Bitka kod Nikopolja

Kršćanska koalicija imala je namjeru osloboditi Carigrad od osmanskoga pritiska

Bitka kod Nikopolja je bitka koja se vodila 28. rujna 1396. godine kod Nikopolja u sjevernoj Bugarskoj između kršćanske koalicije pod vodstvom ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog i Ivana, sina Filipa Hrabrog iz Burgundije, te Osmanlija predvođenih sultanom Bajazidom I. Kršćansku koaliciju, koja je imala namjeru osloboditi Carigrad od osmanskoga pritiska, sačinjavala su ugarska, hrvatska, francuska, njemačka, engleska i poljska vojska.

Poraz kršćanske vojske bio je sudbonosan za srednju Europu i cijelo kršćanstvo. Osmanlijska vojska brojila je oko 100.000 ljudi dok je križarska vojska imala 60.000 ljudi, gotovo samih konjanika. U bitci koja je trajala cijeli dan pobijedila je Osmanlijska vojska krivnjom francuskih vitezova, koji su se prenaglili i kao prvi, usprkos opomene kralja Sigismunda, napali Turke. Sigismund je htio koristiti svoje pomoćne kontingente iz Transilvanije i Vlaške za prvi napad, jer je procijenio da imaju slab borbeni moral i kako bi ih imao bolje pod nadzorom. Francuski su vitezovi pak inzistirali na častida prvi krenu u boj. Na desnom krilu kraljevske vojske stajali su Hrvati pod Stjepanom Lackovićem, na lijevom krilu vojvoda Mirča s Rumunjima a u sredini kralj Sigismund s Nikolom Gorjanskim (također s hrvatskom vojskom) i čete celjskog grofa Herrmanna.

Tijek bitke kod Nikopolja

Francusku konjanici probili su prvi bojni red Turaka, pješaštvo i janjičare, potisnuli i drugi bojni red: 30.000 turskih konjanika. Ali pri daljnjem prodiranju sukobili su se s jezgrom turske vojske kojom je zapovjedao sam sultan Bajazid I. Bajazid je stajao s jakom pričuvom, s izabranim konjaništvom u zaklonjenim položajima. Silnim udarcem bacio se sultan na Francuze koji su u dotadašnjem brzom prodoru bili već pretrpjeli jake gubitke. Vještim manevrom Bajazit je zaokružio Francuze pa ih potpuno uništio, prije nego što je ostala kršćanska vojska mogla stići im u pomoć.

Poraz Francuza djelovao je i na ostale dijelove vojske. No u pravi čas kralj Žigmund ušao je s jezgrom križarske vojske u borbu. Već je pobjeda naginjala kršćanima, ali tijekom te odlučne borbe Turcima je u pomoć pritekao srpski knez Stefan Lazarević s 5.000 konjanika. To je dalo prevagu Turcima, koji si iznijeli pobjedu nad postrojbama kralja Sigismunda. Veliki dio vojske bio je potučen i zarobljen, samo manji dio mogao je uzmaknuti na sjever i spasiti se. Kršćani su izgubili oko 12.000 vojnika a veliki dio je i zarobljen. Od tada je Osmansko carstvo moglo naprjedovati prema srednjoj Europi. Bajazit provaljuje u istočnu Hrvatsku, a s konjaničkim prethodnicama prodire kroz Slavoniju do Ptuja. U toj silnoj nesreći pomogao je kršćanima, a da to nije ni znao, mongolski kan Timur Lenk. On je prodirao tada s istoka prema zapadu. Kod Angore došlo je, 20. srpnja 1402.godine, do Bitke kod Angore između njega i Bajazida. Tada je Bajazid poražen i zarobljen. Uz Bajazida u toj bitci borile su se i srpske postrojbe pod Lazarevićem. Mongoli su u najtežem trenutku zaustavili pohod Osmanlija prema srednjoj Europi. Da nije bilo Timur Lenka i njegove navale na Turke, već bi u 15. stoljeću došlo do Osmanlijske invazije u Ugarsku.

Teo Trostmann