Sa uzglavlja meka Sitima Po podu Mrve padaju. Mravi ih pojedu I odu Tamo gdje se Novim mrvama nadaju. I u mraku, Bilo ljeto, Bila zima, I za slijepe Svjetla ima, Jer se ne predaju, Već gledaju Svojim očima. Kad čovjeka Zloba rani, Prođu dani, Prođu ljeta, Al' još čeka Da toj rani Nađe lijeka. Kad se štuje, Kad se voli Više nego sebe sama, Niti suza, ni osama Utjehu nam ne donesu, Jer i one Ljubav jesu. Okreni se. Čekaj. Stani! Istom kad se dan razdani Srcem gledaj Noć što ode Sa uzglavlja meka. Suzi ne daj Da ubode, Da te sjeća Na noć što već prođe, Već sačekaj Da dan novi dođe. Malkica Dugeč, 30. 7. 2017.