Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Očajnički čin protiv haaške tiranije

Ponio se kao slobodan čovjek i izabrao čast umjesto života u beščasti i beščastnom vremenu

 
 
Vidjevši tragični čin kojim je hrvatski general Slobodan Praljak završio svoj  život u sudnici Suda za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije zaplakala sam. To je bio očajnički čin čovjeka koji više nije mogao podnijeti tiraniju laži, mediokritetstva i manipulacija. Kada je pošao u rat za spašavanje svoga naroda od razularenih dobronaoružanih hordi koje su se godinama pripremale za konačni pohod i konačno riješenje on je kao duboko moralan, častan i hrabar čovjek bez kalkulacija uskočio u obranu vlastitog naroda najprije u Hrvatskoj a onda u Bosni i Hercegovini. Da bi, umjesto da bude primjer hrabrosti, dosljednosti, moralnosti, časti bio proglašen ratnim zločincem. Ponio se kao slobodan čovjek i izabrao čast umjesto života u beščasti i beščastnom vremenu. Zaplakala sam i čim ga se sjetim suze mi poteku.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/11/praljak_HVO.jpg.688x388_q85_crop_upscale.jpg
Ja sam zaplakala prvi put nad sudbinom hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj kad je nakon osnivanja MEĐUNARODNOG SUDA ZA RATNE ZLOČINE NA PROSTORU BIVŠE JUGOSLAVIJA I RUANDE kao prvi kontingent zatočenika isporučena grupa bosanskih hrvata iz Lašvanske doline: Tihomir Blaškić, Dario Kordić, Zlatko Aleksovski, braća Kupreškići i dr. za uhodavanje i vježbanje Suda. Tada sam predvidjela ono što se jučer dogodilo. Hrvati koji brane svoj život su zločinci. To je bilo isplanirano u organiziranju i u radu suda. To je sud Novog Svjetskog Poretka. Katolici su prvi na udaru.
 
Bilo je to u listopadu 1997. Na aerodromu su ih u Haag ispratili Ivić Pašalić i Miroslav Tuđman. Tada su gotovo svi u Hrvatskoj bili sigurni da je ovaj Sud utemeljen da kazni krivce i uzročnike krvavog rata u bivšoj Jugoslaviji. Čak i Jadranka Cigelj, pravnica iz Banja Luke, koja je bila čudom spašena žrtva iz srpskog logora Omarske, u početku je bila uvjerena u to. No samo ime Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije i Ruande u sebi je skirvalo skrivenu zamku i namjeru istih onih sila Novog Svjetskog Poretka koje su zametnule ovaj rat kako će čistu agresiju do zuba naoružane jugoslavenske-srpske vojske pretvoriti u građanski rat i izmjenom redoslijeda događaja napisati novu povijest o bratoubilačkom plemenskom sukobu na prostoru bivše Jugoslavije.
 
Jer čemu i Ruanda? U Ruandi je došlo do međuplemenskog rata između Hutua i Tutsia također podstaknutog od bivših kolonijalnih gospodara. Kada su ruanđani vidjeli kako sud sudi povukli su se iz tog suda a Hrvatska je ostala i predala se na milost i nemilost nemilosrdnim svjetskim manipulatorima egzekutorima laboratorijskog eksperimenta u stvaranju NSP.
 
Bila sam zaprepaštena nad činjenicom kako je predsjednik Tuđman mogao pristati na to izručivanje hrvata kao prvog uzorka za uhodavanje Suda. No kasnije, istražujući, naišla sam na jedan podatak koji mi je vratio povjerenje u predsjednika Tuđmana. Naišla sam negdje prepričani tok jednog brutalnog razgovora koji je Richard Holbrook vodio s predsjednikom Tuđmanom. Richard Holbrook, bankar i mason 33 stupnja je uvijek nastupao prema urođenicima brutalno. Zatražio je od predsjednika Tuđmana da preda hrvate Lašvanske doline sudu. Kada je predsjednik Tuđman upitao što če biti ako ih ne izručimo. Holbrook je brutalno odgovorio: Pobit ćemo ih.
 
