• Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je reterirala. Povukla je izjavu da je Hrvatska u gabuli i da je za tu situaciju kriva Vlada Andreja Plenkovića. Predsjednica je išla tako daleko da je i sebe samu okrivila, jer je, navodno, malo učinila dok je bila ministrica vanjskih poslova. A činjenice su bile malo drukčije. Istina je da je bila šefica diplomacije od veljače 2005. do siječnja 2008., ali to je bilo razdoblje kojega bi se ona – kada bi mogla – odrekla. Naime, bio sam svjedok šikaniranja nje od strane njezina tada pretpostavljenog. Njezin odlazak u Washington je bio spas i kraj višegodišnjih teškoća iz još uvijek nepoznatih razloga. Nijedan političar ne može ništa učiniti, pa ni dobro, ako nema potporu pretpostavljenih.
• Onoga trenutka, kada sam čuo da su uhićeni sutkinja zagrebačkoga Trgovačkog suda Vesna Malenica, stečajni upravitelj Pero Hrkać i još nekoliko osoba zbog navodnih zlouporaba u stečajnim postupcima, pomislio sam kako u politici nema slučaja. Tako je i s ovim uhićenjima. Ne ulazeći u to je li njihovo uhićenje opravdano ili ne – a trebalo bi se dokazati tijekom sudskog postupka – postavlja se pitanje komu to koristi, a komu šteti još jedan u nizu spektakala. Znam komu šteti.
• Isto je i s optužbom Milana Bandića od strane (pre)ambiciozne aspirantice na Pantovčak, Dalije Orešković Letica. Njezino prozivanje zagrebačkoga gradonačelnika je ništa. Obična kamilica. Problem je što su mediji to podigli na najvišu razinu, pa tako izgleda kao da Milu voze u Remetinec, a ne da mu se prijeti – praznom puškom.
• Borislav Škegro, bivši ministar financija i potpredsjednik Hrvatske vlade zadužen za gospodarstvo bio je pravo osvježenje da razbije sirovu i primitivnu oporbenu ekipu oporbe u saboru na čelu s Orsatom Miljenićem. Ne samo što je ponizio „bezobraznoga“ Gordana Marasa, „bezobraznoga, neukog i primitivnog“ Nikolu Grmoju i „neznalicu“ Ivana Lovrinovića, nego je iznio podatke o lažljivom dvostrukom haaškom krivokletniku Stjepanu Mesiću, o Dragici Zgrebec koja je bila u sukobu interesa, jer je „maznula pšenicu“ iz državnih pričuva… Škegrini odgovori mogu se nazvati antologijskima. Evo nekih:
»Mesić, dva puta birani predsjednik, dokazano je poznat kao krivokletnik i čovjek kojemu se ne može vjerovati. Zadnji primjer je bilo negiranje žrtava u Jasenovcu. Ali on je u ovom slučaju bio djelomično u pravu… Dva puta su na mene pokušali utjecati, vjerovali mi ili ne, kao predsjednika upravnog vijeća Fonda za privatizaciju. Taj dužnosnik je bio predsjednik Sabora Stjepan Mesić«;
»Na prvom istražnom povjerenstvu sjedim ja ovdje kao svjedok, a s druge strane sjedi osoba koja je predsjednica uprave trgovačkog društva koje je među osumnjičenima da je nestala pšenica. I ona mene kao članica povjerenstva ispituje da ja njoj kažem gdje je ona maznula pšenicu… To je vaša stranačka kolegica. Radilo se o Dragici Zgrebec«; »Ja vam odgovaram što ću ja reć, a ne što bi vi htjeli da kažem. Nemojte se derati na mene i ne budite bezobrazni«, rekao je Škegro Grmoji i dodao: »Molim vas da me zaštitite od neukih i primitivnih ljudi«, obratio se Škegro predsjedavajućem Orsatu Miljeniću;
»Ja govorim u ime tih fondova, i kažem vam vi ste uništili FGS-ove«, uzvratio je Škegro Marasu. FGS-ovi su fondovi za gospodarsku suradnju (otvoreni investicijski fondovi rizičnog kapitala).
• Hrvatska je doživjela neuspjeh u arbitražnom postupku što ga je Zoran Milanović 2014. godine pokrenuo protiv mađarskog MOL-a u Ženevi pred sudom Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL). Možemo reći i da je pred sudom UN-a u Ženevi Zoran Milanović doživio još jedan neuspjeh u arbitražnom postupku protiv Ive Sanadera. Osim Milanovića i zloglasne Kukuriku koalicije „odgovoran“ je i sudac Ivan Turudić, koji je vodio prvostupanjski postupak protiv Ive Sanadera, jer je iskrivljavao formulacije koje je diktirao u zapisnik. Što to znači? Pa da hrvatske vlasti – dakako one sudske – ne mogu i dalje ustrajavati na krivnji Sanadera (sudski postupak), ne mogu i dalje ustrajavati na lovu na prvog čovjeka MOL-a Zsolta Hernádija (europski uhidbeni nalog) i nakon presude arbitražnog suda u slučaju INA-MOL, i nakon što europsko pravosuđe ne progoni Mađara. Sadržaj presude iz Ženeve je potvrda Sanaderove nevinosti i zato je vrijeme da se preko njegovih leđa već jednom prestane s unutarnjopolitičkim obračunima. A hrvatska strana ima podosta putra i grješaka 'u koracima'. Hrvatska i dalje ne priznaje da je ispitala Hernádija iako je UNCITRAL to potvrdio, što je ništa drugo nego – laganje. Naime, USKOK je 27. listopada 2010. zamolio Mađarsku da ispita Hernádija o spornim ugovorima. Dakle, Zsolt Hernádi je 2010. ispitan po zamolnici hrvatskog tužiteljstva u istrazi Podravka. O svemu tome postoji kompletna dokumentacija i Hernádijevi iskazi na Županijskom sudu u Zagrebu. Arbitražni sud je donio sud o Sanaderu kako u pregovorima s MOL-om njegov utjecaj nije bio odlučujući. Stoga se sudu nametnulo pitanje zašto bi MOL platio Sanaderu 10 milijuna eura a da nema osiguranje da će “promjena kontrole biti provedena”. Činjenica je da je Arbitražni sud proglasio Roberta Ježića nepouzdanim svjedokom, i da je “imao snažan motiv da prebaci krivnju na Sanadera”. Ježić je nevjerodostojan svjedok.
