Odumiranje hrvatskoga naroda

Kad će (od)umrijeti nije baš jasno, ali da hoće potpuno je jasno

Bila neka frka o definiciji obitelji jerbo je u nacrtu bilo približno napisano kako “dvoje ne čine obitelj“. Pa pederi, L.G.B.T., ma što to značilo, kvazi liberali i ono ostalo, recimo Mrak Taritaš, nadiglo dreku, ter Andrej Plenković nacrt zakona bacio u koš. Grješka jer svako dvojstvo doista ne čini „obitelj“. Nešto možda čini, ali „obitelj“ sigurno ne. On i on nešto možda jesu, neka budu što hoće, tako isto ona i ona. Što su, neka su, al' obitelj nisu. Niti će ikada biti. Potencijalna obitelj su ona i on, ostalo je glede obitelji – ništa, nula, a inače su nešto, neznano (još) što. Skupina, premalo, družba još manje, ali udruga – to svakako. Dakle stvar je prejednostavna: tamo obitelj, a ovdje udruga. Nikako Andrej nije smio taj nacrt baciti u smeće. Osim ostaloga i stoga što je taj „obiteljski“ zakon u ovoj civilizaciji besmislen i kratkotrajan.

Europa, kršćanska civilizacija naime odumire. Kad će (od)umrijeti nije baš jasno, ali da hoće potpuno je jasno, naročito ako se nastavi igrati ovakvih „zakona“, „konvencija“ i „direktiva“. To se zove pravo „odumiranje država“, a ne ono marksističko koje je bilo njihovo privremeno besprimjerno jačanje, iako je, budimo iskreni, i ovo ipak na marksističkom tragu. Ustvari radi se o odumiranju naroda, dok još postojeća birokratska, bezlična, država, država bez duha, pomno bilježi i podstiče taj nestanak, eto i zakonima, „direktivama“…

Ova civilizacija se naime odlučila za suicid davno. Još onoga trenutka kad se odrekla vjere, a bilo je to pradavno. Humanizam, individualizam, unutarvjerski sukobi, protestantizam, raskoli, građanske revolucije, sekularizam, komunizam, fašizam, nacizam… I nastalo je Veliko „Ja“; rodilo se u njoj kao „Bog“. Ono može što hoće, pa je i društvo razbijeno na masu bauljajućih hedonističkih „ja-ova“, ispraznih „jastava“. Bića bez duha i duše, jer duh ne postoji, nije predviđen u evolucionističkoj teoriji, kojima treba samo energija za „napajanje“. Potrošnja, „u se, na se i poda se“. Čovjek kao i svaki stroj, naliješ u njega benzina, napuniš bateriju i on radi, Ide. Kad ju potroši stane, a na otpad, u reciklažu odlazi kad se „umori“ materijal. Energija se pritom zapravo ne gubi, samo mijenja oblik pojavljivanja. Nevažno je li to robotić, s kojima sada zatrpavaju našu djecu, mobitelčić ili kakav stari „dizelaš“. Budućnost se oslikava kao odnos čovjeka i stroja, onoga, mesnoga „ja“ i nekako upakirane proizvedene, umjetne, inteligencije. Pritom se prirodu unižava, a od „Ja“ stvorenu uzvisuje. Ili, drugačije rečeno, tako se zapravo i to Veliko „Ja“ pretvara u stroj, robota, nazovite to kako hoćete. I sve je onda samo  izmjena, bez-dušne, energije.

Ha, obitelj bi se tada, možda ubrzo mogla definirati kao „zajednica“ „čovjeka – Ja“ i stroja, robota, ma kako to „bivstvo“ ili „stanje“ nazvali. Otpast će i pederi, jer robot će moći biti i homo i hetero, a poslužit i za pedofiliju, glumiti životinju… Mogućnosti njegova „opredjeljenja“ su bezbrojne. Koliko imaš love, toliko programa za opredjeljenja kupiš, toliko i lipota, krasota i estetike. Ako bi tada još postojalo socijalno ministarstvo možda bi ono onima slabostojećima dodjeljivalo siromaške robote, po izboru programa, a i po slici, liku. Ako bi pak još postojao i sud on bi za neku kaznu umjesto zamjene zatvora za guljenje krumpira mogao dosuditi život, „obitelj“, s nekim likovima, likovicama nalik ovima iz ovdašnjih udruga. Tamna je nekako ta budućnost svega, čak i pojedinca, a o obitelji da i ne govorimo.

Tomislav Gradišak