Sirenac

U Rio de Janeiru

 

 

Naš brod gazi pospanim Atlantikom. Stroj tuče svoj ritam i gura sivog kolosa prema obali Brazila. Nazire se obala kroz tropsku izmaglicu oni iznimni oblici koji podsjećaju na glave šećera. Ispod Glave šećera ulazimo u prelijepi Zaljev sirena kako su ga nazvali Portugalci, osvajači novih svjetova. Bahia de guanabara – Zaljev sirena.

Sigurno su u svom osjećaju ljepote zamislili i u mašti dodali prelijepe morske sirene pa tako zaokružili svoje osjećaje i čežnje. Ma da, još jedna zgodna legenda. Tko je još vidio sirene?!

Ovo što sad vidim je ulaz i luka Rio de Janeira. Čežnja svih mornara, pustolova i putnika.

Pilot dovozi lučkog peljara i brod se približava svome vezu.

Moram u strojarnicu. Nema zabušavanja. Svi imaju svoje mjesto i zaduženje na brodu. Od mornara do kapetana.

Svaka zapovijed izvršava se odmah i bez komentara. Ako imaš koju primjedbu, prigovor, izvrši zapovijed pa se žali.

Konačno, sve je završilo. Lučke vlasti nam daju dopusnice za izlaz na kopno.

Vezani smo na mjestu najbližem centru grada. Izlazim na obalu. Prilazim prvome turističkome uredu u kom dobivam plan Ria s podcrtanim događanjima i zanimljivim mjestima za potpuni doživljaj Ria.

Plaza Maua je predamnom. Užurbani autobusi krcaju Karioke prema svim mogućim lokalnim odredištima.

Danas im je državni praznik, Praznik rada, kao i nama. Lučki radnici najavili su štrajk, što nama mornarima teško i ne pada u ovakvom gradu. Biti će vremena za skitnje i bolje upoznavanje grada. Pravi odmor od zahtjevne navigacije. Lovim taxi sa pogonom na alkohol i odlazim na Copacabanu, da konačno vidim i to čudo. Imaju oni još puno takvih plaža ali ova je najpoznatija. Četiri i pol kilometra prelijepog naroda na oceanskom pijesku u ritualnom nogometavanju. Ostale plaže specijalizirane su i za druge sportove.

Usput sam vidio i plaže Botafuogo, Ipanema, Leblon… i… već sam umoran.

Cijelo vrijeme po meni kopa isto pitanje; iz kojeg razloga se taj zaljev zove zaljevom sirena? Zbog ljepote ili su ih stvarno ugledali!?

Ako postoje ta bića, mora da ih je predivno sresti…

Ako se to čudo i dogodi, kako komunicirati sa njima a možda se uplašeno svi razbježimo, svatko u svoju sigurnost…

Umoran, zaspao sam.

Bezbroj pitanja ne dozvoljavaju mi promjenu teme. Ni u snu me ne ostavlja misao na morske sirene.

 

U jutro sljedećega dana uputi se na jednu udaljenu i pustu plažu. Pusta plaža relativan je pojam kada uz obalu stalno jure gliseri i skijaši na vodi, po onim teškim oceanskim valovima.

 Meni se i dalje ne daju iz misli sirene…

Ako ih ugledam, što ću zapravo prvo ugledati? Vjerojatno njihove ćelave glave jer im kosa može samo smetati u kretanju kroz vodu. Da li su im lica slična našima, imaju li plave oči i dupinske kapke na njima? Kojim jezikom govore i da li uopće govore? Dali stvarno imaju riblji rep?

 Emocije, kakve su im emocije i znaju li ih izraziti? Žive li u jatima ili su obiteljska bića? …

Plivajući uz obalu prilazio mi je jedan ćelavi gospodin.

Ne, ne želim ničije društvo da me ometa u mom razmišljanju i sanjarenju. Toliko sam se trudio naći ovaj prazni komad plaže.

 – Sretan budi! – obrati mi se gospodin Smetalo i odjednom, uspaničen shvatih da nisam čuo nikakav zvuk, glas, govor…

Jednostavna, pozitivna vibracija njegove misli uletjela mi je u mozak sa vrlo jasnim, dobroćudnim i iskrenim; „Sretan budi“!

