Hrvatska nije na prodaju

Političari, i hrvatskom bi se državom trebalo upravljati umom

 

 

Um traži, ali srce nalazi.

(George Sand)

 

Razum je sposobnost razboritog rasuđivanja, do kojeg se dolazi logičkim i kritičkim mišljenjem. Riječ razum dolazi od latinskog pojma ratio, što je u prošlosti označavalo izračun ili odnos. Filozofija razlikuje razum i um. U povijesti filozofije  mijenjalo se poimanje  odnosa između razuma i uma. Prema Kantu razum je uža “spoznajna moć”, a um šira i viša, jer obuhvaća osjetilnost i stvaranje ideja.

“Um je aspekt intelekta i svijesti doživljen kao kombinacija misli, percepcije, pamćenja, emocija, volje i mašte, uključujući i sve nesvjesne kognitivne procese.”Umili  intelekt (iz latinskog. intellectus: percepcija, kognicija ili spoznaja) se odnosi  na sposobnosti  razmišljanja  i znanja čime se dolazi do spoznaja ili uvida. Od antike do današnjih dana nastajale su i nastale mnogobrojne predznanstvene i znanstvene teorije o umu, njegovim višestrukim složenim funkcijama, racionalnom i emocionalnom stanju. Emocionalna stanja nastaju zbog emocija raznih i različitih (osjećaja), kao  reakcija na neki događaj. Emocije su zapravo misli, koje mogu biti pozitivne i negativne. Pozitivne emocije su komplementi mišljenja za lakše, brže,  sukladnije i sustavnije uklapanje u drušvo i svakodnevni život, sa što manje stresa i straha. Negativne emocije  su konstrukt misli koje izazivaju  strah, tjeskobu, negativnost, frustraciju i depresiju. Emocije se definiraju na više način, što ovisi o svakom pojedincu, pri pojedinom događaju i  stečenom iskustvu. Neki smatraju da je osjećaj odgovor na emocije.

 

John D. (Jack) Mayer kaže: ''Emocije djeluju na mnogo razina. Imaju kako fizičku, tako i psihološku stranu. Emocije spajaju misao, osjećaj i djelovanje – djeluju u svakome dijelu osobe, utječu na mnoge aspekte osobe, a osoba utječe na mnoge aspekte emocija.'' Naš um je složeni, uslojeni, nevidljivi,  osjetilni i produktivni konstrukt razuma i emocija.Laički gledano, razum i osjećaji se isprepliću, nadopunjuju, šire i oplemjenjuju um. Um ne egzistira bez razuma i osjećaja. Jednom prevlada jedno, drugi puta drugo, ovisno o trenutnoj ili trajnijoj kombinaciji svjesnih i nesvjesnih kognitivnih procesa. Poželjno je postići sukladnost i nužnu ravnotežu u toj kombinaciji, inače dolazi do borbe srca i glave (razuma). Nije dobro kad su srce i razum u neskladu, ni za koga, ni u čemu. Pojedinac koji nije sposoban “pomiriti” razum i osjećaje ima velikih osobnih i društvenih problema, bez obzira što u svojem životu radi. Ne postoji proces, u kojem bi “strategijom i tehnikom”, mogli potpuno razdvojiti naš um, odnosno razum odvojiti od osjećaja.

 

Nikakva lobotomija, filozofija,  ideologija i utilitarizam tu ne pomažu. Ponekad osjećaje nije dobro pokazati, kamoli manifestirati, naročito kad si javna i odgovorna osoba. Razum bi tada prevladao nad osjećajima. Zbog nužne potrebe, ponekad  su određene emocije  potisnute, što ne znači da  te emocije nisu u nama prisutne i da su trajno  izbrisane iz našeg pamćenja.  Svaki čovjek, posebice  intelektualac i političar bi svoje emocije trebao kontrolirati. Javno pokazivanje emocija, naročito negativnih, u nekim društvima, najviše europskim, znači biti “izvan kontrole”, ne vladati sobom, što je znak osobne slabosti i državničke nesposobnosti. Nije dovoljno reći ja upravljam državom ili radim svoj posao  razumom, a ne emocijama.  To  bi trebalo pokazati i dokazati, što je zapravo je nemoguće. Sve bi se trebalo raditi umom, kakvim takvim. U svakom umu se isprepliću, nadopunjuju, nadograđuju i egzistiraju razum i osjećaji. S emocijama smo rođeni i s njima moramo živjeti, na najbolji mogući način. Bilo bi dobro i djelotvorno, da svoje emocije  spoznamo, ustrojimo i njima vladamo, sukladno našem društvenom položaju i političkoj korektnosti, ukoliko politička korektnost nije samo maska za određene oblike cenzure, samocenzure i discipliniranja, te po potrebi konstruirana politička tvorba, kojom se zamagljuje istina i plasiraju alternativne činjenice.

