Živi li Hrvatska u sadašnjosti? (6)

U zemljama pod njemačkim zaposjednućem njemački su progonitelji bili upućeni na domaću upravu i izvršne vlasti

U Zagrebu se ispostavilo da su najbolje prigode za preživljavanje logori, zatvori i ustanove prisilnog rada, a potom bijeg u partizane i život u podzemlju. Neki Židovi su pobjegli u inozemstvo. U Sarajevu je većina preživjelih pretrpjela rat pod talijanskom zaštitom ili prelaskom u partizane. U Srbiji su pojedini ustrajali kod partizana, dok su drugi bježali (mnogi preko Italije), završili kao ratni zarobljenici (u Njemačkoj) ili su preživjeli u skrovištima ili u miješanim brakovima (394.). Slovački, hrvatski, talijanski i mađarski šefovi država uporno su stajali na stajalištu (pače još prije početka deportacija) da se određene kategorije Židova izuzmu od najružnijih progona. U tu kategoriju su često spadali prelaznici na kršćanstvo, osobe u mješovitim brakovima, te pripadnici intelektualne i gospodarske elite (397.)

Gerlach ne propušta spomenuti ulogu Katoličke Crkve kako u negativnom tako i u pozitivnom smislu. Prema njemu, pod utjecajem Katoličke crkve službena je politika u zaštitu uzela pojedine skupine Židova i spriječila njihovo proganjanje. On tvrdi da je Katolička Crkva u hrvatskoj državi organizirala vjerske prijelaze između 100.000 i 240.000 prije svega uplašenih pravoslavnih kršćana (koji su proganjani kao Srbi), ali i više tisuća Židova. Prijelazom na kršćanstvo spasilo se desetine tisuća života. Međutim, da je u konačnici bilo tako malo vjerskih prijelaza, leži na odgovornosti duhovnika koji su preko volje pokrštavali Židove. U stanovitoj mjeri Katolička Crkva u Hrvatskoj je bila iznimka (399.). Istodobno pak autor tvrdi da je u mnogim zemljama protužidovska propaganda dolazila od crkava. U te zemlje spada i Hrvatska u 1930-im godinama, kad su katolici imali veliki utjecaj na radikalni ustaški pokret, i Bosna gdje su u tom sudjelovali muslimanski duhovnici (350.).

Samo je po sebi razumljivo da su njemačke vlasti vršile pritisak u korist deportacije – od sredine 1942. na vlade Rumunjske, Mađarske, Bugarske, Slovačke, Hrvatske, Italije i Francuske. Vlade Grčke, Srbije i Češke uopće nisu bile ni pitane, kako se čini (371.) Bjelodano je bilo da se njemačkom vodstvu svidjela spremnost za izručenje Židova i da je to moglo donijeti određene prednosti. U svibnju 1942. „obnoviše“ njemački saveznici Rumunjska, Hrvatska i Slovačka „praktično Malu Antantu“, protiv Mađarske upereni pakt iz međuratnog doba. Premda je Mađarska bila njemački saveznik, druge tri države su ju smatrale prijetnjom po njihov teritorij. Daljnja istraživanja traže odgovore na neka pitanja. Jesu li ove zemlje protužidovskom politikom htjele dobiti njemačku potporu, pita se Gerlach, i je li Slovačka poradi suprotstavljanja Mađarskoj u danom trenutku masovno deportirala Židove u logore u dijelu Poljske koji je bio pod njemačkom kontrolom? Zbog čega je Hrvatska u kolovozu 1942. počela s deportacijama; i zašto je Rumunjska svoju spremnost za to izrazila u srpnju, premda se ti vlakovi nikada ne pokrenuše? Osim toga, hrvatska je Vlada iskoristila svoj suverenitet na područjima blizu Jadranskog mora, koja je u lipnju 1942. dobila natrag od Italije, kako bi pojačala proganjanje Židova (372.-373.).

U zemljama pod njemačkim zaposjednućem njemački su progonitelji bili upućeni na domaću upravu i izvršne vlasti. Lokalno znanje je bilo nužno, osobito pri uhidbama. Ipak postupci službenika iz uprave i policije mogli su varirati od zemlje do zemlje, unutar nacije i u različito vrijeme. Gerlach navodi primjere Francuske, Italije, dijelova Grčke i Belgije, država u kojima su se racije i lov na Židove pokazali manje uspješnim zbog nedostatka sustavne koncentracije Židova. „Ovi primjeri ilustriraju da njemačko zaposjednuće neke zemlje nije predstavljalo jamstvo da se tamošnje Židove može uhititi, deportirati i ubijati, ako je ova država posjedovala nacionalnu vlast, a njezina uprava i policija takve aktivnosti nije angažirano provodila i podupirala“ (414.) Kako pokazuje slučaj hrvatskog Splita, diskriminacija Židova je započela malim koracima. Kad su hrvatske vlasti registrirale Židove, prijavljivali su se prije svega stari ljudi, žene s malom djecom i bespomoćni, što je ove skupine izlagalo daljnjim progonima.

(Nastavak slijedi)

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271. (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti