Montirani proces protiv MOL-ova čelnika

Hrvatska je vlada činila sve kako bi obrazloženje sada već pravomoćne odluke ostalo tajno

Arbitražni sud UN-a jasno je dao do znanja kako (je) Hrvatska u stvari vodi(o) montirani proces protiv MOL-ova čelnika Zsolta Hernádija. Stoga su naftna kompanija i mađarska vlada pokrenule unakrsni napad na Hrvatsku na području gospodarske diplomacije. Hrvatska vlada je željela da arbitražni sud u Ženevi koji djeluje pod okriljem UN-a (UNCITRAL) izrekne da je MOL prije osam godina upravljačka prava u hrvatskoj naftnoj kompaniji INA-i stekao korupcijom, da je protuzakonito zaposjeo vodeće položaje u kompaniji, te da potom nije izvršio obveze preuzete ugovorom u pogledu moderniziranja rafinerija. U prosincu prošle godine donesena je presuda, mađarska multinacionalna kompanija pobijedila je državu tužiteljicu, hrvatska je vlada međutim činila sve kako bi obrazloženje sada već pravomoćne odluke ostalo tajno. U Hrvatskoj naime još nije zaključen kazneni postupak u slučaju MOL-INA, išaran obnavljanjima i obustavama postupka, u kojem se radi o glavi bivšega premijera Ive Sanadera i MOL-ova šefa Zsolta Hernádija.

Mađarska je strana konstantno sugerirala kako je ona suglasna objavom teksta ženevske odluke, no Hrvati su bili nepokolebljivi. MOL je, među ostalima, i iz toga razloga odlučio presudu nostrificirati i u Sjedinjenim Državama. Tako je, naime, na portalu američkoga suda koji je postupao u tom pitanju automatski objavljen dokument UNCITRAL-a na engleskom jeziku. Što su ovih dana „otkrili“ i hrvatski mediji, te su tako zemlja i svijet uspjeli saznati kako prema mišljenju međunarodnoga tijela u postupku vođenom pred domaćim pravosuđem protiv Sanadera zbog korupcije Zagreb nije uspio dokazati da je optuženik primio mito od Hernádija, krunski svjedok nije bio vjerodostojan, državno odvjetništvo je fabriciralo dokaze, a sud je presudio pristrano. Osim toga, arbitražni sud u Ženevi obvezao je hrvatsku državu da nadoknadi pet milijardi forinti što je MOL potrošio za odvjetnike i stručnjake. (Po mišljenju međunarodnih stručnjaka, i u ubiranju tog iznosa pomoći će arbitražna odluka nostrificirana u Americi.)

Međutim, presuda UN-ova tijela i od toga je teža. Riječ je o dokumentu koji svjedoči o određenom vremenu, budući da dokazuje kako je Hrvatska koja navodno funkcionira u okvirima zapadnoga pravnog sustava 21. stoljeća protiv najveće mađarske kompanije i Hernádija – tobože vođena nacionalnim interesima – pokrenula montirani proces čije temelje možemo zahvaliti bivšemu glavnom državnom tužitelju Staljina, Andreju Višinskom. Inače, Hrvati su uspjeli izlobirati i da se čelnik MOL-a jedno vrijeme nađe na Interpolovoj tjeralici.

Ali zašto je Zagreb napao MOL, koji je ranije tretiran bratski i koji je kao najveći inozemni investitor u zemlji uživao javno poštovanje? Dakle, prije hrvatskih izbora 2011. godine svaka politička snaga bila je zainteresirana da se konačno riješi bivšega premijera Ive Sanadera (čak i njegova vlastita stranka, HDZ). U Hrvatskoj je INA prava ikona, s obzirom da je kompanija za vrijeme konflikta na području bivše Jugoslavije odano podupirala one koji su oružjem branili domovinu. Osim toga, i težina kompanije u hrvatskom gospodarstvu je tolika kao u mađarskoj zajednička težina OTP-a i MOL-a, te se stoga težnje k njenu povratu smatraju nacionalnim podvigom.

