Hrvatski Fokus
Feljtoni

Živi li Hrvatska u sadašnjosti? (3)

Koliko povijesna znanost smije biti politi(č)ka?

 
 
Christian Gerlach, podrijetlom Nijemac, profesor suvremene povijesti na bernskom Sveučilištu, općenito se smatra priznatim svjetskim istraživačem nasilja u društvu. Pripada skupini vodećih autora mlađeg naraštaja koji se bave stradanjem Židova u Drugome svjetskom ratu, a 2016. je kod Cambridge University Press objavio knjigu The Extermination of the European Jews. Knjiga dosta neoriginalnog naslova – jer je Raul Hilberg 1961. objavio klasično djelo pod naslovom The Destruction of the European Jews – nedavno je, 2017., u njemačkome prijevodu i s ispravcima, kako naglašava sam autor, objavljena u Münchenu kao Der Mord an den Europäischen Juden. Ursachen, Ereignisse, Dimensionen (Ubijanje europskih Židova. Uzroci, događaji, dimenzije). Od ukupno 576 stranica, njih 131 otpada na bilješke, bibliografiju i indeks. Na dvije stranice autor zahvaljuje osobama, njih preko četrdeset, na suradnji i ustanovama dljem svijeta koje su mu omogućile da javno iznese svoja istraživanja i provjeri njihovu uvjerljivost pred znanstvenom zajednicom.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/11/icke_ger.jpg
Christian Gerlach
 
Ne kanim ovdje prikazati knjigu koja „pruža posebnu perspektivu o uništenju europskih Židova“, kako s poslovičnom skromnošću tvrdi sam autor. Fenomeni nasilnih društava obično su obilježeni širinom sudionika, višestrukim motivima i raznolikošću žrtava. Gerlach želi pokazati da su, pored njemačke, i druge nacije bile sklone ekstremnom nasilju, pa ovu klasifikaciju ne uzima kao cilj nego kao ishodište svojih razmišljanja o ubojstvima, progonima i nasilju. Masovno nasilje, prema autoru, počiva na „participacijskim procesima“ i ptvrđuju ga slučajevi poput „Sovjetskog Saveza od 1930-tih do 1950-tih godina, Osmansko carstvo u kasnijoj fazi, uključujući i pogrom nad Armencima, Kambodža, Ruanda, Sjeverna Amerika u 19. stoljeću“ (str. 12.). Nasilje počinjeno nad Židovima u Drugome svjetskom ratu tragična je povijesna činjenica.
 
To nasilje, prema autoru, nije bilo europskih razmjera samo u geografskom smislu, nego je imalo i europsku političku dimenziju koja je uključivala širi kontekst od njemačkoga. Autorov je naum obraditi sve stradalničke skupine, posvetiti pozornost pitanjima i razlozima zbog čega su različite skupine bile žrtvom masovnog nasilja, što je ove skupine povezivalo i kako je većinsko društvo reagiralo na to što su njihovi sugrađani odjednom postali obespravljeni, neprijateljski elementi prema kojima se postupa neljudski. Autor upozorava i na terminološke promjene te se odlučuje ne koristiti ustaljene termine holokaust i shoah, Endlösung (konačno rješenje), antisemitizam, kolaboracija, počinitelji, marionetska država. Studija je prepuna podataka, nabijena pojedinostima, izložena iznenadnim promjenama mjesta i vremena što vodi k brojnim i nepotrebnim ponavljanjima.
 
U odnosu na NDH, Gerlachov je uradak metodološki upitan, budući da primijenjene metode i procjene ne uzimaju u obzir sve raspoložive izvore i literaturu, te se tako pojedine tvrdnje i zaključci u studiji daju politički interpretirati i instrumentalizirati. Nije neproblematična ni sama struktura studije koja je vrlo fragmentirana, pa glede NDH ne daje odgovore na neka analitička pitanja. Zanimljivo je da Gerlach u bibliografiji ne navodi ni jedan jedini hrvatski izvor koji je koristio. Među autorima na koje se oslanja za novija istraživanja su navedeni Marc Biondich, Esther Gitman, Randolph Braham, Srđa Trifković, Raul Hilberg, Ashen Cohen, Stevan Pavlowitsch, Ivo Goldstein, Tomislav Dulić, Dragan Cvetković, Narcisa Lengel-Krizman, Đorđe Mihovilović i Jelka Smreka, Marija Vulesica, James H. Burgwyn, Jozo Tomasevich, Alexander Korb…
 
U studiji ima i hipoteza koje su slabo ili nikako dokazane. U ovome ćemo se prikazu ograničiti na dijelove studije koji se odnose na NDH, kako bismo čitateljima ukratko pokazali, unatoč svim prijeporima, da znanost kao objektivna, sustavna, logična, precizna i provjerljiva metoda prikupljanja, opisivanja, klasificiranja, definiranja, mjerenja, eksperimentiranja, uopćavanja, objašnjavanja i vrednovanja iskustvenih činjenica nije uvijek na razini svojih načela. Pritom treba uvijek imati na umu da historiografija (ne samo politička, nego ni povijest književnosti, glazbe ili uopće umjetnosti) nije egzaktna znanost, i da – kod aksiomatskog polazišta prema kojemu su činjenice svetinja – uvijek uključuje interpretaciju, a ona je neodvojiva od autorovih sklonosti, društvenih, političkih i kojekakvih drugih preferencija i (pred)uvjerenja. Jer, kad ne bi bilo tako, onda bi postojala samo jedna povijest književnosti, samo jedna povijest likovne umjetnosti, samo jedna politička povijest.
 
(Nastavak slijedi)

 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.); https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Povezane objave

Bugarsko razdoblje obitelji Pejačević (1)

HF

Danas je Vlada iznad Sabora (4)

HF

USTAV – Zakonsko pravo (12)

HF

Rimski ugovori 1941. (6)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više