Srbi se ne žele suočiti s prošlošću. To je morala ustanoviti dobitnica Nobelove nagrade Herta Müller na beogradskom sajmu knjiga. Dobrom sajmu knjiga treba skandal. Bez njega nije prošao ni beogradski koji je upravo završio. Povod je bio nastup počasne gošće Herte Müller. Odgovarajući na pitanja novinara, branila je NATO-ovo bombardiranje Jugoslavije 1999. Napad je bio opravdan s obzirom na ratove koje je Srbija donijela regiji, kazala je ona. „Srbi su sami sebi nanijeli zlo i moraju s tim živjeti.“
Herta Müller
O toj rečenici dalo bi se raspravljati. Ne samo u Srbiji. Izbio je medijski shitstorm u kojemu su diferencirane reakcije ostale gotovo nevidljive. Gotovo nijedan kritičar nije propustio spomenuti činjenicu da je otac Herte Müller bio esesovac. Ja nisam moj otac, rekla je Müller na sajmu knjiga, ali uvijek sam imala potrebu ispričavati se. Jedna kritičarka posudila je tu izjavu. Ja nisam Milošević, napisala je, pa ne ću za njega ni ispaštati. Time je spomenut središnji problem srpskog postupanja s ratnom prošlosti: nema razlike između kolektivne krivnje i kolektivne odgovornosti.
Propuštena šansa
Procesi na Haaškom sudu za ratne zločine bili su šansa da se ta razlika razjasni: postoje individualni počinitelji koji od zajednice „preuzimaju“ krivnju – ali ne i odgovornost za pitanja kako je do tih zločina došlo i kako bi se slične stvari ubuduće mogle spriječiti. Tu šansu za učenje Srbija nije iskoristila. Kad je predsjednik suda nedavno bio u oproštajnom posjetu Beogradu, premijerka Ana Brnabić žalila se da sud nije pridonio pomirenju u regiji jer je jednostrano proglasio krivom srpsku stranu. Sudac je suho odgovorio da su za pomirenje nadležne zemlje, a ne sud. Sigurno, Haaškome sudu može se predbaciti mnogo toga i točno je da nije osuđen niti jedan Hrvat ni Kosovac visokoga ranga. Ali narativu koji u Srbiji vole, da su za sve svi podjednako krivi, suprotstavlja se tvrda činjenica civilnih žrtava u ratu u Bosni: umrlo je 33070 Bošnjaka, 4075 Srba, 2263 Hrvata.
Zašto u proteklih dvadeset godina ni u jednoj zemlji bivše Jugoslavije nije bilo slobodne rasprave o ratu? Pobjednici (Hrvatska, Slovenija) ne vide povoda za samoispitivanje. Oni njeguju dogmu vlastitog „čistog“ rata. Neugodna pitanja nakon rata sebi postavljaju samo gubitnici. Ali klasičnih gubitnika nema. To ima veze s intervencijom Zapada. Ratovi u Bosni i na Kosovu nisu završili zato što su se „potrošili“, nego su nasilno zaustavljeni izvana. Sukob je zamrznut i nakon toga institucionalno reproduciran u novostvorenoj državi.
Svi su žrtve
To važi prije svega za Bosnu, gdje je etnija postala središnja politička kategorija. U tom kontekstu nacionalistički nabijen diskurs žrtve sam ide dalje. Brinu se za sramotu drugih, ne za onu svoje vlastite strane. I naravno, govor o opasnosti koju za naciju predstavljaju susjedi iskušano je sredstvo tehnike vladanja. Uspješno ga primjenjuju političke elite zemalja propalog malog imperija. A kako (skoro) svi govore istim jezikom, ti se diskursi međusobno potvrđuju i pojačavaju. Samo jako prekogranično civilno društvo moglo bi im proturječiti alternativama. Njega još nema na vidiku.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više