• Spor između hrvatske i mađarske države nepotrebno je započeo Zoran Milanović, koji je tada bio na čelu SDP-a i Hrvatske vlade. No, nije Milanović pokrenuo arbitražni postupak protiv MOL-a kako bi torpedirao upravljačka prava mađarske kompanije, nego je to činio u svoju korist. Optuživanjem Ive Sanadera mislio je dobiti naklonost Hrvata birača u borbi protiv HDZ-a. Tu neizostavno dolazimo i do nepostojećih pet milijuna eura koje riječki poduzetnik Robert Ježić navodno treba doznačiti u hrvatski proračun. U postupku se kao stvarni vlasnik tog novca pojavio ruski oligarh Mihail Gucerjev, koji je u poslovnom odnosu s MOL-om, koji se požalio kako je doduše doznačio Ježiću taj novac radi ulaganja, no ulaganja nisu ostvarena, a ni novac mu nije vraćen. Ježić je još prije nekoliko godina hrvatskom sudu obećao da će odmah doznačiti taj iznos na račun suda, no to se nije dogodilo do današnjega dana. Ježića, koji i danas nesmetano živi u Švicarskoj, tamošnji je sud proglasio nevjerodostojnim i kontroverznim. Pokazalo se da je video snimka o razgovoru Ive Sanadera i Zsolta Hernádija u jednom zagrebačkom propalom restoranu, koji je također tretiran kao dokazni materijal, montiran, a ocijenjeno je kako je sudac Ivan Turudić, koji je ranije Sanadera nepravomoćno osudio na deset godina zatvora, pristran. Činjenica je kako su Sanader, tako i Hernádi i MOL cijelo vrijeme kategorično odbijali optužbe. Arbitražno tijelo u Ženevi nije potvrdio ni pritužbu Zagreba da je MOL prekršio preuzete obveze za razvoj INA-e. U postupku je u svim bitnim točkama suđeno protiv navoda Hrvatske vlade. I to su činjenice, a kako će na kraju tko od aktera ove nepotrebne međudržavne sapunice proći na sudovima i nije bitno.
• Ljubljana cijelo vrijeme nastoji zadržati napetost u odnosima sa Zagrebom oko Savudrijske vale i pritom se poziva na tzv. međunarodno pravo. Pozivanje Slovenije na međunarodno pravo je ionako nevjerodostojno jer ga i sama ne želi poštivati isto, primjerice oko privatizacije Nove ljubljanske banke. Iako se u EU-u još 2013. obvezala da mora prodati 75 posto dionica te banke, kako bi državnim novcem pomogla posrnuloj banci, cijelo vrijeme nastoji Bruxelles zadovoljiti prodajom manjega vlasničkog udjela, kako bi se ne bi trebali riješiti podružnica NLJB-a diljem regije, koje su važni oslonci ekspanzije slovenskih kompanija u tom dijelu Europe.
• U Mostaru je kod Muslimana-Bošnjaka gostovao Amerikanac Kenneth Scott, sudac Haaškoga suda i tom prilikom otkrio dobro nam znanu „tajnu“. O tomu tko mu je dilao transkripte. „To je naša unutarnja tajna, kako smo dolazili do tih transkripata. Kada je Franjo Tuđman sišao sa vlasti i preminuo, samo ću reći da je Stjepan Mesić bio puno susretljiviji u saradnji sa Tribunalom“, rekao je Scott. Ništa novoga. Samo dodatna potvrda izdajničkoga ponašanja dvostrukoga haaškog krivokletnika.
Francis Fukuyama
• Na konferenciji investicijskog društva Union Investment pred profesionalnim ulagačima u Mainzu Francis Fukuyama je objasnio zašto se proteklih godina populizam raširio diljem svijeta i zašto autoritarni oblici vladavine sve više uzimaju maha na uštrb demokracije. Po ovome američkom političkom filozofu japanskoga podrijetla populizam i populisti definiraju se prema trima sljedećim kriterijima: prvo, simpatiziraju socijalnu politiku, koja funkcionira kratkoročno, dok dugoročno uzrokuje štete; drugo, karizmatični su vođe koji se predstavljaju kao protivnici ili neprijatelji etabliranih institucija, i treće, koriste retoriku u kojoj često ističu da zastupaju interese 'naroda', iako zapravo zastupaju interese tek jedne skupine.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više