Zašto pišem o srbijanskom akademiku,"VASIONSKOM" I "VASKOLIKOM" povjesničaru Vasiliju Krestiću, kada bih mogao pisati o dragim ljudima kao što je Vasa Bogdanov ili jakim znanstvenicima i humanistima poput bizantologa Ivana Đurića. Prije svega zato jer se radi o čovjeku prototipu politike koja je prostore Hrvatske, BiH, Srbije i Kosova "zavila" u crno kada se na krilima srpske megalomanije, šovinizma i militarizma nastojalo ostvariti Veliku Srbiju gazeći druge narode, nijekajući im čak pravo na opstanak i kulturu.
Zapravo je to repriza karađorđevićevske politike, od Balkanskih ratova koje je Petar pokrenuo uoči Prvoga svjetskoga rata do Aleksandrove diktature. Što se događa u glavi čovjeka intelektualca od 85 godina kada govori u studenom 2017. o naporima CIA-e i Vatikana na stvaranju Velike Hvatske koja bi obuhvaćala cijelu BiH, Sandžak (možete misliti koliko bi Hrvatskoj trebao ne baš bogati planinski greben na granici Crne Gore i Srbije naseljen muslimanskim stanovništvom koje se većinom osjeća Bošnjacima, te brojnim Srbima i Crnogorcima – suludo!), Srijem (povijesno dio Hrvatske do 1918., a i 1946.), Bačku (Subotica je doduše bila drugi po stanovništvu najveći hrvatski grad uz Zagreb, danas je u tom gradu Hrvata malo iznad 20 posto, ne znam ijednog Hrvata koji je tražio ikad pripojenje Bačke, ili Gradišća kraj Beča ili Pittsburgha Hrvatskoj), Crnu Goru (tamo je Hrvata oko 1 posto, preko 30 posto stanovništva se izjašnjava Srbima, Albanci, Bošnjaci i dr. muslimani čine oko 16 posto, totalno ludilo gospodina Krestića). Po gospodinu Krestiću su svi hrvatski političari radili na stvaranju Velike Hrvatske; koji to? Zar Tomislav, Križanić, Gundulić, Gaj, Strossmayer, vukovci Babukić i Maretić, Frano Supilo, Ante Trumbić, Meštrović, Khuen Héderváry, Stipe Šuvar, Mesić, Manolić, Stjepan Radić, Maček, Mažuranić, Pusić – Anđelinović, Tito J. B., ban Jelačić). U psihologiji se kada svoje loše osobine i namjere (sjenka to naziva Jung) prebacuješ na druge naziva projekcija. Evo klasičnoga primjere te projekcije, tekst dr. Krestića iz 2014.:
"Tako to traje godinama i decenijama, a naš odnos prema njima se ne menja. Trpimo udarac za udarcem, uvredu za uvredom, poniženje za poniženjem, ucenu za ucenenom i naivno verujemo da ćemo ćutanjem ili blagim opomenama steći njihovu ljubav, da će se oni prizvati pameti, da će se izmeniti, da im više ne ćemo biti objekt nad kojim će svoje komplekse bezobzirno i drsko ispoljavati. Otvoreno neprijateljski odnosi Hrvatske i Hrvata prema Srbiji i Srbima i učestale ćuške koje Zagreb udara Beogradu i srpskim političarima, kao što je ova koja se tiče Vojislava Šešelja i usvojene rezolucije Evropskog parlamenta, doveli su Srbiju do stanja koje vređa čitavu našu naciju.
Oni su sebi uzeli slobodu da nam učestalo dele lekcije o tome šta treba da činimo, kako da se u kom slučaju ponašamo, šta na kom polju treba da uradimao a šta ne radimo što bismo, po njihovom shvatanju, njihovoj želji i njihovim interesima morali da činimo. Drugim rečima hrvatski političari su nam se zbog našeg preterano trpeljivog i snishodljivog ponašanja, kojim želimo i njima i Evropi da dokažemo i pokažemo da smo za saradnju i dobrosusedske odnose, da zaslužujemo da uđemo u Evropsku uniju, nametnuli kao mentori, kao nekakvi moćnici koji žele da upravljaju našom unutrašnjom i spoljnom politikom, da odlučuju o našim vitalnim nacionalnim i državnim interesima."
