Kaos oko književnog izdavaštva Hrvata u Republici Srbiji
Otvoreno pismo Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakcija Informativnog programa na hrvatskom jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., povodom proglašenja najbolje knjige Hrvata u Republici Srbiji za 2016. godinu od strane Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.
O kaosu oko književnog izdavaštva Hrvata u Republici Srbiji, netransparentnosi prikaza knjiga i njihovih autora, pristrasnosti pri dodijeli nagrada, nekompetentnosti onih koji o nagradama odlučuju i sl. pisao sam u svojim otvorenim pismima u više navrata ali situacija je sve gora. Kako se bavim književnošću, a intelektualci ne smiju šutjeti ni po koju cijenu, dužan sam ukazivati na ove anomalije, odnosno reći svoje mišljenje. Oni na koje se to odnosi po pravilu ne objavljuju kritičke stavove o sebi i prinuđen sam da ih „urbi et orbi“ šaljem kao otvorena pisma.
Za oblast književnog stvaralaštva i izdavaštva Hrvata u Republici Srbiji isključivo je zadužen Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH), koji se financira iz državnog proračuna, kao i za informiranje u toj oblasti NIU „Hrvatska riječ“ i Redakcija informativnog programa na hrvatskom jeziku RTV Vojvodine, također financirani iz državnog proračuna. O tome da ZKVH jeste jednako Tomislav Žigmanov, ravnatelj i alfa i omega u njemu, u isto vrijeme politički lider Hrvata u Republici Srbiji i još štošta toga, o tome da mi Hrvati ovdje imamo jedini na svijetu nesreću da su kultura i politika cijelog jednog naroda inkarnirani u jednom jedinom čovjeku i o tome da su sve druge hrvatske institucije pod njegovim utjecajem, kao i da su koncentrirane u Subotici, a njihovi djelatnici u uski, skoro obiteljski krug, čiji je kum Tomislav Žigmanov, također sam pisao više puta u svojim otvorenim pismima, a situacija je i tu sve gora.
Tako, primjerice, Tomislav Žigmanov i Željka Zelić toliko hvale pjesnikinju plagijatoricu da je nominovana za kandidatkinju za nagradu „A. G. Matoš“ (najbolja zbirka pjesama u trogodišnjem periodu), a sa druge strane Žigmanov traži da se pjesme (već poznate u Vojvodini i u Hrvatskoj) o Hrtkovcima i Srijemu spale !!!
U tom ambijentu za „najbolju“ knjigu Hrvata u Republici Srbiji u 2016. godini proglašena je publikacija (monografija, što li je?) „Pravni fakultet u Subotici“, a njen autor Kalman Kuntić dobija nagradu „Emerik Pavić“!
U komisiji koja je odabrala ovu knjigu za „najbolju“ knjigu u 2016. su sin gore pomenute plagijatorke, zatim upravo Željka Zelić, koja je o njoj pisala hvalospjeve, te, kao predsjednica komisije, osoba iz kuće koja je izdala „najbolju“ knjigu. O 29 knjiga koje su konkurirale (o tome kako knjige dolaze na taj spisak drugom prilikom) za nagradu „Emerik Pavić“ u 2016. godini i njihovim autorima ne znamo ništa jer u pedeset i dva broja „Hrvatske riječi“ (na po pedeset i dvije stranice) nije se našlo mjesta za prikaz tih knjiga i niti jedna riječ o njihovim autorima, kao ni na takozvanom „Dnevniku na hrvatskom jeziku“! Zato ne znamo ni kako ni zašto je u uži izbor od 29 ušlo baš tih 10 naslova.
Kada je objavljen taj izbor pisao sam o tome u otvorenom pismu koje je objavio Tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja„Hrvatski fokus“, Zagreb, u br. 381. od 8. rujna 2017. godine. U njemu,između ostalog, stoji:
Od 29 naslova samo 4 nisu vezana za Suboticu, što nije prava slika rada hrvatskih autora na području Republike Srbije, a svih 10 naslova u užem izboru su subotička izdanja (dva u suradnji s Zagrebom i jedan s Osijekom, i to s već dobro poznatim plaćenim Žigmanovljevim suradnicima).
