Odlazak jugoslavenske novinarke

Jasna Babić: Mislim da hrvatska država uopće nema smisla

Ovih dana umiru i novinari. Umiru oni dobri, domoljubi (Milan Jajčinović), a umiru i oni drugi (Jasna Babić), „ikone“ jugo-novinarstva. Da parafraziram Antu Žužula, živjela je u domovini Hrvatskoj, a iz dna duše mrzila ju. Zbog svoga razuzdanog života potkraj istoga tog života skrasila se na portalu Lupiga, kojega financiraju neke mračne snage iz sjene. Dakako, u cilju rušenja Hrvatske. Na početku razgovora (http://lupiga.com/intervjui/posljednji-intervju-jasne-babic-vodila-me-beskrajna-radoznalost-prema-ljudima-ja-ljude-obozavam) – koji je vodila udarna jugo-trojka Ladislav Tomičić, Ana Benačić i Bosiljko Domazet – s već dobrano oboljelom Jasnom Babić saznajemo da joj je prvi tekst u životu objavljen u sarajevskim Malim novinama, „kad  sam imala deset godina“, hvali se Jasna i dodaje kako je kao pionirka pisala „o otvaranju pruge Zadar – Knin“. Udarnički! Što drugo?

Tada počinje raspredanje, jugonostalgičarenje s kime se je sve družila. Na fakultetu s Branimirom Štulićem, kojoj je „dolazio u studentski dom, jer se nije slagao sa starim“. K njoj u studentski dom dolazio je i Darko Rundek, Jasna kaže: „isto tako dolazio u tu sobu“. Družila se i s Božom Kovačevićem, onim koji je kao ministar graditeljstva, skupa s Ivom Bancem – u mandatu od po dvije drugarske godine – maltretirao sve podložne u Ministarstvu u ulici Republike Austrije. 

„Naprosto, svi smo bili na sličnim ili istim fakultetima i mi smo se svi poznavali. Moja cimerica je, recimo, bila i Tamara Obrovac. Cimer mi je bio i Aki Rahimovski. To je od ovih, kao, popularnih. Zajedno smo se borili. Ja sam se borila tamo da pišem po studentskim listovima, Aki se borio za nastupe, ovaj se borio za svoje, onaj za svoje… Tako se živjelo i naravno da su nam se životi ispreplitali“, prisjeća se Jasna. A i prisjeća se kako joj „Brane“ (jugoslavensko ime za Štulića) bio „drag“. „Johnny nikome nije naškodio. Ostavio je dobre stvari iza sebe. Doduše, nikad nisam bila ljubitelj njegovih hitova. Ja sam Ekatarina Velika. Meni on nikad nije legao, ali mi je bio drag“, kaže Jasna.

I sada dolazi pitanje koje je pogađa ravno u srce, zbog kojega se možda i raspametila, izgubila trijeznu glavu: „Jesi li mogla osamdesetih, na početku svoje karijere, osjetiti da će se država u kojoj živiš raspasti na nekolicinu manjih država?“ „Početkom osamdesetih – ne, ali negdje od '86. godine i dalje – da. Sjećam se prvog susreta s Miloševićevim mitingom, bio je u Novom Sadu. To je bila takva eskalacija fašizma, s petokrakom zvijezdom. Bilo mi je potpuno jasno da ja ne želim s tim ljudima živjeti u istoj državi. Ja koja sam potpuno anacionalna s tim ljudima nisam željela više živjeti. A onda je na njihovom valu proizveden Tuđman. Nisam željela niti s Tuđmanom živjeti, jer je Tuđman staljinist, koji je vrlo lako postao nacionalist. Svatko tko se ozbiljno pozabavi njegovim likom i djelom to će vidjeti“, nastoji poentirati već ishlapljela Jasna Babić.

Dakako, uslijedilo je pitanje o „progonu novinara“ u Jugoslaviji. Ne ćete valja pomisliti da ga je bilo. Kaj god! Ovako to Jasna opisuje: »Sredinom osamdesetih, kad sam bila primljena u Danas, ja sam ostala zapanjena. Svom uredniku Gojku Marinkoviću sam rekla: "Gojko, moraš znati, ja ti nisam u Partiji i ne namjeravam biti". On na to kaže: "Koga to više briga". Eto, to su bile te prijelomne godine. Počela je nastupati demokracija. I taman se otvorio neki prostor demokracije, a onda su se gospoda u svim republikama potrudila da se to zatvori ratom. To je moja impresija.« Dakle, med i mlijeko je teklo u potocima i onda se pojavi Milošević s mitingom, a tek je uslijedilo ono najgore, kada se pojavi sedmoglavi zmaj Franjo Tuđman. Takav njezin jugo-žal navuče naivnog novinara da ju upita: „Misliš li da je to bio dogovoreni rat?“ (na 'Ti' [per tu] su kao i svi drugovi i drugarice!), jer Jasnu još uvijek služi instinkt preživljavanja: „Nije bio dogovoren. Dogovaralo se poslije. Moraš razgovarati i dogovarati se. Ali, svima je rat bio dobrodošao. Dobrodošao je, naravno, Miloševiću, a dobrodošao je Tuđmanu. Pogledaj ti tu generaciju. Tuđmanova generacija i onih koji su bili oko njega, poput Šime Đodana, zapravo je generacija komunista iz pedesetih i šezdesetih godina. To su ljudi koje je Tito maknuo s funkcija, jer je morao, pogotovo kad se Jugoslavija otvorila prema Zapadu. On nije znao što bi s njima. Bili su demodirani i nisu znali ništa osim glupe povijesti. Fino ih je maknuo, dao im mirovine i oni su zbog toga bili – to se sve vidi u Tuđmanovim dnevnicima – to je frustrirano, to je gnjevno…. Ali to je sve i Srbima napravio! Šta da s njima radiš.“