Podsjetit ćemo da je predsjednik hrvatskoga Sabora u ime HSK do stvaranja Kraljevine SHS bio Svetozar Pribićević, da je Simo Matavullj napisao knjigu u kojoj su likovi Hrvati katolici u srcu hrvatske države bez da spomene ime Hrvat (slično kao Ekmečić iz Čapljine, od majke Kristine, koji Hrvate slabo spominje u BiH), da je Nikodim Milaš od nepoznatog oca (usvojen) i majke Talijanke osuđivao praksu mješanih brakova i provodio nacionalni ekskluzivizam dok su Hrvati jugoslavizirali (sa izuzećem Franka), da su masoni Jovan Ra(j)ić (1796. u Beču Istorija Bolgar, Horvatov i Serbov) i Tekelija (karta Velike Srbije iz 1805. koja obuhvaća Dalmaciju, BiH i Crnu Goru), da srpski državnik Garašanin radi na Velikoj Srbiji u vrijeme dok Srbija još ne obuhvaća ni pola sadašnje Srbije, da Karadžić proglašava sve štokavce Srbima, da je geograf Cvijić smatrao Dinarce Srbima – višom rasom Kraljevića Marka, da se niječe hrvatski jezik i dandanas, da se Makedonce tretiralo kao južne Srbe, da se hrvatske intelektualce masovno ubijalo i zatvaralo (Šufflay, Budak, Ilija Jakovljević, Gotovac, Mirko Vidović, Predavec…), da se demoniziralo kardinala Stepinca, da je uništena reforma Austro Ugarske i potaknut (za čiji račun?) europski rat ubojstvom Franza Ferdinanda, da se ustostručilo žrtve Jasenovca, da se pravilo slavne demonstracije "27 marta" kojima se rušilo legitimnu Vladu i sporazum sa Hrvatima (banovina) i uvuklo državu u kaos Drugoga svjetskoga rata, da se ubilo Stipicu Radića i onda čudilo kada su Bošnjaci, Bugari, Hrvati, Mađari, Albanci, Makedonci, Crnogorci ustali protiv Srba kao balkanskih žandara.
Branko Mamula je otvoreno izdao knjigu "Savremeni svet i naša odbrana", 1985., gdje je najavio rat protiv secesionističkih "severozapadnih republika" i taktiku vođenja rata, samo nije računao na raspad SSSR-a. Razaranje Vukovara i Srebrenice, opsada Sarajeva i Dubrovnika, razaranje Osijeka, Karlovca i desetaka hrvatskih gradova, stotine tisuća nepotrebnih žrtava nisu dovoljne da se Krestić urazumi. Bez rata Srbi bi kao u HSK uvijek bili pri vlasti zajedno sa liberalima i socijalistima, u Bosni bi mogli pregovarati sa Bošnjacima (Sandžak!!!) i Hrvatima, Crna Gora se bez Domovinskoga rata ne bi odvojila, a Trebinje i istočna Hercegovina bi mogli koristiti dubrovačko tržište, što sada sa tvrdim granicama ne mogu. Na koncu odakle bi Hrvatska uvozila radnu snagu nego iz BiH, koja je njeno prirodno zaleđe.
Ali san o Velikoj Srbiji je izgleda "beslovesno neprikosnovena stvar". Zamislite da je od 150 generala kraljevske vojske samo 1 bio Hrvat, a taj se poslije priključio četničkom pokretu. Što bi bio Hrvat po mjeri Beograda; Žanko, feralovci, Goran Babić, Lordan Zafranović? Prosječan Hrvat, pa i učen ne zna za dubrovačke kolonije i gradiće na Kosovu, srednjovjekovnu katoličku Duklju i Srebrenicu, muslimane koji su se osjećali i zvali Hrvatima; Mađare, Austrijance, Srbe, Amerikance, Čileance, Peruance, Turke, Argentince, venecijanske Talijane hrvatskoga podrijetla (zamislite kada bi neka budala Zolu, Wernera Herzoga (pravim imenom Werner Stipetić!), Maradonu (baka mu je Hrvatica iz Prapotnjaka!), Odona von Horvatha smatrao Hrvatima). Imali su i drugi narodi svojih mračnih momenata, ali ono što zabrinajva u slučaju Srbije jest kontinuitet, tj. nastavak opsjena i snova o veličini (puno toga je potaknuto negativno u Europi napoleonskim ratovima i masonskim udrugama tipa Mlada Bosna, mlada Italija, mlada Turska).
