila i jednog Krležu, Tuđmana, Hebranga, pokret 1971., Marka Veselicu, Miku Tripala, Andriju Štampara, Petra Šegedina, Vicu Buljana, Miju Mirkovića, Antu Ciligu, Janka Bobetka, Zdravka Tomca… Skretanjem Plenkovića prema centru i lijevom centru SDP je prisiljen na aktivniju politiku, jer je očito da mladima i obrazovanima njihova priča ne drži vodu. Naravno nakon sječe kadrova 1971. hrvatski komunisti morali su hodati na prstima da ne dopadnu zatvora ili ne izgube posao ili povlastice. Tada je vladao mudri političar Vlado Bakarić, kojega su zvali Svileni – ne znam je li po metodi osmanskih asasina koji su političke žrtve davili svilenim gajtanom… U Osmanskom carstvu (jezgra kojega je Turska) je postojala službena politika da, svaki sultan koji dođe na prijestolje mora ubiti sve ostale moguće pretendente, tj. sve muške srodnike, dakle braću i njihove potomke. Čak su i trudnice koje su nosile potencijalne prijestolonasljednike bile na meti. Taj običaj se uglavnom nazivao noć svilenih gajtana, budući je ubojstvo trebalo obaviti svilenim gajtanom. Eunusi (škopci), kojima je često zadavana  naredba da zadave moguće prijestolonasljednike, morali su imati odsječene uši kako ne bi čuli vrisak, i odsječen jezik kako nikome ne bi pričali o tome šta su učinili.

Uzrok ove pojave je bio stav da se mora ukloniti svaka prijetnja sultanovoj vlasti, a time i Carstvo sačuvati od unutarnjih trvenja i sukoba. U suprotnom bi sultanu neprestano prijetila opasnost, da netko od muških srodnika, povede revoluciju, nahuška vojsku i uroti se protiv sultana. U tim zakulisnim borbama Tito je bio velemajstor a Jugoslavija njegova Rubikova kocka.

Teo Trostmann