I ja bih odlučila kao predsjednik Tuđman i predala ih jer mogu imati bar neku šansu preživjeti i dokazati da nisu krivi inače britanskoj pukovniji koja je pustošila Lašvanskm dolinom bilo bi lako pobiti ove ljude. Kako se ponašao britanski pukovnik Bob Steward u Lašvanskoj dolini govori i priča da je, kad mu je u jednom sukobu ubijena prevoditeljica i ljubavnica, muslimanka, sjeo u svoje vozilo i putem gazio hrvate.
 
Čim su bosanski Hrvati otišli u Haag potrudila sam se naći njihovu adresu i pisati im, ne grupno, nego svakom pojedinačno. Za Božić sam organizirala koliko sam mogla više ljudi da im pišu i čestitaju da se ne osjećaju zaboravljenima i napuštenima.Kako nism bila član nijedne stranke a vidjela sam da su vjerojatno svi u državi mislili da će se ovim suđenjema dokazati istina i hrvatska strana u ratnom sukobu biti rehabilitirana pomolila sam se Bogu da mi da priliku da učinim nešto za te ljude. Odlučila sam se svaki dan jednu krunicu moliti za tu nakanu.
 
Pisma koja sam dobivala iz Haaga su bila sve drugo nego umirujuća. Tihomira Blaškića je bio pilot koji je prebjegao iz JNA sa svojim MIG-om u Austriju jer nije htio bombardirati svoj narod. Iz Austrije se vratio u Lašvansku dolinu organizirati obranu. Haaškom sudu se dragovoljno predao uvjeren da nije kriv. I što mu se dogodilo? Kakva ljudska prava, kakva humanitarna načela! Zavezanih očiju su ga odveli negdje izvan Haaga i držali u nekoliko mjeseci totalnoj izolaciji u vili u kojoj su svi prozori bili zaljepljeni u kojoj je bilo je jedino vještačko svjetlo. Pilot koji je imao sokolov vid je gotovo oslijepio. Kad je konačno, znavši da se za najteže prekršaje zatvorske discipline može odrediti samo tri dana izolacije, tražio objašnjenje, bio je vraćen u haaški zatvor bez objašnjena. Pisma koja sam dobivala nakon što sam stekla povjerenje ovih ljudi bila su dramatična.
 
Mjeseci su prolazili u molitvi a ja sam čekala priliku i ona je došla. U lipnju 1998. je dr. Zvonimir Šeparović – Viktimološko društvo – organiziralo svoj prvi kongres u Interkontinentalu, današnjem Westinu. To je bilo veoma svećano. Tu su bili predstavnici svog javnog političkog, kulturnog života i diplomatski zbor. Ja sam ušunjala bez pozivnice. Na pauzi nakon koncerta u hodnicima sam presretala predsjednike stranaka i političare i pitala ih o sudbini haških zatočenika i svi su me se redom nastojali otarasiti ljubazno ili neljubazno. Došla sam do dr. Šeparovića i gđe. Branke. Upitala sam dr. Šeparovića: Ja znam da Zrinske i Frankopane i Bečko Novo Mjesto imate na programu a imate li Haaško novo mjesto i današnje hrvatske mučenike? Dr. Šeparović me je zaprepašteno pogledao i odgovorio: Nemamo. Upitao me je zašto se nisam javila ranije jer se referate trebalo predati 6 mjeseci ranije. Ali se onda velikodušno dosjetio:"Gđo. Uvijek se dogodi da netko tko je predao referat ne dođe. Ako bude tako  na sutrašnjoj sjednici njegove su minute Vaše. Idite i pripremite se."
 
Došla sam kući u 22 sata i uhvatila se za glavu što pripremiti do sutra u 10. I onda sam napisala sjajan uvod o Sudu kao imperijalnom sudištu. Izvadila sam vreću s pismima haških zatvorenika i iz njihovih pisama napravila kolaž s najdramatičnijim dijelovima ne spominjući njihova imena da im ne naškodim. Sutradan se dogodilo čudo i dvojica referenata nisu došla. Ja sam dobila 20 minuta i u punoj dvorani počela čitati. Dio dvorane je bio u šoku a dio u suzama. Prisutni su bili TV, radio sve novine. Koji dan ranije se don Ante Baković vratio iz posjete zatočenicima pa je mogao sve potvrditi. Sutradan su sve novine na prvim stranicama donijele vijest: prof. Kornelija Pejčinović se dopisuje s bosanskih Hrvatima iz Haaga. Zaredali su interviewi a i ponude. Prišla sam HKDU Marka Veselice i postala dopredsjednica stranke jer mi je bila potrebna stranačka podrška za nastavak rada. Tek nakon niza mojih napisa i istupa po navodima gđe. Jadranke Cigelj, koja je tada bila referent za ljudska prava u HDZ-u počelo se pripremati zakon o suradnji s Tribunalom. To je njoj rekao Drago Krpina.
 