 

Svime i svačime, pa državom bi se trebalo vladati, odnosno upravljati umom. Kad bi tome bilo tako, onda ne bi:

– Građani masovno iseljavali,

– Bili bez obitelji i djece,

– Živjeli s roditeljima s 50 godina,

– Djeca htjela biti saborski zastupnici, jer oni ništa ne  rade, a imaju velike

plaće,

– Uvozili radnu snagu,

– Ostali bez liječnika i medicinskih sestara,

– Obiteljski nasilnici bili župani,

– Po međunarodnim anketama bili pri dnu po svemu dobrom, a u vrhu po svemu lošem,

– Prodavali državnu imovinu,

– Plasirali alternativne činjenice kao istinu,

– Dogovoreni sporazum i nagodbu prikazali  totalni gospodarski slom,

– Zatvarali male lopove “kokošare”, a velikma dali priliku da pobjegnu,

– Pisali Lex specialis za osobne potrebe,

– Uzimali siromašnima i davali bogatima,

– Sakupljali milodare za liječenje teško bolesne djece,

– Bili posvađani sa svim susjedima,

– Miješali se u politiku i strukturu druge države,

– Jedni drugima podmetali noge,

– Izlazili iz svojih određenih i dopuštenih okvira rada i djelovanja,

– Obećavali nemoguće,

– Imali različita mjerila za isto,

– Razbacivali državni novac kapom i šakom,

– Stalno bili u nekakvoj predizbornoj i izbornoj kampanji,

– Mijenjali ideje i političke stranke zbog osobne koristi.

– Lagali narodu u lice i podcjenjivali zdravu pamet,

– U Saboru izvodili artističke točke, vodvilje, drame i komedije,

– Nepoštivali Ustav i ostale zakone,

– Jeli, pili, stanovali i bogatili se, na državni račun,

– Putovali svijetom, obiteljski i privatno, na račun poreznih obveznika,

– Družili se s polusvijetom i kriminalcima,

– Politizirali sva područja i segmente rada i života,

– Uskraćivali i kažnjavali slobodu mišljenja, pisanja i govora,

– Uzurpirali medije i pojedine urednike,

– Naručivali i plaćali članke i “sapunice” za osobno veličanje,

– Razvijali i širili nacionalizam i populizam,

– Bili imuni na mito I korupciju,

– Implementirali i petricifirali  u društvu  nepotizam, karijerizam, klijentelizam, uhljebarstvo, defetizam, elitizam,  bizantizam, nazadnjaštvo, politikanstvo,  arivizam, agresivnost, nekorektnost, nekoherntnost, dihotomiju, obmanjivanje, zastrašivanje, ucjenjivnje…, podobnost i osrednjost. (Možete dalje sami nastaviti.)

 

Kad se malo bolje razmisli možda ipak svime time upravlja nekakav veliki um. Pitanje je samo kakav i čiji. Djelovanje tog uma nije na korist nama, niti Republici Hrvatskoj. Taj i takav um djeluje izvana, diktira ciljeve i daje zadatke onima koji ne mogu ili ne znaju spojiti razum i osjećaje. Bilo kako bilo krajnje je vrijeme da to zlo prestane, da budemo svoji na svome, sa svojim umom, sa svojim šeširom na glavi i svojim novčanikom u džepu, te da svima poručimo: Hrvatska nije na prodaju.

 

Ankica Benček