Filip Lukas – život i djelo

Gušenje Matice hrvatske u vrijeme Kraljevine Jugoslavije

O bitnim momentima razvoja Matice hrvatske u zadnjem desetljeću

Govor na glavnoj godišnjoj skupštini dne 12. prosinca 1937.

»Kad sam prije deset godina, 1928., iza jedne unutarnje krize preuzeo vašom voljom predsjedničtvo Matice hrvatske, s ondašnjim mojim odborskim drugovima, koji većinom i sada sa mnom surađuju, bila je Matica hrvatska pred niz problema, o kojima je ovisio opstanak i budućnost te naše narodne ustanove. U književnosti su se sve više dolazili do izražaja idejni simboli, koji su prietili, da će u našu borbu unieti unutarnju disharmoniju i trzavice  nedoglednih posljedica. To je bilo baš u času, kad su se  nad našim narodom počeli nadvijati težki oblaci grube diktature, u kojoj je trebalo braniti naša elementarna narodna i ljudska prava (istaknuo: M.D.F.) te ljubomorno čuvati naše narodne tekovine. Odbor se našao pred težkim zadatcima poradi neobično jake gospodarske krize, koja je zahvaćala i u najšire narodne redove, te imala znatnoga utjecaja i na književno tržište. Gledajući unatrag na to desetljeće poviesti Matice hrvatske, preda mnom izkrsavaju samo slike težke nejednake borbe, iz koje je ipak ova naša najstarija narodna ustanova – kao i cieli narod – izašla moralno kao pobjednik.

U nakani, da se otmu svi osloni našoj borbi za održanje, trebalo je uništiti sve izvore, iz kojih je hrvatski narod crpio snagu, a to su gospodarske i kulturne snage. Gospodarstvo nije svrha za sebe; gospodarstvo je najvažnija pretpostavka za kulturni procvat i za dalji razvoj višega života, stoga kao njegovo mjerilo vrijede samo duhovni sadržaji. Bit će da je taj duhovni sadržaj bio u početku, a ponešto i u razvojnim fazama, gospodarski uvjetovan, no ipak je u ukupnim pojavama postao samostalan i po svojim radijacijama opet pronikao  gospodarski život.

U tim težkim danima naše borbe padoše žrtvom centralističkom nastojanju najjače tvrđave našega gospodarskoga života. Naši novčani i gospodarski zavodi izgubiše svoj negdašnji nezavisni život, a iza njih padoše žrtvom sve nezavisne narodne institucije i uslied njihova silovitog uklapanja u slične institucije u državi izgubiše autonomiju i slobodan život. Tako su u težnji nivelacije centralizirani: novčani zavodi, odvjetničke komore, novinarstvo, liečnička, šumarska, tehnička, radnička, športska, profesorska, i pjevačka družtva, pa sve do vatrogasnog i dimnjačarskog zanata. Osobito je veliki udarac našoj narodnoj posebnosti bilo uništenje Hrvatskog sokola i njegova podmlatka, Hrvatskog Skautskog Družtva. Što nas je najviše boljelo, te udarce su pomagali i neki domaći izrodi. Time je svaki oslonac bio uništen.

U tim težkim časovima još je tinjala nezavisnost u našim kulturnim: Matici hrvatskoj i Družtvu sv. Jeronima. No dok je Družtvo sv. Jeronima, kao  čisto katoličko družtvo, bilo donekle zaštićeno, ostala je jedina Matica hrvatska na udaru, da se i njezin nezavisni život prekine. To se zamislilo prilikom proslave stogodišnjice Matice srpske u Novom Sadu 1927., gdje su izaslanici svih kulturnih družtava dali na takvo centralističko udruženje. Prema toj osnovi kulturna družtva bi bila podvrgnuta jednom zajedničkom forumu, koji bi odlučivao o izdanjima i imao zajednički književni organu Beogradu. Većina odbora Matice hrvatske se tome oprla, i u tome kritičnom času vi ste se stavili na našu stranu i dali meni i mojim drugovima povjerenje.