Smatram da su predstavnici hrvatskih vlasti vrlo lakomislenii nepripravni i neobavješteni u suradnji s međunarodnim institucijama što je dramatično iskustvo s ovim sudom. Ne postavljaju se kao odgovorni subjekti nego im ropski služe u dobroj vjeri da su načela i programi međunarodnih institucija superiorni a njihove namjere istinite a ne klopka za naivne. Na taj način dovode u opasnost državu i narod i ne ponašaju se kao vojnici na obrambenoj crti koja se ne smije preći. Oni uvijek prelaze i ne brane a to se graniči s izdajom.
U Zagrebu 30 studenog 2017.                                            
Prof. Kornelija Pejčinović
 
P.S.
Zar naše vlasti ne znaju, zar nitko živ u Hrvatskoj ne zna da je u presudi Karadžiću iz ožujka 2016 koja važe oko 4000 stranica napisano oko 1303 stranice  kojima je Slobodan Milošević oslobođen krivnje za rat. Pa to je objavljeno na bezbroj web stranica.
Zar se onda moglo očekivati što drugo u konačnici rada ovog Suda koji je započeo rad s hrvatima i hrvate ostavio kao šećer na kraju.
Zamislite: Predsjednica republike i predsjednik vlade dali izjave za javnost a neznaju i ne spominju činjenicu da je Slobodan Milošević posthumno oslobođen krivnje potajno u presudi Radovanu Karadžiću. Kakva blamaža i prošle godine su mnoge web stranice donijele tu vijest udarno i ovaj tekst je objavio portal hazud.hr, dragovoljac i braniteljski portal pleternica. 
Tekst priložen niže:
 
NAŠA PRAVNA ZNANOST, NAŠA ODVJETNIČKA KOMORA NISU KRITIČKI PRISTUPILI ANALIZI OSNUTKA, STATUTA I RADA MEĐUNARODNOG SUDA ZA RATNE ZLOČINE POČINJENE NA PROSTORU BIVŠE JUGOSLAVIJE I RUANDE U DEN HAAGU.
KRITIČKU ANALIZU  RADA  MEĐUNARODNOG SUDA ZA RATNE ZLOČINE NA PROSTORU BIVŠE JUGOSLAVIJE DETALJNO JE NAČINIO KANADSKI ODVJETNIK-BRANITELJ CRISTOPHER BLACKE, JEDAN OD NAJPOZNATIJIH SVJETSKIH PRAVNIKA SPECIJALISTA ZA MEĐUNARODNO PRAVO KOJI JE BRANIO OPTUŽENE ZA RATNI ZLOČIN IZ RUANDE.
 
SAŽETAK NJEGOVE ANALIZE:
 
Prema Povelji Ujedinjenih naroda Vijeće sigurnosti ima mandat da poduzima određene mjere u slučajevima agresije, prijetnji miru ili izbijanja rata.
Članovi Vijeća sigurnosti uživaju imunitet i članak 41 Povelje daje pravo članovima da pregovaraju, koriste arbitražu, da se služe diplomatskim metodama i sličnim mjerama u navedenim slučajevima.
Međutim, Vijeće sigurnosti nema zakonske osnove za osnivanje nikakvih pravnih tijela.
Jedan međunarodni sud može osnovati Generalna skupština, a ne Vijeće sigurnosti. Razlog za to su dva kamena temeljca međunarodnog prava:
suverenitet država članica i jednakost pred sudom.
Temeljni ugovor izmdju članica koje neki sud osnivaju služi kao temeljni dokument suda. Za razliku od toga Međunarodni sud … u Haagu piše sam sebi Statut, pravila, i kao organ Vijeća sigurnosti je nelegalan.
Kao nelegalna tvorevina se ne može stavljati iznad država kojima sudi.
Ovaj Sud nije neovisan, jer se njegovi dužnosnici hvale prisnim odnosima s pojedinim vladama, a posebno s vladom Sjedinjenih Država Amerike. Sud je uspostavio surdnju s vojnim savezom NATO i potpisao memorandum o pomoći u transferu osumnjićenih i optuženih. Time je NATO savez u kojemu pojedine članice imaju svoje direktne interese na području bivše Jugoslavije postao pravosudna policija Međunarodnog suda za ratne zločine…, a ne snage UN-a. FBI direktno pomaže ovaj Sud.
 
Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu nije financijski neovisan i ne financira se direktno i iskljucivo iz budzeta UN-a kako nalaže Statut toga Suda. Njega financiraju vlada SAD-a, privatne korporacije Time-Warner, Discovery Products, Institut Otvoreno drustvo Georgea Sorosa, Rockfellerova obitelj, United State Institute of Peace, Carnegie fondacija i drugi.
Većina osoblja ovog Suda dolazi iz institucija koje su privatno financirane od Georgea Sorosa i sličnih “filantropa”.
Ovaj Sud je bez presedana u civiliziranom društvu i napustio je sve humane tečevine prava kroz stoljeća.
 
Stranke u postupku nisu pred Sudom jednake. Tužitelj je dio sustava Suda koji sudjeluje u pisanju pravila i iznad je obrane. Podizanje optužnice traži pristanak suca u postupku. Sudac daje pristanak jedino pri suočavanju, tj. uhićenju. Osumnjićenog se uhićuje odmah. U toku istrage biva podvrgnut najstrožoj zatvorskoj disciplini kao da je već osuđen. Suđenje i čekanje presude traje godinama. Osumnjićenog se drži u čeliji, pod strogim nadzorom, ogranićen mu je susret s obitelji i prijateljimaa, cenzurira mu se pošta, trpi restrikcije onog što može čuti ili vidjeti. Princip da je optuženi do osude nevin, ne poštiva se.
Na ovom Sudu nema jamčevine ni obrane sa slobode. Osumnjićeni je izložen prije osude gubitku posla, kontakata s okolinom, obitelji i prijateljima, i na koncu, s obzirom da je deportiran on je i u prisilnom egzilu.
Dokazni postupka je nedopustivo izmjenjen. Kroz stoljeća razvijena zaštitia od glasina i dokaza po čuvenju ne postoji na ovome Sudu. Prihvaćaju se i glasine ukoliko su korisne tužitelju. Na ovom Sudu nema porote.
Svjedoci mogu anonimno svjedočiti, ili svjedočiti tako da se ne pojave pred Sudom. Postoje odredbe o, za javnost, zatvorenom saslušanju u nedefiniranim prilikama. Postoje tajni procesi koji su bitna odlika političkih sudova. Koriste se zapečaćene optužnice tako da nitko ne zna, da li je osumnjićen ili nije sve dok ga policija ne uhiti na ulici u bilo kojoj državi. Osumnićene, neosuđene osobe, mogu se držati u pritvoru do 90 dana bez optužbe. Tako Sud može bilo koga uhititi na 90 dana, uz jedino obrazloženje da sumnja. Članak 92 Statututa je opasan jer drži da je priznanje dato slobodno sve dok se ne utvrdi suprotno, i to nakon 90 dana izloženosti milosti i nemilosti policije.
Postoji posebna odredba po kojoj dokaze prikupljaju nevladine udruge poput Otvorenog drustva Georgea Sorosa, iako se tu radi o konfliktu interesa.
Sloboda optuženoga da bira branitelja postoji samo na papiru. Sud ima bezbroj načina da diskvalificira branitelja i da ga onemogući.
O pravednom suđenju ne može biti ni riječi na Sudu koji je plaćan i pomagan od zainteresiranih država, institucija, vojnih saveza, organizacija, privatnih lica i korporacija direktno zainteresiranih za ishod suđenja. Na svakom normalnom sudu se može tražiti izuzeće suca ukoliko postoji sumnja u konflikt interesa i u unaprijed određeni ishod suđenja. Na ovom Sudu ishod suđenja nije samo pretpostavljen, nego i unaprijed planiran, a mogućnost izuzeća na ovom Sudu ne postoji. Na ovom Sudu žalbu na presudu rješavaju isti suci koji su presudu donijeli. Ne postoji visa instanca koja bi rješavala žalbe. Nema odštete u slučaju greške ovoga Suda.
Toliko o pravnoj utemeljenosti Međunarodnog suda na prostoru bivše Jugoslavije i Ruande od Christophera Blacka koji završava svoj prikaz ovog suda zaključkom, da je ovaj Sud sramota za civilizirani svijet.
 
