U filmu Kratki rezovi (Short cuts) američki redatelj Robert Altman daje niz bizarnih naizgled nepovezanih priča koje otkrivaju praznoću američkoga života, otuđenost, dosadu, neodgovornost, nedostatak empatije – zajednicu koja metastazira u nedostatku smisla, u laži. Taj film je teško gledljiv, Nashville, te Mc Cabe i Mrs. Miller su ugodniji i čovjeku razumljiviji; ipak Kratki rezovi su djelo zrelog autora, njegov ironični oproštaj sa svijetom.
Razbili smo atom, genom, ušli u virtualni svijet ali pritom potisnuli iskonskog sebe; ružno proglasili lijepim, nemoral slobodom, nekultiviranu brutalnost i prostotu nazvali iskrenošću, pornografiju erotikom, nenormalno normalnim, razmaženost dječijim pravom… Potrebu za duhovnošću smo umotali u celofan babilonski – bućkuriš lonac New Agea (počelo je to i prije J. J. Rousseaua); ljudska prava i demokracija nisu zaštita ljudi od rata, bolesti, gladi i nezaposlenosti, već su gay parade i Disneyland potrošačkoga društva – u kome je sve svima dopušteno, osim diranja svetih krava banaka i korporacija. Mitovi o slobodnom samoregulirajućem tržištu svode se na kompeticiju sa zemljama u kojima radnik radi za dolar dnevno,a jedva da i postoje neki sigurnosni, ekološki, sindikalni propisi. Istodobno se proizvodi tehnološki moćnih zemalja ubacuju preko korupcije, protekcije, bankovne politike, političkog pritiska, nemoralnog lobiranja.
Uništavanje sela, malih trgovaca i obrtnika, sabijanje stanovništva u gradove, kričanje o prenaseljenosti i globalnom zatopljenju su laži na koje se ne obaziru barbari koji već kreću zauzeti prazan prostor. Čemu ta destrukcija i tko je njen kreator? Sjetiti se treba Admirala i asimetričnoga rata! Sjećam se enigmatske zabave kad sam kao dječak uživao povezivati numerirane točke koje su spojene davale obrise nekoga lika. Bombardirani rojevima često proturječnih informacija odrasli su zbunjeni;djeca su autistična od videoigara, filmovi i kompjutori nas neurolingvistički programiraju da prihvatimo vrli novi svijet.
A Crkva? Ona (srećom) ima stotine lica, od fundamentalista do liberala, od socijalno osjetljivih do materijalista, od kozmopolita do nacionalista, od sivih činovnika do karizmatika koji šire protestantsku gorljivost (po meni štetnu), od ljudi koji žele strogu hijerarhiju i boje se kaosa do individualaca koji bi se reformirali do te mjere da postanu svijetu „prihvatljivi“, oni bi kršćanstvo bez križa da nitko ne pati, da se nitko ne uvrijedi, cukrenu vodicu.
Fašizam i komunizam su imali u sebi osjećaj za zajednicu i nastojali su oko klasične kulture. Liberalizam je jednako ostao tradicionalan po primjeni sile, ali je odustao od slobodoumnosti razbijajući naciju, državu, obitelj, moral. Feministice se nikada nisu bunile protiv Hefnera, mračnoga tipa koji je žene svodio na objekte, niti su žestoko reagirale na pedofiliju, recimo sexturizam. Michael Jackson je ostao ikona, kao i A. C. Clarke, Kitchener, Sartres, Adorno, Picasso… Misaoni otok Huxleyev je dopluto do debilno banalnoga Necker (ringe) raja karipske bakanalije.
Promatrajmo ih u svjetlu Sun Tzua, legendarnog kineskoga generala i mislioca (ili skupine autora iz III. stoljeća), koji povremeno napušta konfucijanizam u želji za praktičnim djelovanjem. Govoreći o špijunima Sun Tzu navodi da treba narušiti tradicionalnu kulturu protivnika (čak i glazbu!), navesti ga na poroke i razoriti mu moral “Osvježivači daha“, “travica“, kladionice, videoigrice, “Hari Lončar“, moralni relativizam (i svijet kao naša željica i potrebica) su stvarnost koja kao i AIDS više ne pogađa samo marginalce. Uništavanje proizvodnje, monetarne neovisnosti, lokalne proizvodnje i distribucije hrane nisu najgora stvar koja se može dogoditi. Pad nataliteta, iseljavanje mladih i stručnih, privatizacija energenata, ruda, izvora voda, prometnih sredstava, uništavanje zdravstvenog i školskog sustava nisu najgore što se može dogoditi.
Najgore što se može dogoditi jest kada zatruješ mlade ljude, udaljiš ih od života i rada, stvoriš od njih zombije. Heliogabal, rimski car iz sirijskoga Homsa došao je na vlast u pubertetu pod utjecajem majke i bake, prostitutke i vračare. Njegova moralna nakaznost, nezrelost i hedonizam samo je oslikavala slabost Senata i građanstva Rima, a Bog kojega je štovao bijaše fenički Baal (mrzak Izraelcima), svjetlonoša, (Lucifer, helios), onaj kozoliki bradonja kojemu se prinosilo ljudske žrtve. Želio je ukinuti sve religije i bogove osim Baala, podigao je hram sa unutarnjim stubama; zlobnici kažu da je to prvi Kip slobode. Znate kada netko napravi jednu grješku, možda je nesposoban; ako ih učini dvije tada je budala, ali ako ih napravi stotinu posrijedi je sabotaža (kao kada je M. Rajoy poslao policiju na ilegalni katalonski referendum, ali podsjetimo da je gospar el presidente imao korupcijske afere!)
Uvođenje rodno spolnog odgoja (stručnjak za kukce Kinsley), proguravanje na mala vrata rodno spolne ideologije (Istanbulska konvencija), legalizacija „lakih“ droga, MK ultre, Zrće…, previše je toga namah da bi bilo slučajno. Dostojevski je imao o tome vrlo realne stavove. Crv ide u trulo drvo, trulo meso i trulu jabuku. Jesu li naša država, društvo i Crkva već umrli?
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više