Od te godine do danas tri puta sam kod izbora dobivao vaše jednodušno povjerenje. Težka je to bila služba i težka borba. Kao na jedan mig prestaju kupovati Matičina izdanja sve škole, tako npr. gornjogradska, najstarija gimnazija u Zagrebu – ali ne samo škole, već prestaju kupovati izdanja i sve hrvatske obćine, a one su oduvijek bile najbrojniji kupci, s kojima je Matica mogla sa sigurnošću računati. U to doba dokinute su sve podpore sa strane javnih ustanova, koje su od tada dale naše narodne  novce i šakom i kapom raznim družtvima bez ikakva značenja u našem javnom i kulturnom životu. Jednom je u  banovinskom proračunu bila predviđena svota od Din. 50.000 za banovanja bana Perovića, ali kada smo tu svotu htjeli podići, bila nam je uzkraćena. Da se na npr. vidi, kako banovinski proračun s našom najstarijom ustanovom postupa, dokaz je najbolji, da je u njemu unesena stavka za pomoć družtvu sv. Save i tako redom, a niti jedna para za Maticu hrvatsku…

Osim toga trpjela je Matica ogromne štete radi mnogobrojnih zapljena, koje su joj u većini slučajeva neopravdano i zlonamjerno  nanosile štetu. Da vam samo dokažem jednim primjerom, što se kod nas plijenilo. Bile su nam zaplijenjene neke književne publikacije samo poradi imena Hrvatsko Zagorje, jer da rieč hrvatsko znači separatizam, premda je to u stvari samo zemljopisni pojam, dok se u isto doba u našim školskim knjigama pisalo Južna Srbija. A kao još značajniji primjer tadašnjih prilika cenzure spominjem zapljenu jednoga mog članka u Hrvatskoj Reviji, u kojoj je cenzuru smetala završna rečenica, „da pravda i istina moraju pobiediti“. Oba naša tajnika, gg. dr. Jurišić  i dr. Jelašić, bili su kažnjeni; prvi umirovljen sa samih 14 godina, a drugi za kaznu premješten u Kočevje, u sredinu  tuđega jezika.

Al' ni to nije bilo našim dosta našim narodnim protivnicima. Oni kupuju neke naše odpadnike, koji s nečuvenom bezobzirnošću i lažima napadaju Maticu hrvatsku na terenu, na kome se ona u ono doba  mogla vrlo težko mogla braniti. Bilo je kod toga često napadaja na i na moju osobu, a u vezi s Maticom, a kad se budu otvorili policijski spisi, vidjet će se zašto sam bio prizivan policiji na odgovornost. Mojim suradnicima u odboru dobro je poznato, da sam radi svoga rada u to vrieme ne jedanput stavio na kocku svoj vlastiti život…. (Izostavljam značajan dio izvješća)

…Dolazim na pitanja, koji su ideali nas vodili u našem radu u Matici i što smo njima htjeli postići. Ja sam u nekoliko mojih govora  na glavnim skupštinama izticao, kada nema čovječanske abstrakne  kulture, dok je ideja čovječanstva samo okvir, u kojemu su te kulture obuhvaćene a da svaki narod po svome duhu daje toj obćoj kulturi svoju notu i svaki na svoj način ostvaruje vječnu istinu. Stoga je i hrvatska kultura čisto individualno naša, a to se očituje u cielom njezinu razvoju od najstarijeg doba do danas. U tom nacionalnom pravcu nastojala je Matica našu kulturu izgrađivati. Istina, ima veza između hrvatske, slovenske i srbske kulture, kao što na pr. ima takovih veza između romanskih naroda, a bez dvojbe više nego kod nas. No hrvatska kultura ima nešto posebno, čime se izdvaja iz svih drugih slavenskih kultura. Da ne spomenem druge razlike, dostaje iztaknuti, da je naša kultura nedvojbeno nastala na autohtonoj osnovici s poviestnim i kulturnim sintezama, s romanskim i germanskim stvaranjem. No i pokraj tih utjecaja, uviek se očitovala naša nota, kao izraz našega duha, dok u srbskoj kulturnoj sintezi prevladavaju iztočni, a kod Slovenaca dominiraju izključivo zapadni utjecaji. Po svemu ovome naša hrvatska kultura predstavlja poseban odgojni tip, vezan sa svojim komponentama daleko više uz Zapad, nego uz Iztok.