Sledio sam se od straha. Da li ja to možda ludim? Nemoguće je to što mi se događa. Pokušavam se praviti kako se baš ništa i nije dogodilo jer se zaista ništa nije ni dogodilo. Ali, k vragu, ja sam zaista čuo „Sretan budi!“ tako jasno, u mom mozgu, u mojoj svijesti… Pa još ta pozitivna vibracija kao velika želja dobrote. A sve u tišini. Nemoguće.

Gospodin Smetalo sasvim me uneredio do razine zbunjene budaletine. Ignorirati ću ga i nastaviti gdje sam ono stao prije njegove pojave.

 – Nisam ja Gospodin Smetalo, ja sam Kio.

Bježati treba, ovo nije moguće, u tuđem svijetu ovako prolupati i umišljati da ovaj ćelavi komunicira sa mnom a u stvari nije izgovorio niti jednu jedinu riječ, to je nemoguće, to je pomutnja u mojoj glavi i mora da sam stvarno previše kava jutros popio, ili su mi nešto u kavu stavili.

Bježati mi treba od te spodobe…

 – Ne boj se Izabrani, primili smo tvoje dobronamjerne misli i odlučili pokloniti ti povjerenje. Zato ti dajemo titulu Izabrani a zvati ćeš se Lai. Tvoje ime znači povjerenje jer smo, čitajući tvoje misli shvatili da si dostojan našeg povjerenja. Mi nemamo poseban jezik, jednostavno čitamo misli.

 

Pokušao sam reagirati ali su mi misli bile toliko zbrkane da se Kio počeo tresti od smijeha pokušavajući me umiriti i savjetujući me da misli odvojim na dva kanala … Jedan kanal mojih internih razmišljanja a drugi kanal za komunikaciju sa Zajednicom. I sve to u tišine bez i jedne jedine izgovorene riječi.

Normalno da sam mu prestrašen odgovorio:

 – G o s p o o o d i n e  S m e t a l o… o v a j  K i o… od šoka ne dolazim sebi…

– Eto, vidiš da nije teško. Lako si mi uzvratio suvislu rečenicu iako s ružnim početkom.

 – Pa tko si ti uopće, nije valjda da sam nabasao na mušku sirenu!?

– Točno.

 – Eto ti moje sreće. U našim pričama i legendama spominju se isključivo i samo ženske sirene, a ja sam nabasao na S i r e n c a.

 Odbijam se pomiriti sa tom činjenicom ali činjenica se baš zbog toga i zove činjenica… Eto, konačno sam sreo nekoga iz nepoznatoga svijeta i odmah se tisuće pitanja sruše na moj svijet. Znatiželja me zgrabi. Ludim od brzog razmišljanja…

 – Sva ta tvoja razmišljanja puna su ljudskih zabluda. Gledaš me u nekom svom a ne mom svijetu. Moj zadatak je uvesti te u našu Zajednicu kao Izabranoga. Titula Izabrani plemićka je titula Svijeta mora i ne nosi nikakve povlastice a obveze su ti obavezne u skladu s tvojim sposobnostima i sklonostima. Jesi li spreman?

 – Tu sam!

Otplivam u dublje, daleko od obale da na taj način pokažem da to zaista i želim. Odjednom su oko mene izronile brojne ćelave glave. Muškarci i žene, starci i djeca… svi su zračili dobrotom. Gledao sam ta zanimljiva lica i konačno sam i zaronio. Našao sam se pred cijelom grupom uspravnih dupinskih repova koji su se u pojasu pretvarali u ljudska tijela. Baš kao u pričama i na crtežima. Na leđima su imali onu dupinsku peraju i mogao sam zamisliti kako se poput dupina igraju i dupinski izgledaju dok elegantno hvataju zrak…

Osjećao sam iskrenu dobrodošlicu i istovremeno sam čuo ponavljanje moga novog imena:

–  Lai, Lai, Lai…

 

Nikola Šimić Tonin