Kiparska radionica ART-ljeto ’87.

Brojni kipari inspiraciju su pronašli u splitskom brodogradilištu

„Što je moglo, a sad više ne može: 30 godina poslije Art ljeta 1987.“, naziv je izložbe koja se 5. prosinca 2017. godine otvorila u Galeriji umjetnina u Splitu. Izložba razmatra nasljeđe projekta splitskog Art-ljeta 1987. tijekom kojeg su u središtu Splita po koncepciji Davora Matičevića i organizaciji HDLU-Split, a u suradnji sa Skupštinom općine Split, SOUR Brodosplit i turističkim savezom Grada Splita, izvedeni radovi trinaest renomiranih kipara iz tadašnje države: Mrđan Bajić, Kosta Bogdanović, Jagoda Buić, Slavomir Drinković, Božidar Jelenić, Kažimir Hraste, Ivan Kožarić, Pavle Pejović, Matjaž Počivavšek, Ante Rašić, Duba Sambolec, Lujo Vodopivec i Gorki Žuvela.

U zadnjih četrdesetak godina zabilježeno je više pokušaja postavljanja skulptura u javne gradske prostore. Kako je u bivšoj državi bilo više „parkova skulptura“, tako je i u Splitu sredinom sedamdesetih godina postojala inicijativa, potaknuta od profesora Duška Kečkemeta, o postavljanju parka skulptura na Mejama. No, zbog nerazumijevanja tadašnjih gradskih vlasti, projekt nikada nije ugledao svjetlo dana.

Drugi pokušaj pojavio se početkom osamdesetih godina tijekom izgradnje Ulice Ruđera Boškovića, kada su vođeni razgovori s Dušanom Džamonjom oko izrade fontane u obliku njegove klasične kugle. Ali kako je investitor gradnje ulice bio vojno-stambeni fond, koji nije pokazao sluha za takvu ideju, zamisao o suvremenoj fontani ostaje tek na pokušaju, o čemu nijemo svjedoči betonski 'bazen'. Ipak, valja podsjetiti kako je za potrebe snimanja filma u Boškovićevoj ulici, kao simbolu suvremenog Splita, bila postavljena, na tom istom trgu, umjetnička instalacija Vaska Lipovca koja je skinuta sa zadnjim kadrom filma. Kao mali ekskluzivitet, nepoznat široj javnosti, možemo reći kako se u to vrijeme razmišljalo i o postavljanju monumentalnog kipa Ruđera Boškovića na trgu smještenom na početku istoimene ulice, čiji je autor Ivan Meštrović. Međutim, kako već biva sa Meštrovićevim djelima, iz nepoznatih razloga kipareva obitelj nije htjela ustupiti gipsani odljev djela. Treći pokušaj zbio se 1987. godine kada je u okviru manifestacije Art-ljeto dvadesetak umjetnika izradilo željezne skulpture, koje umjesto da su, kako je bilo predviđeno, postavljene u novim gradskim predjelima, gotovo sve završile u centru grada. Nedugo po postavljanju umjetnička ostvarenja „Art ljeta“, ipak se uklanjaju, te im se gubi svaki trag.

Kiparska radionica „Art ljeto“ okupila je 1987. godine brojne cijenjene kipare, koji su inspiraciju za svoja djela pronašli u splitskom brodogradilištu. Moglo bi se reći, gotovo od samog njegovog osnutka uspostavljena i do danas je ostala neprekinuta povezanost umjetnika i Brodosplita. Skulptura 'Ruža vjetrova' autorice Jagode Buić ili 'Motika' škverskog kipara Stanislava Bavčevića samo su neke od brojnih intervencija u prostoru i obogaćivanju kulturne baštine grada Splita. Međutim, mnogim skulpturama, 16 od 17, se od 1987. gubi trag. Ostala je samo 'Ruža vjetrova' Jagode Buić koja je, uz Dubu Sambolec, bila jedina žena među umjetnicima okupljenima oko inicijative povjesničara umjetnosti i kustosa Davora Matičevića, koji je priredio i kiparsku radionicu na tragu svoga višegodišnjeg kustoskog interesa i muzejske prakse.

Dvije skulpture, 'Hefestov stup' autora Koste Bogdanovića, te 'Pusti me proć' Slavomira Drinkovića pronađene su nakon otvaranja izložbe. Pronađene su trideset godina nakon što su napravljene na otpadu, ali će ovih dana biti dopremljene u dvorište splitske Galerije umjetnina. Kažimir Hraste je svoje radove prenio u Omiš, gdje ih je netko iskoristio za postolje brodskog motora. Kožarićev rad je ukraden. Rad Mrđana Bajića „Kuća na vjetru“ zadnji put je primijećena u Brodogradilištu … Slovenski umjetnici su navodno preuzeli svoje skulpture.

Kustos Davor Matičević tada je zapisao kako „grad Split, svojom slojevitošću nagomilanih intervencija povijesnih razdoblja jest mjesto potvrde epoha i autora u njima što se slobodno izražavaju obogaćujući raznolikim djelovanjem okolinu … Uvjereni smo zato u značenje napora i specifičnih okolnosti prepoznatih i koordinirahih u Splitu iniciranjem Kiparske radionice u sklopu ovogodišnjeg „Art-ljeta“. Malo gdje se pojavljuje takva motivacija u sprezi grada nabijenog nasljeđem i suvremenošću življenja, od kojeg se polazi u kreiranju i u kojem se završava u izlaganju, uz industriju koja nudi, gotovo nameće, specifične tehničke uvjete izrade umjetnina – kao što je sklop okolnosti ponudio u Splitu. Opravdano je stoga da entuzijazam nekolicine inicijatora preraste u smišljeno vođenu aktivnost.

Dakako, osnovni zadatak je omogućiti stvaranje skulpture velikih dimenzija ali i znatno više od toga: omogućiti skulpturama da zažive u prostoru grada. To znači da je stvarna želja ove radionice stvoriti na razini test-poligona izgubljenu povezanost između umjetnika i društva ili ambijenta i umjetnosti. Time se naše nastojanje primiče priželjkivanim situacijama uspostavljanja uzročno-posljedičnih odnosa između naručioca, umjetnika, djela i korisnika. Taj lanac ili krug uzajamnosti nije dobio u jugoslavenskoj sredini odgovarajuće nove oblike, dok su stari oblici izgubljeni – osiromašenjem tržišta umjetnosti te nestankom ambicioznih mecena i suvremeno orijentiranih kolekcionara sve do zapuštanja zajedničkih potreba za umjetnošću. Gubitkom hijerarhije vrijednosti u svijesti javnosti-afirmacija privatnog kiča gotovo da je zamijenila pravo na postojanje zajedničkog, općeg umjetničkog dobra.“

Na posljetku, javna skulptura je dio kulturne politike modernih gradova i vrlo efektno urbano rješenje za gradske prostore, stoga izrada budućih javnih skulptura ne ovisi isključivo o maru i inventivnosti dokazanih umjetnika, koliko o onima koji o njima skrbe, a tek se trebaju izjasniti koliko uopće vole svoj grad.

Izložba predstavlja dokumentarne fotografije postava skulptura koje je snimio Ante Verzotti, a može se razgledati do 7. siječnja 2018.

Nives Matijević