Pavelić u vazalnom odnosu prema Hitleru

Dragiša Cvetković je 25. ožujka 1941. uveo u Jugoslaviju rasne zakone

 

 

U prilog raspravi Vijeća za suočavanje s prošlošću nedemokratskih režima

U cijelosti potpisujem svaku riječ Nikole Štedula osim onog dijela koji se odnosi na rasne zakone. Želim podsjetiti na neke činjenice:

Beograd 1941. godine

 

1. Rasni zakoni su svjetska, a osobito europska civilizacijska sramota i moralni pad i ne mogu se pripisati ni jednoj Hitlerovoj vazalnoj državi, pa tako ni NDH. Kao što znamo, njezin je autor Adolf Hitler sa suradnicima koji je tada dominirao cijelom Europom.

2. Već predsjednik vlade kraljevine Jugoslavije Milan Stojadinović zbližio se je s Hitlerom i poveo u Srbiji kampanju protiv “Jevreja” koje su nazivali “đavoljim plemenom”.

3.Predsjednik vlade kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković potpisao je 25. ožujka 1941. godine s Hitlerom ugovor o pristupanju Jugoslavije Hitlerovom Trojnom paktu. Time je de facto uveo u Jugoslaviju rasne zakone.

4. Ante Pavelić koji je preuzeo novoosnovanu NDH bio je praktično u vazalnom odnosu prema Hitleru (kao i gotovo cijela tadašnja Europa) i u toj situaciji nije mogao (jer to nitko nije mogao) Hitleru odbiti uvođenje rasnih zakona. To se dakle ne može nazivati njegovim “moralnim padom”, nego iznuđenim pristankom. Rasne zakone nitko u Europi nije mogao izbjeći u području Hitlerove sfere utjecaja. Da ih je Pavelić ukinuo, Hitler bi uklonio njega, a možda čak i Hrvatsku uopće, a rasni zakoni ipak bi se uveli i to pod mnogo težim okolnostima.

5. Vlasti NDH su izbjegavale provođenje rasnih zakona gdje su god mogle. Ugledni Židovi bili su uklopljeni u tadašnju administraciju. Brojni generali i članovi vlade bili su Židovi, a isto vrijedi i za pravoslavce. Državne vlasti su brojnim Židovima dodjeljivali status tzv. “počasnih arijevaca” kako bi ih zaštitile od progona. Državna vlast je također tolerirala izuzetno jak pokret spašavanja Židova koji su proveli Hrvati, obični ljudi, ali uz sudjelovanje pojedinih visokih državnih dužnosnika bez čijeg potpisa ne bi vrijedio ni jedan “Ausweis” pomoću kojih su Židovi odlazili iz Hrvatske. O masovnosti i snazi tog pokreta najbolje svjedoči američka Židovka i znanstvenica Esther Gittman koja najbolje poznaje i istaknutu ulogu kardinala (tada još nadbiskupa) Alojzija Stepinca u spašavanju svih ugroženih ljudi tog vremena.

 

Želim dodati još neke činjenice koje Štedul nije spomenuo.

 

1. Slobodna država Hrvatska proglašena je 08. travnja 1941. godine u Bjelovaru nakon pobune tri pukovnije jugoslavenske vojske, bez ustaša, Pavelića i Hitlera.

2. Ante Pavelić nikada nije imao titulu “vođa”, niti “Führer“, „duce“ ili „caudillo“, nego poglavnik, što znači državni poglavar.

3. Hrvati nikada nisu upotrebljavali “Hackenkreutz” (kukasti križ ili svastiku), nego slovo “U” kao kraticu od “ustaša”.

4. Ustaški pokret bio je pretežno politički i njegovi članovi većinom (polovica su bile žene) nikada nisu obukli odoru niti uzeli u ruke oružje

5.  Vojno krilo ustaškog pokreta zvalo se je Ustaško oružništvo (žandarmerija) i Ustaška vojnica (vojska). Te formacije imale su unutar sebe strogu stegu. Bilo je strogo zabranjeno ubijanje civila ili drugih oblika zločinačkog djelovanja. Svaki ustaša prilikom pristupanja ustaškom pokretu za kršenje stege je samom sebi kroz prisegu (svečani zavjet) dosudio smrtnu kaznu. Taj se je princip poštovao. Dokaz tome je strijeljanje 10 ustaških stražara u logoru Jasenovac koji su uhvaćeni u švercu imovinom zatvorenika.

 

Reći danas da se o logoru Jasenovac “nema što diskutirati jer je sve jasno” doslovno je idiotski. To se vidi iz sljedećih činjenica:

 

1. Sami srbijanski “istoričari” su odustali od priče o 700.000 žrtava Jasenovca.

2. Patrijarh SPC Irinej govori o “nekoliko stotina hiljada žrtava”.

3. Sama uprava spomen parka Jasenovac na svom spisku ima nešto više od 84.000 žrtava, od kojih je većina lažno pripisana Jasenovcu.

4. Britanska procjena iz 1945. godine glasi oko 20.000 žrtava.

5. Logor Jasenovac u svom trajanju od oko 3,5 godine nikada nije imao više od 4.000 zatvorenika. Njihov ukupan broj bio je manji od 20.000.

6. Većina zatvorenika je iz logora puštena živa i zdrava. Zatvorenici su se puštali nakon odsluženja kazne koju je odredio sud, ali su redovita bila i izvanredna puštanja na Božić, na 10. travnja i na 14. srpnja (Pavelićev rođendan).

7. Iskopavanja u Jasenovcu u 60-im godinama došla su do oko 400 ljudskih ostataka od kojih su većina bili Hrvati, pretežno domobrani koje su pobili partizani.

 

Iz svega toga vidljivo je da glede Jasenovca baš ništa nije jasno. U Šaranovoj jami pokraj sela Jadovno na Velebitu nema ni jedne kosti, čak ni životinjske. A službeni podatak je bio da su u nju ustaše bacili 40.000 svojih žrtava. U tu malu jamu duboku 35 metara i široku između 2 i 4 metra nitko ne bi kad bi i htio mogao baciti više od 500 ljudskih tijela.

 Tito je na svim rang-listama najgorih masovnih ubojica između 10. i 14. mjesta. Krivi ga se za smrt 600.000 – 1.000.000 ljudi. Na posljednjemu mjestu te mračne tablice britanskog lista “Daily Mail” je čileanski diktator Augusto Pinochet. Njemu se pripisuje 3.000 žrtava. Ni na jednoj od tih jezivih ljestvica Ante Pavelića – nema. O svemu što sam napisao postoje knjige, feljtoni i članci koji su javno objavljeni i promovirani. Nitko ih nije javno osporio. O tome treba razgovarati dok se ne dođe do istine.

 

Iz svega ovog je vidljivo u kakvoj kaljuži bolesnih laži živimo. Dok se sve ne istraži i ne sazna puna istina ne smiju se dopnositi nikakvi konačni zaključci, a kamo li zabrane. Donese li se izhitreno zabrana pozdrava Za dom spremni”, hrvatski domoljubi će pružiti otpor. Osobno ću se pridružiti Štedulu i javno tako pozdravljati. Imati ću vrlo ugledno društvo u Lepoglavi. Trebamo se ipak nadati da će u konačnici prevladati razum i da se ništa ne će zabranjivati, a povijesna osuda ići će na teret zločinaca u skladu s njihovim zločinima.

 

Mario Filipi