Od božićnih radosti do teritorijalnih ugroza

Slovenci ne proizvode bakalar, ali bi malo mora

 

 

Uz sveprisutne božićne radosti i poruke; mira, ljubavi i praštanja, sa svojim čitateljima moram podijeliti i radost koja mi je bila uskraćena svih mojih dosadašnjih godina i Božića. To je RADOST ČISTIH CIPELA, koje su mi ove godine prvi put ostale nezaprljane i čiste, prilikom šetnje najljepšim zagrebačkim trgom. Spomenute božićne radosti ćemo sažeti u nekoliko umjetničkih stihova pjesnjikinje Ljubice Kolobarić:

Isus nam se u po noći rodi,

veselje se veliko dogodi.

Nebo kliče, a narod se smije,

rodilo se dijete što ne mrije.

A on skriven u jaslama spava,

s njim magare, i ovca i krava.

A magare u djetešce gleda,

kako drhti od velikog leda.

Sa slamicom pokrije ga prije,

onda puše da se malo zgrije.

U slamici djetešce ne plače,

smijalo se što je moglo jače.

Nasmija ga magarac i njuška,

i slamica što kod njega šuška.

 

Uz radovanje ide i tugovanje. Tužan sam zato, što još nisam doživio procesuiranje, od HNES-a osuđenog nacionalnog veleizdajnika Stipe Mesića, protiv kojega i deseci kaznenih prijava dugo vremena čame u mračnim pravosudnim ladicama. Još 2004. godine sam njegovu veleizdajničku rabotu umjetnički izrazio preko stihova:

KOCKAM AJNCA,

NOVCA PUNA OKA,

ŠTO ĆU JADAN,

KADA BUDEM TROPA,

KADA BUDE HVATAJ PETAM VJETRA,

BJEŽIM K NJIMA U STAN KRALJA PETRA. (London) 

Iste godine sam se u središtu Zagreba fizički odupro inspektorskom privođenju zbog nuđenja građanima veleizdajničkih Mesićevih transkripata, što su zabilježili i mediji a koje privođenje je naručio tadašnji zapovjednik prve policijske postaje na Zrinjevcu.

 

Tužan sam i zbog novih ugroza, koju sintagmu je nedavno lansirao novopostavljeni zapovjednik HRM-a, misleći na slovenske i muslimansko bošnjačke pretenzije na dijelove hrvatskog mora. „Slovenci ne prave bakalar, ali nam prave probleme“, izjavio je spontano, ovih dana na TV čovjek s mora. A što Vam je za jedne pantalone, kad ih imate na stotine. Izjavio je uhvaćeni kradljivac hlača u velikoj robnoj kući. A što Vam je za jedan km obale, kad je imate stotine km. To je jedini, nikakav argument za slovenske pretenzije. Muslimansko-bošnjački pretendenti se ne ponašaju u skladu sa svojom vjerskom tradicijom (više slatko manje slano). Umjesto da požele nešto slatko, komad slatke torte, oni poželjeli komad slanog mora. Preko jednog hrvatomrziteljskog portala 92-godišnji Đuro Klarić, sudionik zloglasnih jugokomunističkih brigada se dobro sjeća puno toga, kao i zarobljavanja 19 tisuća njemačkih vojnika kod Ilirske Bistrice. Hvali Milanovićevo vrijeme, ćosićevski laže a da okom ne trepne, da djeca partizana danas ne smiju niti pisnuti, znajući dobro da ga niti Plenković ne će ništa pitati o sudbini zarobljenih Nijemaca i stotine tisuća hrvatskih branitelja, da mu ne će oduzeti ili smanjiti jugogeneralsku mirovinu itd.

 

Spomenuti Milanović je, izgleda, mislio ratificirati ugovor o granici s BiH (pravimo probleme oko dva velika kamena), koji ugovor je Franjo Tuđman potpisao, jer su mu podmetnuli katastarsku krivotvorinu iz 1974. godine, koja krivotvorina poslužuje danas kao temelj svojatanja hrvatskog mora. Od ratifikacije su ga odvratili dubrovački intelektualci: Ćosić, Kapetanić, Vekarić…

 

Pisac ovih redaka i danas vjeruje, da je svojim stihom kao efikasnikm sredstvom, u tom pogledu puno pomogao. Po Erdoğanovim podočnjacima je vidio da neprijatelj ne spava. On i njegovi su spremni suhim zlatom platiti izgradnju džamije i ratne luke u Neumu itd. Preko slobodnih portala sam oglasio da, ako Milanović u dobrom  raspoloženju zapjeva Sinjsku reru:

OVE MOJE TRAPERICE USKE,

DOBIO I BARABA IZ TURSKE,

stvari će biti više nego vidljive. Vidio je izgleda, da je prokužen, pa je odustao od ratifikacije.

 

Žarko Marić