Ovanes Kadžaznuni

Arhitekt i prvi premijer Republike Armenije

Ovanes Kadžaznuni (Kačaznuni) je arhitekt, aktivist armenskoga nacionalnoga pokreta s početka 20. st., član stranke “Dašnakcutjun”, prvi predsjednik vlade Republike Armenije (1918. – 1919.). Rod Kadžaznunija (prije su se prezivali Izithanjan) potječe iz Erzeruma (arm. Karin), iz svećeničke obitelji. Nakon rusko-turskoga rata obitelj se je preselila u Akhalkalaki (u Gruziji) gdje je i rođen 1. siječnja 1868. god. Ovanes (Ivan) Kadžaznuni. Studirao je u Tifliskoj (Tbiliskoj) realnoj školi, a zatim je 1893. god. završio peterburški Institut građevinskih inženjera (sada – Sanktpeterburško državno arhitektonsko-graditeljsko sveučilište), smjer arhitekture. Tijekom školovanja zanimala ga je ne samo arhitektura nego i literatura. Bavio se je Shakespeareom, držao je predavanja i pisao o njem. U studentskim danima mnogo je risao i sudjelovao na izložbama. Bio je jedan od najboljih studenata u peterburškom Institutu koji je završio s pohvalnicom, a njegovo je ime kao odlikaša bilo urezano na mramornoj počasnoj ploči. Kasnije je izučavao i prevodio u Vanu kurdske rukopise. Nakon završetka Instituta radio je u Bakuu, Batumiju, Tiflisiju (Tbilisiju) i Armaviru gdje je sagradio mnogo javnih i stambenih zgrada.

Još je u studentskim danima Ovanes Kadžaznuni maštao o tom da projektira armensku crkvu u monumentalnom stilu. Radi izučavanja crkvene arhitekture i svoje mašte putuje u porušeni srednjovjekovni grad Ani.

Njegova mašta ostvarena je u izgradnji armenske crkve sv. Jude Tadeja i sv. Bartola (sv. Bartolomeja) u Bakuu. Drži se da su apostoli Juda Tadej i Bartol donijeli u Armeniju kršćanstvo, te da su u tim krajevima skončali mučeničkom smrću.

Novčana sredstva za izgradnju katedrale oporučio je armenski dobročinitelj Enovk Budagov. Zato su tu katedralu često nazivali – Budagova katedrala. Godine 1898. Ruska arhitekturna kompanija u Peterburgu raspisala je prvi natječaj za najbolji projekt armenske crkve u Bakuu. Nakon nekoliko godina raspisala je i drugi natječaj. Geslo pet predstavljenih radova bilo je: ”Slava Ti, Gospodine!”. Peterburški žiri je dao najbolju ocjenu projektima arhitekta G. Ter-Mikaeljana i V. Petrovskoga. Njihovi su radovi osvojili prvo mjesto na tom natječaju, ali nasljednici Budagova ipak su odabrali Kadžaznunov projekt armenske crkve u Bakuu. Radi stalnoga boravka oko gradnje crkve Kadžaznuni je sagradio za sebe privremenu drvenu kućicu. Godine 1908., ispunjavajući poruke stranke “Dašnаkcutjun”, Kadžaznuni putuje u Carigrad.

Godine 1909. Kadžaznunija uhićuju zbog političke djelatnosti i oslobađaju ga polaganjem jamčevine. Godine 1911. iseljava se je i živi u Francuskoj, Belgiji i neko vrijeme u Vanu. U njegovoj odsutnosti izgradnju crkve prati N. Bajev (1875. – 1952.), tadanji glavni arhitekt grada Bakua. Gradnja katedrale završena je 1914. god. Odlikuje se monumentalnošću i “novim stilom armenske gotike”. Uzgred budi rečeno da je katedrala sv. Tadeja i sv. Bartola početkom 1930-ih godina bila srušena. Crkvu su rušili tri godine i na kraju su bili prisiljeni srušiti ju eksplozivom, a na njenom mjestu sagradili su konzervatorij [1].

Nakon gradnje crkve u Bakuu Kadžaznuni dugo ništa nije gradio jer je sudjelovao u aktivnostima osvoboditeljskoga pokreta stranke “Dašnakcutjun”. Od 1917. god. je član Armenskoga nacionalnoga vijeća. Armensko nacionalno vijeće, nakon proglašenja Rupublike Armenije (28. svibnja 1918.), imenuje Kadžaznunija pvim premijerom neovisne republike. U ime Republike Armenije, zajedno s Aleksandrom Hаtisovom (Hatisjanom) (1874. – 1945.), potpisuje 4. lipnja 1918. god. Batumski mirovni sporazum s Osmanskim Carstvom.

U veljači 1919. god., prema odluci armenskoga parlamenta, putuje u Europu i Ameriku, tražeći pomoć za Armeniju. Dva su njegova sina poginula u ratu s Turcima, a jedan je preminuo u ratnom zarobljeništvu. Vraća se u rujnu 1920. god. u Jerevan gdje postaje zemjenik predsjednika armenskoga parlamenta. Uhićen je 1921. god., ali su ga oslobodili Dašnakci. Od 1921. do 1924. god. živi u iseljeništvu, u Bukureštu. Godine 1925. istupio je iz stranke “Dašnakcutjun”, zamolivši vladu Sovjetske Armenije da mu dopusti povratak u domovinu. Od 1925. god. živi u Jerevanu gdje radi u različitim ustanovama. U Armeniji gradi tvornicu za preradbu pamuka, proizvodnju ulja i sapuna, a također i stambene četvrti za radnike. Predaje školske predmete “Vještinu gradnje“ i “Arhitekturno planiranje“ na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Jerevanu. Dodijeljeno mu je zvanje profesora. Sudjeluje u suautorstvu s G. Ačarjanom, G. Akopjanom i A. Terjanom u pisanju „Rusko-armenskoga građevinskoga rječnika” (1928.) koji je imao 7.560 rječničkih članaka. Autor je nekoliko članaka i memoara. Godine 1931. napušta Sveučilište u Jerevanu. Za vrijeme Staljinove represije 1937. god. uhićen je i zatvoren. Preminuo je 10. siječnja 1938. god. u jerevanskom zatvoru Komiteta unutarnjih poslova.

[1] Boris Orlov, Kadžaznunijev potomak, prema sačuvanim crtežima, rekonstruirao je model katedrale sv. Tadeja i Bartola.

Artur Bagdasarov, HKV