OVAKVOM SUDU MI SMO PREDALI SVOJU ČAST I SVOJE JUNAKE I ZAR JE ONDA ČUDNO DA JE ČASNI JUNAK, GENERAL SLOBODAN PRALJAK IZABRAO ČASNU SMRT UMJESTO NEČASNOG ŽIVOTA SA STIGMOM ZLOČINCA.
Izabrala, prevela i prije 15 godina prvi put objavila, a zatim još par puta  prof. Kornelija Pejčinović
30. STUDENOG 2017.
 
SUD  ULJEDINJENIH NARODA ZA RATNE ZLOČINE ODLUČIO JE DA POKOJNI SRPSKI PREDSJEDNIK NIJE BIO ODGOVORAN ZA ZLOČINE POČINJENE U BOSNI TIJEKOM 1992-95. SUCI SU ODLUČILI DA SLOBODAN MILOŠEVIĆ NIJE BIO DIO „ZLOČINAČKOG POTHVATA“ ZA ZLOČINE POČINJENE NAD MUSLIMANIMA I HRVATIMA.
Autor: Andy Wilcoxson, 18. srpnja 2016.
SLOBODAN MILOŠEVIĆ POTAJNO U KARADŽIĆEVOM PROCESU OSLOBOĐEN KRIVNJE?
OBJAVIO: NADA LANDEKA | DATUM OBJAVE: 03/09/2016 | LEAVE A RESPONSE
Piše: prof. Kornelija Pejčinović
Sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije – ICTY – 10 godina nakon smrti potajno oslobodio Slobodana Miloševića krivnje za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.
Promatrajući izazivački i drski način na koji predstavnici srpske službene vlasti šalju protestne note, daju bezobrazne i drske izjave Hrvatskoj i o Hrvatskoj čovjek se upita zar se naši novinari, naši predstavnici u Ministarstvu vanjskih poslova i u vladi nisu upitali što bi mogao biti uzrok tako iznenadnog, uznositog i izazivačkog ponašanja Srbije prema Hrvatskoj i BiH.
Ako upišete u Google tražilicu: Milosevic exonerated… – Milošević oslobođen… dobit ćete na desetine, ako ne i stotine web stranica koje izvještavaju: Milošević oslobođen krivnje na haaškom Tribunalu – ICTY. Svjetski i naši mediji o tome šute.
Oslobođenje od krivnje nije učinjeno za života Slobodana Miloševića nego potajno tijekom suđenja Radovanu Karadžiću. U spise na procesu Radovanu Karadžiću u procesu suđenja uz tematske rasprave dopisivano je ono o Slobodanu Miloševiću što ni na koji način ne bi moglo proći na javnom suđenju.
 
Presuda Radovanu Karadžiću koja je donesena u ožujku 2016. teška je gotovo 4000 stranica. U čvrstoj nadi da se nikomu normalnom neće dati uroniti u toliki mračni spis suci ICTY-a su na 1303 stranice donijeli oslobađajuću presudu za Slobodana Miloševića, za sve zločine počinjene na prostoru Bosne i Hercegovine. No dogodilo se da je novinar istraživač Andy Wilcoxon bio toliko znatiželjan da sazna što je u Karadžićevoj presudi da je prečešljao cijelu presudu i otkrio da je u njoj skriveno 1303 stranice sadržaja kojim se Slobodan Milošević oslobađa krivnje. Eto otkuda tolika glasnost i drskost kod srpskih vlasti koje naprosto izazivaju Hrvatsku i hrvatsku javnost svojim izjavama, protestima itd. Možete li misliti kako njima izgleda smiješno što se Hrvatska poziva na svoje članstvo u EU i na pravnu tečevinu i ostale besmislice ne znajući da je Milošević  potajno službeno oslobođen krivnje.
Da ispravim tu nepravdu i neznanje prevela sam tekst Andy Wilcoxona koji je objavljen u Counterpounch on line magazin. Evo prijevoda:
 
