Hrvatski Fokus
Društvo

Armenska tradicijska obitelj

Armenska riječ yntanik ('obitelj') u prijevodu znači 'pod krovom'

 
 
Za tradicijski armenski način života svojstvene su velike patrijarhalne zadruge (arm. gerdastan) koje su objedinjavale do 50, pa i više rođaka nekoliko naraštaja. Armenska riječ yntanik (‘obitelj’) u prijevodu znači “pod krovom”, tj. oni koji žive zajedno u jednom domu, pod jednim krovom. U narodu se je za obitelj rabila riječ odžah (‘obiteljsko ognjište’), mec odžah (‘veliko obiteljsko ognjište’), tsuh (‘dim’), tun ili ton (‘dom, kuća’).
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/12/b5fecd5ab2a90555a2d03711d72b2822-armenian-american-armenian-culture.jpg
U armenskim zadrugama zajedno su živjeli roditelji i odrasli sinovi koji su sa svoje strane imali djecu, čak i unuke. U zadruzi se je znalo tko je za što zadužen, tko što treba raditi. Na čelu takve zadruge bio je najstariji i najiskusniji muškarac, gospodar doma (arm. tanter). Gospodar doma je imao neograničenu vlast, upravljao je pokretnom i nepokretnom imovinom, čak je i odlučivao o sudbini kojega člana te velike zajednice. Tanter je upravljao zadružnim gospodarstvom i nadzirao prihode i rashode. Prema njemu svi su se morali odnositi sa štovanjem i poštovati određene tradicijske norme ponašanja. Kad bi gospdar ulazio u kuću, svi bi morali ustati, u njegovoj prisutnosti nitko nije imao pravo glasno govoriti ili pušiti. Glava obitelji bi prvi sjedao za stol, zauzimao središnje mjesto uz ognjište, prvi išao na počinak…
 
Veliki ugled u zadruzi imala je starija žena (arm. tantikin ili tantirui 'gospodarica doma'. Obično je to bila gospodareva žena, no ako bi ona umrla prije muža, tada je njezino pravo prelazilo na ženu po starješinstvu sljedećemu muškarcu, starijemu bratu ili sinu. Gospodarica doma vodila je sve ženske poslove u obitelji: kućanstvo, preradbu poljoprivrednih i stočarskih sirovina, pečenje kruha i pripremu ručka, starala se je o čistoći i redu u domu. Upravljala je svim materijalnim dobrima, u nje su bili ključevi spremnica, namirnice su bile pod njezinim nadzorom. Narodna poslovica kaže: "Muž je vanjski, a žena unutarnji zid kuće."
 
Mišljenje gospodareve žene bilo je odlučujuće u izboru žene za sina, njoj su se prije svega obraćali prosci kada je riječ o udaji njezine kćeri. Samo gospodarica (arm. tantikin) se je mogla obraćati glavi zadruge (arm. tanter) u vezi sa svim zahtjevima ukućana i bila je jedina od žena koja je imala pravo sjesti za stol zajedno s muškarcima. U zadruzi je dijapazon obveza armenskih žena bio vrlo širok. Primjerice, starija snaha (nevjesta) obično mijesi tijesto, muze stoku, prede vunu, ide na planinski pašnjak i tamo priprema sir i maslac; druga i treća snaha prosijava brašno, loži peć, tka sagove, šije, krpa, nosi hranu muškarcima koji rade u polju; mlađa snaha svako jutro ide po vodu, pomaže pri odijevanju svekra i svekrve, otvara vrata, donosi ručak, posprema kuću i sl. Neudane su kćeri bile slobodnije negoli snahe, premda su im, po potrebi, pomagale u kućanstvu.
 
U tradicijskoj armenskoj obitelji uzajamni odnosi članova umnogom su se zasnivali i na starinskom običaju izbjegavanja. Primjerice, u tradicijskoj armenskoj obitelji zadržala se je zabrana izgovaranja imena žene ili muža u prisutnosti drugih članova, npr. govoriti posvojno o mužu ili ženi: “moj muž” ili “moja žena”. Ove su izrazi zamjenjivani drugima, primjerice muž je nazivao ženu ahči (“djevojka”), žena muža – mard (“čovjek”), a u prisutnosti stranih osoba – “sin” ili “brat” odnosno “kći” ili “sestra” dotičnoga. Ako je muž trebao nešto prenijeti ženi, on joj se je obraćao obično uz pomoć svoje majke, govoreći: ”Reci joj da…”. U obraćanju svekrvi snaha, ne izgovarajući ime muža, govorila je: ”Tvoj sin”, a u razgovoru s majkom ili otcem – “Tvoj zet”.
 
Drži se da su u Armenaca izravni nasljednici samo muškarci. U isto vrijeme kćeri do udaje i udovice (do druge udaje) nisu gubile prava korištenja zemljom pokojnoga tantera. Kada u obitelji nije bilo nasljednika ni po muškoj, ni po ženskoj lozi, tada su oranice i sjenokoše prelazile u općinsko vlasništvo, a ostalu su nekretninu i pokretninu nasljeđivali najbliži rođaci. Nakon smrti jednoga od braće njegov je udjel prelazio drugomu bratu zajedno s obvezom uzdržavanja udovice i njezine djece do udaje kćeri i do početka punoljetnosti sinova, nakon čega su zadnji postajali vlasnicima očeve imovine. Djeca, kao i u mnogih drugih naroda, u armenskoj obitelji predstavljaju pravo bogatstvo i sreću.
 
Izvori:
 
Ter-Sarkisjanc, Alla. 2005. Istorija i kul’tura armjanskogo naroda. Moskva: Izdatel’skaja firma “Vostočnaja literatura” RAN
Izvor livejournal
Izvor liverinternet.ru
Izvor livemaster.ru
 

Artur Bagdasarov, HKV

Povezane objave

Cijena slobode

HF

AFORIZMI – Postoji li kakav zakon o službenoj uporabi hrvatskog jezika?

hrvatski-fokus

Jadranski svjetionici

HF

Mudri povjesnik Jakob Burchardt

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više