Vukovare, ljubavi i tugo

Kakvog li cinizma, voljeni grade

 

 

Vukovare, rano moja bolna i duboka.

Ti si jedina crna rupa u svemiru

Gdje pravda i vlasti ne osudiše krvnika zbog žrtve,

Računaju da je dovoljno jednom godišnje

Teatralno uz medijsku pompu posjetiti mrtve.

Kakvog li cinizma, voljeni grade. Ti si Endem

U kojem krvnici i gubitnici još uvijek na nišanu drže žrtve.

Umjesto da zbog svojih zlodjela

Po „zaslugama“ čame u kazamatima.

Kome se takva ironija može dogoditi?

                      Nikome i nigdje – nego nama Hrvatima.

 

Nisu samo krvnici krivi za svoj status. Ne, ni govora!

Nego bjelosvjetski umišljeni umovi

Koji zbog svojeg izuma Mirne reintegracije,

Drugi put ubiše žrtvu, nudeći svijetu čarobni patent

I dandanas na političkoj sceni traže pljesak i ovacije.

 

O, kad se samo sjetim kako su se „moćnici“ natjecali

Tko će u zadimljenoj i krvavoj krčmi

Što više ordena dodjeliti „bogomdanom“ Jacku,

Koji je slavodobitno uzeo plijen, pogasio svjetla i otišo,

A gosti se i dandanas spotiču teturaju u mraku.

 

Još se jedna suza otkinu i pade podno križa.

Pokoj vam vječni: očevi i majke, ugašena mladosti.

Tko vlastiti život položi na Oltar domovine

I svojom krvlju povijest piše

Taj zaslužuje puno – puno više.

              

I zato ću posljednji put zagrmjeti iz dna duše

Poput drevnog pjesnika prkosa i nade

„Dok je srca bit će i Croatiae „.

Ustaj iz pepela, spaljeni grade!

Nisi ti prokletstvo – nego ponos Nacije!

 

Pejo Šimić (iz zbirke Spoznaja)