Kakva nota – ostala je cila pisma naša

Nota je bespredmetna – nepotrebno trošenje novaca i energije

Kad pročitam kako je država državi predala „notu“, mam pomislim kako su u državi koja ju predaje sami kompozitori, a u državi primateljici odlični su svirači. Kako se uloge država uručiteljica i  država primateljica brzo mijenjaju, nabacuju ju se s njima – „nota“ tamo, „nota“ 'vamo – nema mi druge nego zaključiti kako su države, iznad svega – muzikalne, glazbeno navudrene.

Aleksandar Raković

Premlatilo tri mladića, čini mi se za Badnjak u Sonti, u Vojvodini, tri Hrvata, pa ovdašnja država predala tamošnjoj nadležnoj Srbiji, glede toga nasilja „notu“. Nema kome drugome nego ovdašnjoj veleposlanici Srbije, nu ta ju odbila primiti. Ne ćeš ti njoj „notu“. Ne će ona to primiti u ime Srbije, jerbo premlaćivanje nije bilo na „nacionalnoj osnovi“. Samo su se potukli, „pobili“, srpski rečeno, neki tamo. Meni to i više nego logično, sto i jedan posto barem. Stoga sam ljut k'o zmija, al' ne ona Josipovićeva „guja“, nego i ljući – jer ova moja, ovdašnja država troši novce na glupost. Napisati „notu“, pretpostavljam, onda ju i odnijeti, autom prevesti, mora neki dobro plaćeniji službenik, vjerojatno sa Zrinjevca do srbijanske ambasade tamo gore, pa se vratiti neobavljena posla, a još o k tomu onda medija poslije tralaliče, uključivo i onu javnu koju plaćamo – u datim okolnostima i više je nego bedasto.

Nema Hrvata, ni ovdje ni tamo

Ovdašnja „vlada“ naime nema pojma kako je tamo, u Vojvodini, „u tim Somboru“ na sjeveru Bačke teoretski nemoguć sukob, batinanje Hrvata na „na nacionalnoj osnovi“. Nemaju iz te Vlade mogućnosti za takvu „notu“. Jer Hrvata tamo, ni teoretski (sad već „deenkaovski“) nema – iako ih je nešto ostalo. Ako ništa, barem pisma stara. Inače, što je bilo, to se iselilo. Potjero ih i Šešelj Vojka iz Srijema, i uokolo, pa mu je sada najdraža pjesama „Ima jedan kućerak u Srijemu“. To je onaj Šešelj za kojega je Srpska akademija nauka svojedobno, ranih devedesetih, jamčila pečatom kako je Srbin. To je ista ona akademija čiji je prvi predsjednik, rodom „ispod Velebita“, ili tu negdje gdje bi se prema najnovijim, bogme i starijim srbijanskim teoretičarima eventualno, možda moglo naći nešto malo „autohtone“ Hrvatske i pokoji Hrvat. Samo tamo. I toga rijetkoga, kao „Indijanca“ među  Hrvatima, poput Josipa Pančića, moralo se u Srbiji pokrstiti, kako bi  bio profesor nepismenim Srbijancima. Toliko o „pokrštavanju".   

Kad bih vam rekao tko je i tko su sve Srbi u Hrvatskoj, osim što smo svi, možda biste se smijali, nu nije smješno. Recimo ja nisam, za mene ne znaju, mogu se j…t, ali Marko Perković Thompson je – Srbin. Prošli su mu kroz podrijetlo do „balčaka“. Tvrdi to jedan od  mlađih srbijanskih šovinističkih „istoričara“, neki Aleksandar Raković, inače višegodišnji srbijanski državni dužnosnik. Ne bilo tko, neki čiča  Srbijanac koji se zarakijao dobrom „čačankom“, već pomlađi srbijanski intelektualac. Thompson doduše ima jednu kao Srbin sitnu „falingu“ –  i ustaša je, ali i to bi Srbijanci progutali, kad bi se on izjasnio Srbinom. Imali bi tada i „ustaše“ Srbe. Kako bi pjesma glasila? Možda, mnijem, „Ne dam vas iz Čavoglava“ (gdje niste bili ni prije pa ćemo do Triglava), tako nekako.

„Nota“ je dakle bespredmetna – samo trošenje novaca i ine energije, jerbo Hrvata nema, a nisu bili ni prije. Cijela ta obnovljena priča kako „Hrvati ne postoje“ Srbijancima je aktualno važna poradi dokaza kako je ovdje bio „građanski rat“. U kojemu su se eto sukobljavali Srbi među sobom. U Hrvatskoj ranih devedesetih, Srbi „krajišnici“, srbopravoslaci i Hrvati katolici, ustvari – Srbi katolički. „Građanski“ je tako svakako, a još i vjerski – međusrpski. Mene ste našli? Neznalačka hrvatska vlast nije trebala u srbijansku ambasadu slati „notu“, tamo je i ostala još „samo pisma naša“. Što će im „note“. Očistilo. Jedino ono i gdje su Srbijanci naumili očistiti, i u čemu su zasad relativno uspjeli je Vojvodina. Trebala joj je poslati čokoladu, 'oš iz Subotice, 'oš slatkiš iz Zemuna. Kakva nota – ostala je cila pisma naša.

Mato Dretvić Filakov