Posebnu zbrku među tih 10 naslova unosi to što su tri iz oblasti poezije (u jednom je urednik Žigmanov), dva iz oblasti proze (u jednom je zastupljen Žigmanov), dva iz oblasti teologije (zastupljen ZKVH, čitaj Tomislav Žigmanov), dva iz oblasti povijesti, etnografije i leksikografije (u oba je ZKHV) i dva su iz znanosti i publicistike (ZKHV i HAD)!!!
Po čemu će biti izabrana knjiga koja bude proglašena za „najbolju“ knjigu Hrvata u 2016. godini kada je sa jedne strane Kuntićeva publikacija Pravni fakultet u Subotici u periodu 1920. – 1941., a sa druge strane grandiozno književno djelo Miroslava Slavka Mađera?
Po čemu će biti izabrana knjiga koja bude proglašena za „najbolju“ knjigu Hrvata u 2016. godini kada je sa jedne strane Misaona popudbina Tome Vereša, zbornik radova s međunarodnog filozofsko-znanstvenog skupa, a sa druge strane Suvremena vojvođansko-hrvatska kratka priča na stotinjak strana isamošest autora u noj (od kojih većini tu i nije mjesto)?
Po čemu će biti izabrana knjiga koja bude proglašena za „najbolju“ knjigu Hrvata u 2016. godini kada su sa jedne strane Bile riči, rječnik govora Monoštora (u vrijeme pedesetih godina prošloga stoljeća) Marije Šeremešić, a sa druge strane studija Bunjevci – ishodišta, sudbine, identiteti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antroplogiju?
Po kojim kriterijima je odabrano deset radova u uži izbor i po kom kriteriju će biti proglašena „najbolja“ knjiga (iz koje oblasti)? Možda se broje stranice, kvalitet papira, težina na kantaru, tlocrtna velićina knjige, šarenilo korica i tko zna što još da bi neka od ovih knjiga bila „najbolja“!
Danas, izborom publikacije o Pravnom fakultetu u Subotici kao „najbolje“ knjige Hrvata u 2016. godini moje riječi napisane unazad skoro dva mjeseca još čvršće stoje kao dokaz kaosa, netransparentnosti i pristrasnosti u dodjeli nagrada od strane ZKVH, čitaj Tomislava Žigmanova (2013. godine Tomislav Žigmanov je ovu nagradu preko Slavena Bačića, predsjednika tadašnje komisije, dodjelio sam sebi!!!).
Posebna je priča da do same dodjele nagrade za „najbolju“ knjigu nismo znali koja knjiga je u pitanju i tko je njen autor. „Hrvatska riječ“ i „Dnevnik na hrvatskom jeziku“ bili su nijemi, a nema priče o „najboljoj“ knjizi ni poslije toga.
A posebna je tema da nagradu o životnom dijelu zaslužnim djelatnicima za hrvatsku zajednicu dodjeljuje jedna udruga (pa baš) iz Subotice, a takvih je šestdesetak u Republici Srbiji. Već time što udruga dodjeljije nagradu za životno dijelo i tko o tome odlučuje ta nagrada je devalvirana, a dobitnici ustvari poniženi. A i to spada u koncentraciju svega hrvatskog ovdje u isti uski krug skoro obiteljske subotičke zajednice „Hrvata za novac“.
Time se cijela hrvatska zajednica u Republici Srbiji sistematski kulturno, moralno i politički devastira, jer se u njoj pravi negetavna selekcija vrijednosti.
Na književnom polju potrebno je uvesti nagradu za književno dijelo Hrvata u Republici Srbiji i nju podjeliti na nagradu za poeziju i nagradu za prozni rad, s jasnim pravilima (brošure, publikacije, monografije, studije i sl. nisu književna dijela) i kompetentnim ljudima u komisijama.
Uz „Emerika Pavića“, kao nagradu za poeziju, jer se Pavić u književnosti ogledao kao pjesnik, treba uvesti nagradu za prozni rad „Miroslav Slavko Mađer“, po velikom nedavno preminulom hrvatskom pjesniku koji ima mnogo i proznih radova, a Hrtkovci, njegovo rodno mijesto, i time cijeli Srijem, zaslužuju takvu čast.
Branimir Miroslav Cakić