U HAAGU DESET GODINA POSLIJE SMRTI OSLOBODIO SLOBODANA MILOŠEVIĆA  KRIVNJE ZA ZLOČINE U BOSNI.
SUD  ULJEDINJENIH NARODA ZA RATNE ZLOČINE ODLUČIO JE DA POKOJNI SRPSKI PREDSJEDNIK NIJE BIO ODGOVORAN ZA ZLOČINE POČINJENE U BOSNI TIJEKOM 1992.-95. SUCI SU ODLUČILI DA SLOBODAN MILOŠEVIĆ NIJE BIO DIO „ZLOČINAČKOG POTHVATA“ ZA ZLOČINE POČINJENE NAD MUSLIMANIMA I HRVATIMA.
Autor: Andy Wilcoxson, 18. srpnja 2016.
https://www.counterpunch.org/2016/08/01/the-exoneration-of-milosevic-the-ictys-surprise-ruling/
Odabrala i s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović
 
Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) u Haagu odlučio je da pokojni predsjednik Slobodan Milošević nije odgovoran za ratne zločine počinjene za vrijeme rata u Bosni 1992.-95.
Na zaprepašćujući način u postupku kojim je osudio bivđeg bosansko-srpskog predsjednika Radovana Karadžića za ratne zločine na 40 godina zatvora jednoglasno je zaključio da Slobodan Milošević nije dio „udruženog zločinačkog pothvata“ koji je činio zločine protiv muslimana i hrvata u bosanskom ratu.
Na dan 24. ožujka stajalo je u Karadžićevoj presudi „da Sud nije imao dovoljno dokaza u tom slučaju da se Slobodan Milošević slagao sa zajedničkim planom da se bosanske muslimane i bosanske hrvate zauvijek ukloni s tzv. srpskog teritorija.
Sud je utvrdio  „da su se odnosi između optuženog /Karadžića/ i Miloševića pogoršali počevši od 1992. Godine 1994. oni se više nisu slagali o tijeku akcija koje su poduzimane. Dalje, počev od ožujka 1992. postojalo je otvoreno neslaganje između optuženog i Miloševića u susretima s međunarodnim predstavnicima za vrijeme kojih su Milošević i druge srpske vođe otvoreno kritizirali bosanskosrpskoe vođe da čine „zločine protiv čovječnosti“ i etničko čišćenje, i da vode rat po vlastitim odlukama.
 
Suci primjećuju da su Slobodan Milošević i Radovan Karadžić željeli očuvanje Jugoslavije, i da je to Milošević u početuku podržavao, ali da su se njihovi pogledi razmimoišli tokom vremena. U presudi stoji da “od 1990. do 1991 politička namjera optuženog i bosanskog srpskog vodstva je bila da spriječe neovisnost BiH koja bi značila odvajanje bosanskih srba od Srbije. Sud drži da je Slobodan Milošević podupirao tu namjeru i bio protiv neovisnosti BiH.
Sud je utvrdio da je „proglašenje neovisnosti u Skupštini BiH u odsutnosti delegata bosanskih srba 15. listopada 1991. zaoštrilo situaciju, ali da se Milošević nije slagao s predstavnicima Republike srpske. Presuda kaže da je Slobodan Milošević pokušavao zauzeti oprezniji pristup.“
Presuda tvrdi da je u prisluškivanim razgovorima s Radovanom Karadžićem „Slobodan Milošević pitao je li mudro koristiti nezakonit čin protiv drugog nezakonitog čina“ i propitivao je legalitet Skupštine bosanskih srba.“ Suci su također utvrdili da je „Slobodan Milošević izrazio svoju zabrinutost o tome kako Skupština bosanskih srba može isključiti muslimane koji su bili za Jugoslaviju.“
Presuda utvrđuje da je na susretima srba i bosanskih srpskih dužnosnika „Slobodan Milošević tvrdio da pripadnici drugih naroda i narodnosti moraju biti zaštićeni, i da nacionalni interes srba nije diskriminacija“. I dalje: “Milošević je izjavljivao da se protiv zločina treba odlučno boriti.“ Istražni postupak utvrđuje da je „na privatnim sastancima Milošević bio izuzetno ljut na bosansko srpsko vodstvo zbog odbacivanja plana Vance-Owen i psovao je optuženog.“ Također su utvrdili da je „Milošević  pokušavao urazumiti bosanske srbe govoreći da razumije njihovu zabrinutost, ali da je važnije okončati rat.“
 