Na red je došlo pitanje o Srbima, koje, navodno, mi Hrvati mrzimo i prije rođenja: »Što očekuješ, koliko će još dugo naš "domoljubni zadatak" biti da mrzimo Srbe?«. No, Jasna se ne da: »Nemam pojma, ali ja mislim da ti je to isto predstava. Imaš onih koji dobro žive zato što demonstriraju mržnju prema Srbima ili preživljavaju, imaš neke koji su doista zlopamtila, nekog tko je doista izgubio, jer su mu nekog ubili i koji hrani – tako je bilo nakon svakog rata – to svoje sjećanje i mržnju i ne znam što. Lažu. Ja sam izgubila nekoliko bliskih ljudi i znam koliko bol traje. Ona traje, ali nije istog intenziteta da ti nekog mrziš zbog toga, kužiš? Naravno da lažu i rade predstave, ali – civilizacija je jedna velika predstava«, filozofira Jasna.

Tada na red dolazi pitanje o „fašizaciji Hrvatske“. Jasna veli da ne će Hrvatska završiti u „fašizmu“, ali i ističe glupost „da su jedina dva moćna, doista moćna Hrvata bili Zrinski i Tito“ i dodaje: „Osim njih, ti nemaš moćnih ljudi“. Na pitanje umnoga trojca Tomičić-Benačić, Domazet: „Možeš li naslutiti gdje ide Hrvatska?“, ona filozofski odgovara: „Ne. Ja mislim da ova država uopće nema smisla. Ovdje političari uopće ne znaju smisao posla koji rade. Ništa nije određeno; oni ne znaju koji su ključni orijentiri, oni ne znaju osnovne ekonomske zakonitosti. Zato smo dobili Agrokor. Oni ne znaju ni što je socijalizam, ni što je kapitalizam. Zato smo dobili Agrokor.“ Dakle, treba ju ukinuti. Hrvatsku, dakako!

„Najupečatljivije“ joj je razdoblje „rat“. Ne će ona nikad spomenuti srpsku agesiju, razvodnjava ju jednostavnom riječju „rat“. I dodaje „Raspad Jugoslavije i rat“. U nastavku izjednačuje agresora i žrtvu na vrlo suptilan jugo-način podjele krivnje. Jer, sve žrtve hrvatske za izborenu slobodu i nezavisnost nisu vrijedne ljudskih života, jer ona vidi „raspad života“ (Jugoslavija), „cijelu svoju generaciju potamanjenu“ (Jugoslaveni, komunisti, Srbi, udbaši, kosovci, masoni, partizani, borci NOB-a, antifašisti…). A među braniteljima vidi „očajnike“ i zna da su „otpisani i preskočeni“, te nastoji poentirati: „Nema tih novaca, nema tih penzija koje njima mogu nadoknaditi prisilne mirovine i uništavanje najaktivnijih godina života“. Dakle, sve je bilo uzalud. Bilo nam je lakše i bolje u Jugi.

U nastavku Jasna priznaje da joj je Globus dao stan. Mrtvoga Ivu Pukanića ne hvali. Za njegovo ubojstvo kaže da ge je ubila konkurencija i lukavo dodaje: „To ne znači da mislim da je njega Pavić dao ubiti“. Još dodaje da je policija zataškala prave ubojice. »Nisam sigurna da je Niko Franjić samo kolateralna žrtva. Pogledaj njegovu biografiju pa ćeš vidjeti da je on radio za "službe" i da se u Nacionalu pojavio upravo kad je Pukanić svima oglasio kako održava vezu s Gotovinom. Dakle, ja ne bih ništa isključila. Da ti ne kažem da je u tijeku bila vrlo čudna prodaja Nacionala«.

Kako joj ništa ne valja u Hrvatskoj, ne valja joj ni novinarstvo. A krivac je nitko drugi do li fašizam u Hrvatskoj. „Ti znaš da je u kodu fašizma da najprije nasrne na najslabijeg, jer fašizam je u osnovi kukavička stvar“, kaže Jasna. Ali zato dodaje kako njoj nikada nitko nije nudio mito. Hvali se odlaskom na Trnjanske krjesove i cmakanje s Ivom Josipovićem. Za odlaske na Trnjanske krjesove kaže kako „mora odati počast nečemu komunističkom“, jer joj je majka bila partizanka! A i kaže da vjeruje u „komunističku ideju, lijevu ideju“.

Što na kraju reći? Jugoslaven, komunist ostaje jugoslaven i komunist do kraja života. Ima različitih jugoslavena i komunista, ali ima i nešto što ih povezuje, a to je mržnja prema Hrvatskoj, Hrvatima i katolicima. Njima smeta povijest, jer ju nemaju. Njima smeta vjera, Katolička Crkva, jer im je njihov „bog“ zauvijek umro. Tako je i s Jasnom Babić. Na samrtničkoj postelji (razgovor je vođen 3. svibnja, a objavljen 6. studenoga 2017.) ostaje vjerna Partiji, Titi, Jugoslaviji, Komunizmu, Marxismu… Ostaje vjerna svima, samo ne domovini Hrvatskoj, koju mrzi 'iz dna duše'. Za nadati se je da će u Hrvatskoj biti manje onih koji ju mrze i preziru.

Pavao Blažević