…(predugo za virtualiju, pa još skraćujem) „No iznad svega kao zaključak ovih mojih nekoliko rieči, hoću da naglasim imperativnu nuždu, osobito u današnjim našim prilikama, da svi bez razlike staleža naš rod uskladimo s narodnim idealima slobode i nezavisnosti, pa da nikad ne ciepamo ili lomimo kompaktnost i odpornu snagu naroda, kao bismo mogli ostvariti ciljeve, vezane uz nikada neutrnulo pravo našega narodnog samoodređenja.« (Filip Lukas, Ličnosti, stvaranja, pokreti, Zagreb, Matica hrvatska, 1944.)

Ovo je treća knjiga iz njegova ciklusa „Za hrvatsku samostojnost“, I. knjiga „Hrvatska zemlja“, II. knjiga  „Hrvatski narod i hrvatska državna misao“. Zašto smo dali ovaj (veći dio) njegova govora na godišnjoj skupštini Matice hrvatske 1937? Prvi je razlog što u najkraćim crtama govori o njenom desetogodišnjem djelovanju za njegova predsjednikovanja, od 1928. do konca 1937. te i u detaljima ocrtava razdoblje diktature u, skoro vrijeme kad se ona događa i kako se događa. Drugi je što je u mnogim elementima izuzetno suvremen. Njegove knjige su poslije 1945. bile zabranjene, a sam je u odsutnosti bio osuđen na smrt. (Nedavno je rehabilitiran, proces rehabilitacije pokrenula udruga U ime obitelji.) O kakvom intelektualcu, ličnosti, se radi najbolje govori i ovo malo njegovih rečenica koje ovdje citiramo. Čudi me da ga već tada nisu, da ne napišem što. U nastavku dajemo  što o njemu navodi Hrvatska enciklopedija.

Lukas, Filip, hrvatski geograf, povjesničar i teolog (Kaštel Stari, 29. IV. 1871. – Rim, 26. II. 1958.). Nakon završetka bogoslovije u Zadru (1896.) bio je kapelan u Muću (1897.–1900.). U Grazu i Beču studirao geografiju i povijest, a nakon stjecanja diplome (1906.) bio je profesor Nautičke škole u Dubrovniku (od 1904.), gimnazije u Sušaku (od 1907.), Trgovačke akademije u Zagrebu (od 1911.). Od 1919. do 1945. predavao je ekonomsku geografiju na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi (Ekonomski fakultet); u tri navrata bio je dekan. Predsjednik Matice hrvatske 1928.–45. U tridesetim godinama slovio kao jedan od vodećih intelektualaca bliskih frankovačkim krugovima, za NDH distancirao se u nekim aspektima od ustaške politike. U svibnju 1945. otišao u emigraciju; najprije živio u Klagenfurtu (1945.–49.), a zatim u Rimu. Napisao je više od 170 znanstvenih radova i 12 knjiga iz geografije i povijesti. Uredio je (zajedno s Nikolom Peršićem) Minervin Svjetski atlas, a u Zemljopisu Hrvatske (I.–II., 1942.; urednik Z. Dugački), napisao je prilog Zemljopisni i geopolitički položaj Hrvatske. Istaknuo je važnost geopolitike kao zasebnoga područja znanosti; njegova studija Bosna i Hercegovina u geopolitičkom pogledu objavljena je u knjizi Povijest Bosne i Hercegovine (1942.). Bio je glavni urednik enciklopedijskoga priručnika Naša domovina (I.–II., 1943.), te suradnik i član uredništva Hrvatske enciklopedije. U emigraciji surađivao u časopisu Hrvatska Revija (1951.–58.). Djela: Utjecaj prirodne okoline na stanovništvo Dalmacije (1906.), Geografija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1922.), Geografijska osnovica hrvatskog naroda (1925.), Zapadna Evropa I. – Britanski otoci (1935.); autor je udžbenika Zemljopis Nezavisne Države Hrvatske za više razrede srednjih škola (1941.) i Zemljopisa Nezavisne Države Hrvatske (1942.); većina njegovih radova objavljena je u knjigama Hrvatski narod i hrvatska državna misao (1944.) i Ličnosti, stvaranja, pokreti (1945.).

Priredio: Mato Dretvić Filakov