EU – tvrđava nacija

Uskoro će se granice dovoditi u pitanje

Kada su na Balkanu nastale nove države, Bruxelles ih je priznao. Danas prema Kataloniji, Korzici i Škotskoj postupa drukčije. Čini se da ideja regionalizma više ne vrijedi.

Od pada Željezne zavjese u Istočnoj Europi nastalo je dvanaest novih država, od kojih je danas većina u članstvu Europske unije. Taj boom neovisnosti koji je u zemljovid ucrtao odavno nestale ili novonastale nacije popup Slovačke, Estonije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, čini se da je vijorio i na Zapadu. No za razliku od baltičkih i balkanskih država, koje je Europska unija brzo priznala, a mnoge i primila u svoje članstvo, čini se da su nacionalni start upovi izašli iz mode. Iako se dosada nijedna od separatističkih pokrajina poput Škotske, Lombardije ili Katalonije nije uspjela odcijepiti, problemi se zaoštravaju. Hoće li EU, gurnut u defenzivu, svladati taj izazov?

Na Iberskom poluotoku pokušaj odcjepljenja Katalonaca prerastao je u akutnu državnu krizu u kojoj se sudaraju dva nacionalizma. Samo što Španjolska uživa sva prava jedne nacije, dok Katalonija, kao slabija strana, želi ući u EU kao neovisna zemlja. Rabijatno požurivanje katalonskih separatista – prvo su sumnjivim referendumom željeli legitimirati osamostaljenje, a potom ga proglasiti neovisnost tijesnom većinom u parlamentu u Barceloni – dovelo je do teških pravnih posljedica: Madrid je dekretom smijenio regionalnu vladu. Polovina ministara je zajedno s katalonskim aktivistima u zatvoru nedaleko Madrida. Druga polovina, na čelu s bivšim predsjednikom Puigdemontom, pobjegla je u Bruxelles kako bi izbjegla uhićenje.

Za Europsku uniju koja se dugo smatrala rajem za rješavanje sukoba, lišenim nasilja, Katalonija je velika dilema. Budući da Španjolska prijeteće odcjepljenje Katalonije smatra isključivo problemom kaznenog prava, Bruxelles se ne može službeno uključiti. Stoga naveliko hvaljenu Europu regija ogorčeni Katalonci doživljavaju kao novonastali zatvor naroda po uzoru na Habsburšku monarhiju. S druge strane, jasan stav madridskih centralista predvođenih premijerom Marianom Rajoyem ima na svojoj strani slovo Ustava, no s obzirom na to da su raspisani prijevremeni izbori za katalonski parlament 21. prosinca, kriza ostaje politički neriješena. Separatisti na izbore izlaze s dvije liste, jednu predvodi uhićeni bivši ministar Oriol Junqueras, a drugu odbjegli bivši predsjednik Puigdemont. Obojica su pravomoćno osuđeni i na izbore izlaze čisto simbolike radi. Što bi se dogodilo kada bi poniženi separatisti u Barceloni osvojili premoćnu pobjedu u Barceloni? Bila bi to prava božićna noćna mora za Madrid, ali i za Bruxelles. Međunarodnu tjeralicu za Puigdemontom u njegovom samoproglašenom egzilu španjolski su istražitelji u međuvremenu povukli jer belgijski kazneni zakon među kaznenim djelima ne predviđa „pobunu“.

Europska normala doista izgleda drukčije. Koliko bi bila apsurdna bavarska predizborna kampanja 2018. da Markus Söder pobjegne u Poljsku, a Ilse Aigner bude zatvorena u Brandenburgu? Odcjepljenje i regionalna tvrdoglavost nisu rješenje za probleme sadašnjice. Upravo tu poziciju zastupala je nekoć i jugoslavenska središnja vlast kada su devedesetih godina njene republike Slovenija, Hrvatska, Makedonija pa sve do Kosova proglasile neovisnost. Zbog toga su vladajući u Beogradu zajedljivo komentirali suzdržanost Europske unije u pitanju Katalonije: tada su EU i Njemačka podržavale odcjepljenje, a danas o tom istom pitanju vlada ledena šutnja. Prema katalonskim pobunjenicima simpatije je izrazila i Putinova Rusija jer time Rusija želi lobirati za implicitno priznanje aneksije Krima i separatiste u ukrajinskom Donbassu. Istina je da svi Katalonci, pa i oni prošpanjolski orijentirani, uživaju europska građanska prava i široku političku autonomiju – dakle, njihov se položaj ne može usporediti s krvavom agresijom jugoslavenske vojske na Hrvatsku, a još manje s brutalnim etničkim čišćenjem na Kosovu 1999. Ali gorak okus u ustima ostaje i kada Guardia Civil mlati starice pred biralištima, a španjolski helikopteri tjednima kruže nad Barcelonom.

Malo olakšanje za europski poredak donose aktualne vijesti iz drugih pobunjeničkih regija: ni imućni Padanci u Lombardiji i Venetu, ni Baski ne traže neovisnost, već u prvom redu veću autonomiju. Slično je u Južnom Tirolu i na Korzici gdje su separatisti prošli tjedan na regionalnim izborima doživjeli premoćnu pobjedu i utjerali Emmanuelu Macronu strah u kosti. Sve jači neposluh Korzike drugi je pucanj upozorenja za Europu. I pogled na kaotični brexit pokazuje koliko je europski status quo već odavno postao fragilan. Dok škotski nacionalisti sve glasnije traže regionalni „exit from brexit“ ili bar posebne uvjete, na granici između Irske i Sjeverne Irske raste opasnost. Na otoku je sloboda kretanja osoba i roba EU-a ublažila konflikt između katoličkih republikanca i protestantskih monarhista. Sada sjevernoirski katolici žele u smjeru EU-a, dok unionisti tradicionalno žele s kraljicom ostati dijelom Britanije. Nije isključeno da se Škotska uskoro na novom referendumu izbori za izlazak iz Ujedinjenog Kraljevstva. Ili da ponovno uskrsne nasilna IRA.

Mirovni poredak Europske unije ionako se ne može uzimati zdravo za gotovo. U mnogim regijama ljudi pomno prate donosi li im EU u njihovim nacionalnim državama uistinu prednosti. Uskoro će se granice dovoditi u pitanje. A ne smije se zaboraviti: još uvijek unutar Europske unije postoji jedna demarkacijska crta uz koju se još uvijek žestoko puca: u Cipru koji je nekoć nasilno podijeljen između dvaju nacionalističkih rivala. Europa, koja nikada nije uspjela riješiti ciparsko pitanje, sada uistinu ima previše drugih problema. Ali na izazov „usitnjavanja država“ u Bruxellesu se još nije pronašao odgovor. Postaje li labava Europa regija tvrđavom nacija?

Dirk Schümer, Die Welt