I ništa novo u novoj Bosni i Hercegovini ni za ovaj, nacionalni bošnjački Dan državnosti, koji je kao i svi dosadašnji, napose u njenom daytonskom (ne)životu, zid dioba, provalija, dan još većih tenzija, mržnji, nepovjerenja, prijetnji ratom i svađa. Posebno ga takvim negativizmima uveća bošnjački član tronacionalnog beha Predsjedništva Bakir Izetbegović, koji je zasigurno ne slučajno pred ovaj Dan zaprijetio novim, ili nastavkom starog rata, kojeg na uzici mira drži Svjetska zajednica.
Ratnom prijetnjom, pred Dan državnosti, sin ratnog zločinca, Bakir Izetbegović poručio je beha nemuslimanima da ne želi s njima zajedno slaviti ni ovakve datume, pokušavajući ih nacionalizirati kao dane muslimanskog naroda. I dakako u tome dobro i uspijeva. A kada se prisvoji tako važan jedan dan, kada ga se poistovjećuje s jednom beha nacijom, bošnjačkom, kada ga se nacionalizira, to znači da je i Bosna i Hercegovina nacionalizirana, islamizirana zemlja jednog, muslimansko-bošnjačkog naroda. Kada se sve to realizira tada će se muslimani Bošnjaci odreći ovog datuma i naći će neki novi, zasigurno dan kada su Osmanlije okupirale Bosnu i Hercegovinu i kada je tim danom započeo proces prisilne islamizacije pokorenih beha kršćana.
Dan državnosti, 25. studenoga, nema opravdano ništa zajedničko između beha naroda što bi ih povezalo u domoljublju prema zajedničkoj državi. Stoga se na ovaj Dan, iz slijeda stanja u kakvom je zemlja, svaki njen narod na svoj način, iz iskustva krvave ratne prošlosti građansko-vjerskog sukoba, mirnodopske ratne sadašnjosti, prisjeća svoga Dana državnosti. Naime, danas u mukama nestajajućoj Bosni i Hercegovini, a čiji nestanak nastoji ratom ubrzati bošnjački član tronacionalnog Predsjedništva, svaki beha narod, među njima i mudžahedini i Arapi, imaju, i obilježavaju svoj Dan državnosti. Niti jedan od njih 25. studeni ne doživljava istinskim Danom državnosti, budući da on u sebi nema niti, čak mrvicu, onih vrijednosti, zaključaka i poruka donesenih na taj dan 1943. u Mrkonjić Gradu.
Od tada do danas sve je u zemlji, i sama zemlja, nestalo, porušeno, obezvrijeđeno, a velik dio zemlje Muslimani su darovali Arapima i mudžahedinima, a ono što oni nisu uzeli, ili dobili, darovali su kao amanet povijesnom okrutno genocidnom turskom okupatoru. Koji se onda danas slavi Dan državnosti, onaj kada su Muslimani doveli mudžahedine u džihad, sveti muslimanski rat protiv kršćana, onaj kada je Alija darovao zemlju u amanet turskom sultanu, onaj kada je u Daytonu nepravda ozakonjena i genocid priznat? Zar se može slaviti Dan državnosti zemlje kada onaj narod koji je najglasniji u toj galami je u isto vrijeme i najratoborniji, i prijeti ratom, dok još nisu rane zacijedile ni od onog u Daytonu zaustavljenog? U sređenim zemljama svijeta, u čije društvo ovim putem Bosna i Hercegovina nikada ne će ući, Dan državnosti se obilježava kao potvrda državnosti domovine jednakih i ravnopravnih naroda, bez prijetnji građanskim i vjerskim ratom, porukama mira i slobode, jednakosti i ravnopravnosti.