Presuda tvrdi da je „Milošević također pitao hoće li svijet prihvatiti da bosanski srbi koji čine jednu trećinu stanovništva BiH dobiju 50 % teritorija i poticao je politički sporazum.“
Na sastanku Vrhovnog obrambenog vijeća, presuda kaže da je „Milošević rekao vodstvu bosanskih srba da oni nemaju pravo na više od polovice teritorija BiH, govoreći: Ni na koji način više od toga ne pripada nama, jer mi predstavljamo samo trećinu stanovništva. … Mi nemamo prvo na više od pola teritorija, mi ne smijemo otimati nešto što pripada drugima. … Kako možete zamisliti da će se dvije trećine stanovništva gurati na 30 % teritoija, a vama je premalo 50%? Je li to ljudski, je li to pravo?“
Na drugim sastancima sa srpskim i bosansko srpskim predstavnicima, presuda kaže: da je Milošević „izjavio da se rat mora okončati i da bosanski srbi čine najveću grešku htijući potpuni poraz baosanskih muslimana.“ Zbog raskola između Miloševića i bosanskih srba suci primjećuju da je SR Jugoslavija  smanjila pomoć Republici srpskoj i ohrabrivala bosanske Srbe da prihvate mirovne prijedloge.“
Sud je odlučan u tome da Slobodan Milošević nije bio dio zločinačkog pothvata i da je suprotno tome „osuđivao etničko čišćenje“ i to je od ogromnog značenja jer se njega osuđivalo za svo krvoproliće u Bosni, i da su zbog toga stroge ekonomske sankcije nametnute Srbiji. Krive optužbe protiv  Miloševića su jednake optužbama za napad na Irak, da bi se kasnije utvrdilo da nije bilo oružja za masovno uništenje.
Sloboda Milošević je bio oklevetan u cijelom zapadnom tisku i od gotovo svakog političara u svakoj članici NATO-a. Zvali su ka „krvolok s Balkana.“ Uspoređivali su ga s Hitlerom i optuživali za genocid. Demonizirali su ga i od njega načinili krvoločnog monstruma i tom krivom slikom su opravdavali ne samo ekonomske sankcije protiv srba nego i bombardiranje Srbije i Kosova od strane NATO-a 1999 godine.
Slobodan Milošević je morao provesti pet godina svoga života u tamnici braneći sebe i Srbiju od izmišljenih optužbi za vrijeme rata koji je, sada dopuštamo, on pokušavao spriječiti. Najozbiljnije optužbe s kojim se suočio Milošević, uključujući i optužbe za genocid, bile su sve u svezi s Bosnom. Sada, deset godina nakon njegove smrti, oni dopuštaju da nije uopće bio kriv. /Opa!/
 
ICTY nije ništa učinio  da objavi činjenicu o  tome da su Milošveića oslobodili od sudjelovanja u zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Oni su mirno te zaključke, od 1303 stranica pohranili među 2590 stranica Karadžićeve presude znajući sasvim sigurno da se nitko vjerojatno neće zamarati da to pročita.
Sudac predsjednik u suđenju Radovanu Karadžiću, O-Gon-Kwon iz Južne Koreje bio je također jedan od sudaca u procesu Slobodanu Miloševiću. Skidanje krivice sa Slobodana Miloševića u Karadžićevom procesu može biti znak na koji je način Miloševićev proces bio vođen, u najmanju ruku po  pitanju onog što se tiče optužbi za Bosnu. Da je samo Milošević doživio da vidi zaključke svog vlastitog suđenja!
 
