Hrvatsko državljanstvo državnim neprijateljima

Tko je i zašto dao hrvatsko državljanstvo Muniru Podumljaku, Dragi Pilselu i Vesni Teršelič?

Sva tehnologija; svi pametni telefoni, automobili, sateliti, svemirske postaje; sva uznapredovala medicina, od lijekova do raznoraznih pripravaka, pa čak i sva kulturna, književna i glazbena djela nisu u stanju nadmašiti najveći “izum” čovječanstva – državu. Država, koja je u svojoj biti uvijek pravna država, je najveće postignuće čovjekovo, a njezin najrazvijeniji oblik danas baštinimo u obliku nacionalne države. I nju hoće rasturiti, uništiti i smjestiti na povijesno smetlište. Osim vojske, državne granice, središnje vlasti i dalje redom, jedna je izravnih posljedica ustrojene države kao takve jest – državljanstvo – iz kojeg proizlaze prava i obveze građana koji jesu ili žele biti državljani određene nacionalne države. Hrvati su imali tu nesreću što su svoju nacionalnu državu morali krvlju stvarati, i, ‘mjesto da zbog te puke činjenice svoju državu cijene više no drugi narodi, oni je shvaćaju i uzimaju zdravo za gotovo. Nitko od političara, ni lijevi ni desni, izuzev jednoga, ne govore o problemu državljanstva. Nitko ne postavlja pitanje po kojim se kriterijima i na koji nači dodjeljuje hrvatsko državljanstvo.

U nas je to pitanje uređeno Zakonom o hrvatskom državljanstvu (NN 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15). Kako to već priliči zemljama bivše samoupravne anarhije, u Hrvatskoj je Zakon jedno, a praksa nešto sasvim različito. Svi oni koji žele hrvatsko državljanstvo iz ovih ili onih razloga, za tu potrebu koriste usluge odvjetnika i odvjetničkih ureda koji, pak, na ovaj ili onaj način, najblaže rečeno „muljaju“ kako bi ispunili naloge klijenata. Postupak se odvija pri Ministarstvu unutarnjih poslova putem policijskih uprava, tako da o dodjeljivanju hrvatskog državljanstva naposljetku odlučuje neki činovnik, a činovništvo u Hrvata nije na najboljem glasu. Na poveznici je Pravilnik o načinu provjere poznavanja hrvatskog jezika i kulture. U prilogu se Pravilnika nalazi obrazac od 100 pitanja glede hrvatske povijesti, umjetnosti, kulture, zemljopisa i t.d., dakle, glede tog uvjeta koje postavlja Zakon, obrazac se uopće ne mijenja, što znači da se radi testu čiji se primjerak lako nabavi prije polaganja. Kao da nije dovoljno groteskno, Pravilnikom je propisano da je za „prolaz“ dovoljno samo 10% točnih odgovora, odnosno 10/100.

Najlakše je državljanstvo dobiti ukoliko se uspije pokazati hrvatsko porijeklo. Pupovac bi počinio harakiri kad bi saznao koliko se Srba, za potrebe stjecanja hrvatskog državljanstva, busalo o svoja „hrvatska“ prsa. A kad bi javnost poznavala odvjetničku praksu, koliko lažu, izmišljaju i krivotvore kako bi svojim klijentima priskrbili državljanstvo; naprosto tragikomično, a u ozbiljnoj državi ne smije biti tako. I u tome je problem; kriteriji su loši, činovnike nije briga, a odvjetnici svojim „muljanjem“ izravno štete interesima RH i njezina naroda.

Zar ne bi o državljanstvu trebalo odlučivati tijelo sastavljeno barem od po jednog pravnika, povjesničara, profesora hrvatskog jezika i djelatnika policijske uprave? Zar ne bi dodjela državljanstva trebala biti svečana prigoda, u najmanju ruku ravna svečanosti pri završetku studija? Nije li dobivanje državljanstva svojevrsna najviša počast države, budući se čovjek prima u nacionalni, odnosno politički korpus jedne suverene zemlje? Kako je moguće da sigurnosne službe ne nadziru rad činovnika i odvjetnika koji dodjeljuju državljanstvo? No, što je kod nas? Hrvatsko iseljeništvo u prosjeku čeka oko 3 godine za stjecanje državljanstva. Dakle, oni koji nisu zagađeni samoupravljanjem, koji su stasali na Zapadu, u kapitalizmu, njima se onemogućava povratak u Hrvatsku. U krivu su oni koji tvrde da će novac hrvatskih iseljenika pomoći Hrvatskoj; nama je potrebna njihova pamet, a ne njihov novac, jer oni znaju stvoriti višak vrijednosti.

S druge strane, državljanstvo se daje raznoraznim kriminalcima, mahom iz Rusije, Srbije i BiH. Uzmimo primjer nekog Munira Podumljaka. Javnost će ga se sjetiti po gostovanju u Nu2 2011. godine, kad je praktički pozvao na linč ondašnjeg ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka jer je ovaj otvorio pitanje odgovornosti Manolića i Boljkovca za ubojstva i progon Hrvata u bivšoj državi. Prema vlastitim riječima, Munir Podumljak je bio pripadnik Crnih labudova, postrojbe Armije BiH koja je ubijala Hrvate tijekom rata u BiH. Nije završio nikakav fakultet, nema zvanja ni zanimanja, nego putem nevladinih udruga ruši hrvatsku državu. On je dobio državljanstvo, a premnogi iseljeni Hrvati nisu.

Tko je i zašto dao državljanstvo Dragi Pilselu, sinu  čeških roditelja podrijetlom iz Prnjavora, koji je prema vlastitom priznanju prošao put “od naciste do antifašiste”, osobi koja je danas dio većine anacionalnih procesa pokrenutih zbog očite potrebe podrivanja hrvatske države. Ili njegovom “alter egu”, i doseljeniku iz Sarajeva, Miljenku Jergoviću, ili doseljeniku iz Travnika, Oliveru Frljiću, koji u svojim izjavama otvoreno poručuje kako ne prizna postojanje Republike Hrvatske. U potpuno isti kontekst spada i državljanka Slovenije, Vesna Teršelič?! Što će oni dobro donijeti Hrvatskoj, osim što svakodnevno lažima i podvalama ruše i podrivaju hrvatsku državu?!

Ukoliko se nešto ne promijeni glede dodjele hrvatskog državljanstva, kroz koju ćemo godinu imati isti učinak kao da smo primili tko zna koliko tisuća migranata iz arapskih zemalja; naprosto se previše protuhrvatskog elementa ciljano pušta u hrvatski nacionalni i politički korpus, dok se prohrvatski orijentiranim iseljenicima i njihovim potomcima na sve načine onemogućava upis u hrvatsko državljanstvo, ostvarivanje ustavom zajamčenog prava na sudjelovanje u biračkom procesu, ili investiranje u tranzicijskim poteškoćama opterećeno hrvatsko gospodarstvo.

Josip Gajski, Hrsvijet