Slaviti Dan državnosti nije isticanje iskrivljene i od sva tri beha naroda ne prihvaćene zajedničke prošlosti, što je razlog i življenja triju sadašnjosti, na kojima se grade i tri budućnosti, i nigdje nikakva traga zajednička budućnosti. U takvom vremenu u čovjeku nema mjesta ni za domoljublje. I ako ga i ima u nekim sitnicama, ono je zasigurno lažno i kod muslimansko-bošnjačkog čelništva s kojim se bogate, i mržnjom hrane svoje sunarodnjake, spremajući ih za rat.
Gladnim čovjekom je najlakše manipulirati, bilo pripremajući ga za rat, ili lažnim obećanjima ili lažnim domoljubljem. A da je bošnjačko slavlje za Dan državnosti, kojeg zapravo i nema kao što nema ni zavnovske Bosne i Hercegovine, pitanje je ima li je ikakve, lažno govori činjenica davanja zemlje u amanet i naseljavanje iste vjerskim islamskim radikalistima, koji po beha gradovima i pred školama otimaju dvanaestogodišnje djevojčice i žene ih kao treću, četvrtu ili petu ženu. Imati dvije žene danas je neka norma u muslimansko-bošnjačkom narodu, koji je u ovoj sadašnjosti najpokoreniji beha narod od strane mudžahedina, Arapa i Turaka.
U ovakvim podijeljenim slavljima bošnjačka strana Dan državnosti obilježava samo kao proslavu, ceremoniju i neku manifestaciju, više s porukom mržnje prema drugom, negoli namjerom izgradnje zemlje jednake i slobodne za sve njene narode. Svako odricanje od jednakosti i ravnopravnosti naroda sa svim njihovim razlikama i posebnostima, odricanje je i od dana državnosti. Dan državnosti je okvir, jamac poštivanja i življenja u slobodi razlika. Nažalost, sve to što su mjere državnosti u sređenim i slobodnim društvima, u nesređenoj i za malobrojniji hrvatski narod neslobodnoj Bosni i Hercegovini su razlog zašto Hrvati ne obilježavaju taj dan.
Gotovo nema ništa što bi ih vezalo, zbog čega bi mogli taj dan obilježavati. To je, također, razlog triju beha istina, nacionalnih, ratnih i daytonskih istina. Stoga 25. studeni može slaviti, i slavi, samo jedan narod, bošnjački narod i to vrlo licemjerno. Dvadeset i peti studeni ni po čemu nije dan državnosti Bosne i Hercegovine, već nacionalni bošnjački dan. Licemjerno je od muslimana Bošnjaka da obilježavaju 25. studeni Danom državnosti Bosne i Hercegovine a navijaju za Tursku, Erdoğana smatraju bratom i liderom svih muslimana, zemlju amanestiraju Turcima i prodaju Arapima, govore da im je bliži Iranac i Turčin negoli beha Srbin ili Hrvat, prisilno uvode turski i arapski jezik a potiskuju i srpski i hrvatski.
I kao što je sve u gotovo nestaloj Bosni i Hercegovini u znaku broja tri, tako je i Dan državnosti, kojeg Bošnjaci obilježavaju 25. studenog, Srbi 9. siječnja i Hrvati 28. kolovoza, kao Dan uspostave Hrvatske Republike Herceg Bosna. Svaki narod je vezan za taj svoj datum, i ima daleko više razloga da ga slavi svojim, negoli jedan zajedničkim. Jednostavno, to je činjenica koju potvrđuje podijeljena sadašnjost, i nije vrijeme za zajednička slavlja, pa ni dan državnosti. Zar da zajedno slave, bilo što hrvatske žrtve roditelji ubijene osmero djece na viteškom igralištu, roditelji ubijenih Hrvata u selima Maljine čiju masovnu grobnicu i dalje skriva Halid Genjac, Miletići, Buhine Kuće, Križančevo Selo, Brdo, i cijela Lašvanska dolina s muslimanskim zlikovcima koji slobodno, poput srpskih zločinaca hodaju kao nacionalni heroji. Dalek je taj, a možda i nikad ostvariv zajednički Dan državnosti Bosne i Herecgovine.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više