Inače, 2003. godine jedva je bilo onih koje je smetalo što je budimpeštanski naftni div stekao četvrtinu koncerna INA, a nije izazvalo paniku ni kada je društvo pod vodstvom Hernádija 2008. godine svoj poslovni udjel povećao na 47 posto. Kritiku je izazvao akt kojim se Sanaderova vlada u siječnju 2009. obvezala da će upravljačka prava u INA-i prepustiti Mađarima – iako MOL nije imao poslovni udjel veći od 50 posto. Navodno je bivšega premijera upravo zbog te „usluge“ trebalo korumpirati s deset milijuna eura (preko švicarskih i ciparskih posrednika).

Međutim, redoslijed povijesnih činjenica i događaja već na prvi pogled opovrgava priču o podmićivanju. S jedne strane, INA se 2008-2009. godine zbog svjetske gospodarske krize našla u dramatičnom položaju, a MOL je upravljačka prava tražio kako bi mogao spasiti kompaniju od socijalne katastrofe (Hernádijevi su mjesecima jednostrano isplaćivali plaće zaposlenicima). Osim toga, Sanader nikada ni jednu odluku nije donio sam; njegovi odvjetnici su dokazali da su se svojedobno kako vlada tako i tijela vladajuće strane zauzela za prepuštanje upravljačkih prava. Također nije nebitno da, dok se o upravljačkim pravima odlučilo u siječnju 2009. godine, navodni novac isplaćen kao mito, svrha kojega je bila podmazati posao, tek je godinu dana kasnije stigao do Roberta Ježića, Sanaderu bliskog biznismena, kasnijega „krunskog svjedoka“ „korupcije“. Hrvatska istražna tijela su osim njegova svjedočenja kao dokaz mogli podastrti jedino činjenicu da se Hernádi više puta sastao sa Sanaderom. Tako su se jednom sreli u luksuznom restoranu Marcellino gdje je industrijskom kamerom snimljen razgovor – ali sve se to dogodilo u jesen 2009. godine, mjesecima nakon Sanaderova odlaska s dužnosti premijera.

Što se treba znati o već spominjanom Ježiću? Uglavnom da je protiv njega pokrenut kazneni postupak u drugim slučajevima, te je on postao „krunskim svjedokom“ isključivo kako bi nagodbom s državnim odvjetništvom kupio svoju slobodu. On je ujedno i najpristraniji akter u igri oko MOL-a: naime, njegovu je petrokemijsku tvrtku Dioki upravo „dolazak“ Mađara spriječio kako bi kasnije špekulirao na račun INA-e, te je tako kasnije postao najvećim dužnikom kompanije. Vezano uz njega arbitražni sud u Ženevi postavio je nekoliko retoričkih pitanja: „Zašto bi MOL dao suglasnost da se u ovoj priči iskoristi gospodina Ježića kada je znao da je on bio u sporu s INA-om zbog Diokijevih masla? Zašto bi se MOL, međunarodno aktivna kompanija s ogromnim prihodima i rashodima, izložio opasnosti da Ježić stekne saznanja o nekom njegovom protuzakonitom poslu?“

Prema hrvatskim montiranim optužbama je, dakle, MOL posredstvom najvećega dužnika INA-e (to jest svog ljutog neprijatelja) želio podmititi Sanadera, mjesecima nakon što je ispunjeno ono što je bio cilj navodne korupcije, to jest stjecanje upravljačkih prava. Takvo što postoji samo u priči, no zagrebačka tijela i javnost ipak je godinama okupirala ta priča. Ustvari se vjerojatno dogodilo da je Ježić, svojedobno Sanaderov dužnik, nadajući se u postizanje nagodbe s tužiteljstvom, skinuo s police dokaze o seriji prošlih transakcija u kojima su na strani pošiljatelja stajale dvije ciparske tvrtke, a na strani primatelja njegova vlastita tvrtka u Švicarskoj. Danas već znamo kako su ciparske kompanije bile u vlasništvu ruskoga naftnog oligarha Mihaila Gučerjeva, koji je Ježiću platio za lobiranje u Hrvatskoj – neovisno o slučaju MOL-INA.

Poslije ženevske presude za sudbonosni taktički korak nije se odlučila samo kompanija pod Hernádijevim vodstvom – npr. onime što smo već ranije naveli, tj. nostrificiranjem arbitražne presude u Americi – nego i mađarska vlada ka suvlasnik MOL-a. Ministarstvo vanjskih poslova nedavno je priopćilo kako Mađarska ne podupire ulazak Hrvatske u OECD. Lopta se nalazi na hrvatskoj strani igrališta…

András Bódis, Heti Válas