Nebrigu domicilne države o Hrvatima u Srbiji iskoristila je grupa vještih Subotičana
Otvoreno pismo Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakcija Informativnog programa na hrvatskom jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom naslovnice tjednika „Hrvatska riječ“ br. 762. od 24. studenoga 2017. godine.
Na naslovnoj stranici „Hrvatske riječi“ br. 762. od 24. studenoga čitamo vijest koja konačno Hrvatima ovdje u Srbiji zari lica: Položaj Hrvata u Srbiji prioritet za Vladu(Republike Hrvatske). Ne treba govoriti da su se dosadašnje Vlade naše nam matične zemlje prema nama ovdje ponašale u najmanju ruku maćehinski, a sada se već u kratkom vremenskom periodu vidi da se taj odnos mijenja! Novi veleposlanik Republike Hrvatske u Republici Srbiji gospodin Gordan Bakota se već toliko angažirao na svim nivoima, koliko to nisu do sada učinili svi veleposlanici Hrvatske ovdje za sve vreme svojih mandata zajedno. Posebno je za pohvalu njegov angažman na terenu i upoznavanje s pravim stanjem u hrvatskim kulturnim udrugama, gdje se praktično i odvija život Hrvata na ovim prostorima.
A, maćehinski odnos domicilne države, prevedeno, nebrigu o hrvatskom puku ovdje, iskoristila je grupa vještih Subotičana, koja je od početka formiranja nacionalnih vijeća i drugih krovnih institucija nacionalnih manjina u Republici Srbiji sve odvukla tamo, iako svi pokazatelji govore da u Subotici s okolicom procentualno ne živi najveći broj Hrvata u Srbiji. Posebice je problematična koncentracija svega (infrastrukture, novca, medija i dr.) u sredini u kojoj među Hrvatima već čitavo stoljeće opstoji rak rana koja se zove „bunjevačko pitanje“. Od petnaestak tisuća onih koji se izjašnjavaju, na ovaj ili onaj način, kao Bunjevci, polovica tvrdi da su poseban narod koji s Hrvatima nema nikakve veze. Konačno su se i izborili kao takvi, imaju svoje nacionalno vijeće, svoj jezik i dr., a druga polovica, odrasla u istoj sredini i vaspitana na isti način, tvrdi da su „bunjevački Hrvati“.
Da ne zalazimo dublje u ovu rašomonijadu, ovo je već dovoljno da ta sredina ne smije odlučivati o sudbini svih Hrvata u Republici Srbiji, a upravo u njoj su na svim ključnim mjestima svih hrvatskih institucija postavljeni „bunjevački Hrvati“. Kako ih je inače malo, posebice u odnosu na 60.000 Hrvata u Republici Srbiji, krug ljudi koji odlučuju o svemu hrvatskom ovdje se sve više smanjuje i danas se praktično svodi na dvoje ljudi: Slavena Bačića, predsjenika HNV i Tomislava Žigmanova, ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, predsjednika „jedine relevantne hrvatske političke stranke“, kako je on naziva, a koja praktično nema članstva, i zastupnika Hrvata u Narodnoj Skupštini Republike Srbije, gdje on, ako pratite sjednice te Skupštine ne zastupa interese Hrvata. Na kraju izabran je na taj položaj srpskim, a ne hrvatskim glasovima i nije tamo ni izjavio da zastupa interese 60.000 Hrvata!
Zato Hrvatski puk ovdje, s još uvijek oko 3.000 entuzijasta u pedesetak hrvatskih udruga, u teškim uvijetima, posebice materijalnim, održava hrvatsku baštinu, kulturu, jezik i sl., prepušteni praktično sami sebi i s osjećajem da iza njih ne stoji nitko, dok subotički oligarsi isključivo gledaju svoj osobni interes i benefite i netransparentno troše ogromna sredstva namjenjena svim Hrvatima ovdje. Upošljavaju svoje bliske uglavnom iz „krugu subotičke dvojke“ i potpuno su otuđeni od hrvatskog puka ovdje.
A pogledamo li historijat nastanka „kruga subotičke dvojke“ vidjet ćemo da bazira na manipulacijama, smicalicama, čak plagijatima i sličnim marifetlucima, što je detaljno opisala Antonija Čota u svojoj knjizi „Gola istina“. Zato nastaju, ili se nastavljaju, same afere i pravi skandali zbog kojih bi ovi čelnici, ako mništa drugo, iz moralnih razloga podnijeti ostavku. Nemoralno je, primjerice, od strane Tomislava Žigmanova forsiranje pjesnikinje, plagijatorke Ive Andrića i mnogih drugih poznath pjesnika, do laureata za nagradu „A. G. Maroš“ (najbolja knjiga poezije u trogodišnjem periodu), dok s druge strane u svom „nazovi časopisu za književnost“ „Nova riječ“, u kojem hvali plagijatorku, piše da neke knjige „neposlušnih“ Hrvata treba spaliti!!!
Inače je u prezentaciji književnog izdavaštva Hrvata ovdje napravio pravu papazjaniju i za najbolje knjige mogu biti proglašene bilo koje. To je dugogodišnji način i manir rada naših vođa ovdje, poniziti i eliminirati po svaku cijenu neposlušne, a poslušne uzdizati, bez obzira na kvalitet. Nedavno smo imali pravu sramutu sa gospođom Aleksandrom Prčić, koja se usudila kandidirati na mjesto ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, mjesto doživotno rezervirano za Tomislava Žigmanova. Vrijeđali su je i ponižavali do bola i praktično jednu izuzetno vrijednu i stručnu osobu isterali iz života ovdašnjih Hrvata. Tako ovi ljudi vrše negativnu selekciju i u svim drugim segmentima života pripadnika hrvatske zajednice i time čine pravi kulturološki i politički genocid nad 60.000 Hrvata u Republici Srbiji.
No, sada na naslovnoj stranici „Hrvatske riječi“, u broju 762. od 24. studenoga 2017., imamo naslov koji je pravi melem za nas Hrvate ovdje: Položaj Hrvata u Srbiji prioritet za Vladu, ali nam se iznad tog naslova na slici smiješe Slaven Bačić i Tomislav Žigmanov, ljudi koji su za desetak godina uništili hrvatsku zajednicu ovdje. Jasno je da gospodin Plenković treba i mora primiti „legitimne“ predstavnike Hrvata odavdje, ali bi im trebao, ako je naslov istinit, savjetovati da hitno podnesu ostavke na sve svoje bezbrojne funkcije, kako bi ih zamjenili kvalitetni, stručni i časni Hrvati, a mi ovdje konačno mogli živjeti kao sav normalan svijet, jer ta dvojica nemaju ni trunke morala da to učine sami.
Branimir Miroslav Cakić