Važno je napomenuti da je Slobodan Milošević umro pod sumnjivim okolnostima. Umro je od srčanog udara upravo dva tjedna prije neto je Tribunal odbio njegov zahtjev da se podvrgne operaciji srca u Rusiji. Nađen je mrtav u čeliji manje od 72 sata prije nego je njegov odvjetnik uručio pismo ruskom ministru vanjskih poslova u kojem je rekao da se boji da je on /Milošević/ bio otrovan.
Službeno izvješće Tribunala po pitanju istrage o njegovoj smrti  potvrdilo je „da je Rifampicin nađen u uzorku krvi gosp. Miloševića na dan 12. siječnja 2006. I da je gosp. Miloševiću rezultati nisu bili saopćeni do 3 ožujka 2006 jer je bilo teškoća u zakonskom položaju u kojem se našao Dr. Falke (glavni liječnik Tribunala) zbog nizozemskih zakonskih odredbi koje se tiču medicinske povjerljivosti.
Prisutnost Rifamicina /lijeka koji nije propisan/ u Miloševićevoj krvi mogla je djelovati suprotno lijeku koji je uzimao protiv visokog krvnog tlaka i povećavao je rizik od srčanog udara koji ga je konačno ubio. Tribnalovo dopuštanje da su znali mjesecima za Rifampicin ali da nisu rekli Miloševiću rezultate njegovog krvnog testa sve do par dana prije njegove smrti zbog „Nizozemskih  pravnih odredbi o povjerljivosti“ je nevjerojatno, to je neuvjerljiv i neiskren izgovor. Ne postoji nizozemska pravna odredba koja priječi liječnika da kaže pacijentu rezultate njegovog vlastitog krvnog testa. To bi bilo idiotski. Suprotno tome skrivanje takve informacije od pacijenta moglo bi se smatrati kao zloupotreba i nesavjesno vršenje zvanja.
Sve ovo povećava dobro utemeljenu sumnju da je moćnim geopolitičkim interesima bilo u interesu da Milošević umre prije kraja procesa radije nego ga gledati oslobođenog optužbi. To bi raskrinkalo njihove grozne laži.
 
Telegrami State Departmenta SAD-a koji su procurili wikileaksom potvrđuju da je Tribunal razgovarao  o Miloševićevom zdravstvenom stanju i o medicinskim podacima s Veleposlansvom SAD-a u Haagu bez njegovog pristanka. Tada se nisu brinuli o zakonskoj povjerljivosti kada su brbljali o medicinskim podacima s Američkim veleposlanstvom.
Izaziva nezadovoljstvo činjenica da je Milošević mirno opravdan za najozbiljnije zločine za koje je bio optužen deset godina poslije smrti. Najmanje bi bilo da se plati financijska zadovoljština njegovoj udovici i njegovoj djeci. Odšteta bi trebala biti plaćena i Srbiji od strane zapadnih vlada koje su tražile da kazne Srbiju držeći Miloševića „odgovornim“ za zločine za koje sam Tribunal dopušta da nije bio odgovoran za njih nego da ih je pokušavao zaustaviti.
 
[1] ICTY, Karadzic Judgment, 24 March 2016, Para. 3460
http://www.icty.org/x/cases/karadzic/tjug/en/160324_judgement.pdf >
[2] Ibid., Footnote 11027
[3] Ibid., Para. 3276
[4] Ibid., Para. 2709
[5] Ibid., Para. 2710
[6] Ibid., Para. 2685
[7] Ibid., Para. 2687
[8] Ibid., Para. 3288
[9] Ibid., Para. 3284
[10] Ibid., Para. 3289
[11] Ibid., Para. 3295
[12] Ibid., Para. 3290
[13] Ibid., Para. 3297
[14] Ibid., Para. 3293
[15] Ibid., Para. 3292
[16] Ibid., Para. 3280
[17] ICTY Case No. IT-02-54 Prosecutor v. Slobodan Milosevic, Decision on Assigned Counsel Request for Provisional Release, February 23, 2006
[18] Text of Slobodan Milosevic’s Letter to the Russian Ministry of Foreign Affairs
http://www.slobodan-milosevic.org/news/sm030806.htm>
[19] Judge Kevin Parker (Vice-President of the ICTY), Report to the President of the ICTY: Death of Slobodan Milosevic, May 2006; ¶ 31, 76
http://www.icty.org/x/cases/slobodan_milosevic/custom2/en/parkerreport.pdf >
[20] U.S. State Dept. Cable #03THEHAGUE2835_a, “ICTY: An Inside Look Into Milosevic’s Health and Support Network”
https://wikileaks.org/plusd/cables/03THEHAGUE2835_a.html>
http://www.counterpunch.org/2016/08/01/the-exoneration-of-milosevic-the-ictys-surprise-ruling/
RUBRIKA: POLITIKA
 

Kornelija Pejčinović, prof.

Povezani članci

Koalicija isluženih političara

HF

Braćo draga, vatreni!

HF

Pucanj u prazno!

HF

Povećanje dohotka pod povoljnijim uvjetima

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...