Hrvati i Srbi su kao narodi na rubu biološkog izumiranja, a sama EU-nija koja ima manje od 400 milijuna stanovnika prisiljena je uvoziti radnu snagu, ali Nijemci, Francuzi mogu obnoviti svoju biološku bazu, nama i drugim malim narodima jedna generacija sa iseljavanjem i slabim natalitetom može biti pogubna. Kada se žaba nadima kao vol to je njena tragedija, ali Balkan kao područje koje geopolitički veže srce Europe s Istokom je područje rivaliteta velikih sila, Rusije, Britanije, Njemačke, Turske, SAD-a…, tu svaka nerealnost može biti temelj tragediji širih razmjera. Ono što zabrinjava da Krestić, bio on lažljivac ili paranoik zauzima visoke položaje od 1967. do danas i kreira politiku koja je u prvom redu tragična za sam srpski narod.
Mali narodi trebaju biti solidarni i surađivati, jer niti pet milijuna Hrvata, malo više Bugara i Srba ne znače puno prema 70 milijuna Turaka, 80 milijuna Nijemaca, 140 milijuna Rusa i da se našalim 260 milijuna Indonežana, milijardu i 250 milijuna Indijaca, te "malčice", kojih 200 milijuna više Kineza. Nažalost račune plaćaju često visoki časnici i sirotinja koja gine, a novinari, književnici i gospodarstvenici tvorci monstruoznih planova uživaju mirnu starost okruženi pohvalama, laskama i udobnostima kao ugledni građani.
Vasilije Krestić rođen je u Đali kod Krstura, na krajnjem sjeveru Banata, 1932. godine. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Zrenjaninu. Studij povijesti završio je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1957., gdje je i doktorirao 1967. na temu "Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. godine". Radi znanstvenog usavršavanja i znanstvenog istraživanja boravio je u Budimpešti, Beču, Mainzu, Pragu, Moskvi i Bonnu. Njegovo znanstveno zanimanje vezano je za širi prostor južnoslavenskih zemalja u razdoblju od XVIII. do XX. stoljeća. Kao poznavatelj austrijskih arhiva više godina bio je član stručnog tima Srbije koji je radio na restauraciji arhivske građe odnesene iz Srbije tijekom Prvoga i Drugoga svjetskoga rata.
Nekoliko godina bio je glavni i odgovorni urednik Istorijskog glasnika, organa Istorijskog društva Srbije. Član je redakcije „Zbornika za istoriju“ Matice srpske. Pokrenuo je Zbornik za istoriju Srba u Hrvatskoj, čiji je odgovorni urednik. Sudjelovao je na mnogim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu na kojima je podnosio priopćen. Bavi se poviješću Srba, srpsko-hrvatskih odnosa i jugoslovenske ideje. Posebno je proučavao političku povijest, povijest društva i društvenih pokreta, kao i kulturnu povijest. Iz tih područja napisao je i objavio više od 250 radova (monografija, studija, članaka, rasprava i eseja). Suautor je Memoranduma SANU.
Taj Krestić nije normalana osoba, u psihologiji se ovo zove projekcija. Osim Franka koji je vodio marginalnu stranku ostali su bili umjereni ili Jugoslaveni, kamoli da bi imali aspiracije prema terenu koji fizički vojno i ekonomski ne mogu pokriti,dok je megalomanija Srba išla na Makedoniju, Kosovo, Vojvodinu, Hrvatsku, Crnu Goru.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više