Hrvatski Fokus

Većina Korzikanaca smatra da ih Francuzi tretiraju kao koloniju

 
 
Korzikanski autonomisti okupljeni u koaliciji Pe a Corsica (Za Korziku) osvojili su 57 posto glasova na izborima za korzikansku Skupštinu, prvu otkako taj otok s 325.000 stanovnika, četvrti po veličini na Mediteranu, spojen u jednu upravnu cjelinu (prethodno je bio oblast podijeljena u dva departmana).
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/12/corsica-is-not-france.jpg
U nedjeljnome drugom krugu autonomistička koalicija ojačala je većinu koju je imala već u prvom krugu. Pretpostavlja se da su za njezine kandidate glasali i pristaše separatističkog pokreta U Rinnovu (Obnova; riječ je o obnovi samostalne u suverene Korzičke Republike iz XVIII. stoljeća). Taj pokret, dobivši 6,7 posto glasova, nije u prvom krugu uspio preskočiti prag, postavljen na 10 posto (!). Pe a Corsica, koju vodi odvjetnik Gilles Simeoni, dosadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Korzike a prethodno gradonačelnik Bastije, objedinjuje dvije glavne stranke: Femu a Corsica (Učinimo Korziku) te Corsica libera (Slobodna Korzika) koju vodi odvjetnik Jean-Guy Talamoni, dosadašnji predsjednik Skupštine Korzike, poznat po tezi da je „Francuska susjedna zemlja s kojom Korzika ima prijateljske odnose“.
 
Uspjeh koji je postigla koalicija Pe a Corsica jasniji je ako se zna da je dobila tri i po puta više glasova nego prva sljedeća stranka, Regionalistička desnica, koju vodi Jean-Martin Mondoloni. Još su gore, s po oko 13 posto, prošle najjače francuske nacionalne stranke: bivša Sarkozyjeva a sada Wauquiezova desna degolistička Republicains, odnosno Macronova evroprogresistička La Republique en Marche! U Parizu se Vladin glasonoša Benjamin Griveaux ograničio na suhi komentar: „Surađivat ćemo s izbornim pobjednicima“. Ti pobjednici imaju samo trogodišnji mandat da pokažu svojim biračima da misle ozbiljno i osiguraju podršku za sljedeće razdoblje. Naime, kao glavni cilj najavljuju pregovore s Francuskom i osiguranje bitno širega autonomnog statusau sljedećih deset godina.
 
Popis njihovih političkih zahtjeva je kratak ali perentoran: sloboda za političke zatočenike (naime Korzikance zatvorene i osuđene zbog separatizma ili čak autonomizma), korzički kao službeni jezik paralelno s francuskim, poseban status za prebivatelje Korzike kako bi se suzbila špekulacija nekretninama na otoku.
 
Francuski nacionalistički unitarizam je stisnuo Korziku jednako, a katkad i jače nego pripadnike drugih etnolingvističkih manjina, kako autohtonih internih, poput keltskih Bretonaca (jedinih koji su sačuvali jezik nekadašnjih Gala na koje se Francuska poziva), ili samo lingvističkih (poput Provansalaca, unatoč tome što je Frederic Mistral još 1904. dobio Nobelovu nagradu za poeziju na provansalskome, nekad književnom jeziku od Burgundije do Sicilije – i Polov putopis iz Kine zapisan je na provansalskome), tako još i više manjina stranih matičnih nacija: Baska pri Pirinejima, Katalonaca u Perpinyau (i jedni i drugi su ipak nedavno dobili pravo na službenu uporabu svog jezika), Flamanaca u Dunkirku i, najgore, Korzikanaca, čiji se jezik u ranome srednjem vijeku razdvojio od toskanskoga, potonje baze talijanskoga standardnog jezika. Korzikanci nemaju pravo na osobna imena na svom jeziku, a kamoli na njegovu uporabu u školama i upravi.
 
Korziku je Genova preotela Pisi u XIII. stoljeću, izgubila ju je u XVIII., kada je nakratko samostalna Korzika uvela prosvijećeni ustav i prva u Europi dala biračko pravo ženama, a onda je Genova Versailleskim ugovorom 1768. prodala svoja prava na Korziku za dva milijuna đenoveških lira, dakle za manje nego je hrvatski kralj Karlo Drački prodao svoja prava na Dalmaciju Mlečanima (za pišivih 100.000 dukata). Istraživanje provedeno 1999. pokazalo je da je tada samo 15 posto Korzikanaca željelo odcjepljenje od Francuske, dok bi se dobrih 40 posto Francuza s kontinenta radovalo da se Korzika odcijepi. Smatraju je mafijaškim otokom, daleko sličnijim Sardiniji i Siciliji negoli kontinentalnoj Francuskoj. Većina Korzikanaca smatrala je da ih Francuzi tretiraju kao koloniju, te su htjeli i više novca iz Pariza i veću autonomiju u trošenju tog novca. Sada je stanje drukčije (pa i pod utjecajem katalonske krize): za odcjepljenje je i dalje 10-15 posto, ali oko 75 posto je za punu autonomiju, uključujući i poreznu, makar bez novca iz Francuske.
 

Inoslav Bešker, Slobodna Dalmacija

Povezane objave

“Europske vrijednosti” prijete europskoj sigurnosti

hrvatski-fokus

Najbolji europski saveznik je – SAD!

HF

Studija: Sloboda u padu u većini država SAD-a

hrvatski-fokus

Manji porezi za Amerikance

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više